Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 9,43-45
Dok su se svi divili svemu što je Isus činio, reče on učenicima: »Uzmite k srcu ove riječi: Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke.« Ali oni ne razumješe te besjede, bijaše im skrivena te ne shvatiše, a bojahu se upitati ga o tome.
Nakon što je Petar priznao Kristovo mesijanstvo, Isus učenicima strogo zabranjuje da o tome bilo komu govore. Možda bi govor u javnosti o tome mogao ljude zavesti na krive predodžbe spram Isusova poslanja, okrenuti stvar prema političkim očekivanjima u narodu pa bi tako sve bi otišlo u krivu smjeru. Ni učenicima nije jasan domet Petrova priznanja, što izričaj “Krist Božji” uključuje u sebi. Stoga im smjesta govori o svome putu u Jeruzalem i naviješta prvi put svoju odbačenost u narodu, muku i sramotnu smrt te kako će treći dan uskrsnuti. I potom poziva sve na nasljedovanje.
Svatko tko želi biti Isusov, mora uzeti svoj križ i za njim krenuti te time svakodnevno očitovati svoju pripadnost Isusu. Dokazivati se u svagdanu. Ono što Isus veli apostolima vrijedi za sve koji žele biti Isusovi, u svim potonjim naraštajima.
Potom slijedi Isusovo preobraženje na Taboru za kojega je događaja Isus razgovarao s Mojsijem i Ilijom o svemu onome što se ima zbiti s njime u Jeruzalemu. Nazočni bijahu trojica iz najužega kruga učenika, Petar, Ivan i Jakov. Ni tada im nije bilo do kraja jasno što bi to moglo značiti. Isus pak jasno želi dati do znanja svojima: Mene će uistinu spoznati samo onaj tko mene sluša, tko mene slijedi, u svemu, u muci, noseći križ, tko se u životu dokaže kao vjerni sljedbenik.
Nasljedovanje Isusa na njegovu putu, hodeći za njim a ne praviti na gori Taboru sjenice ili obitavališta za Isusa, Mojsija i Iliju. Zasada, tj. za Isusovih zemaljskih dana oni to ne shvaćaju, pa ni navještaj njegova silnoga poniženja. Tek će im biti jasno nakon egzodusa, i to u snazi Duha Svetoga koji će ih uputiti u svu istinu, u puninu i sve dosege Isusove osobe.
Čuli smo maločas kako Isus drugi put naviješta svoju muku i smrt. I to žestokim riječima: ‘A vi dobro zapamtite! Uzmite dobro srcu ovo što ću vam reći i što mene čeka!’ – Nakon svega što je pred njima učinio, nakon preobraženja, nakon što je istjerao iz dječaka nečistu silu, nakon što su se svi divili svemu što je Isus učinio na epileptičnome dječaku, Isus se okreće izrijekom i izravno svojim učenicima.
I oni su opčinjeni, fascinirani Isusovim čudesima, dive se djelima Krista Božjega. Poziva ih da posvete krajnju pozornost njegovim riječima. Ono što im ima reći sažima u kratku rečenicu: Sin će čovječji biti izručen u ljudske ruke. Najkraći sažetak cjelokupne Isusove muke i smrti.
Izlječenje epileptičara zadnje je Isusovo čudo koje Isus čini u Galileji prije nego se zaputio u Jeruzalem. Možda su učenici a i mnoštva mislila, sad je trenutak da Isus zapliva na plimnom valu svoje slave, da ga mnoštva ponesu, da počne s uspostavom svoje političke moći i utjecaja te oslobodi svoj narod od tuđinske sile. Ali Isus čini upravo suprotno od svih očekivanja.
Isusov cilj nije slava ni odobravanje mnoštava, nije skretanje pozornosti na vlastitu osobu ili ljudsko priznanje. Za njega je čisti promašaj misliti u takvim zemaljskim kategorijama. Ono što on vidi i dokle vidi, daleko je od onoga na što ljudi smjeraju. Njegova je poruka, to mu je jasno, čista ugroza postojećeg stanja, postojećega nehumanoga prava i poretka. Čim se ljudi otrijezne, vidjet će da je zapravo na kocki i u igri sve te će se okrenuti stubokom protiv Isusa.
Svako odobravanje i priznanje sa strane naroda, pa i učenika, samo je zaprjeka na putu Božjoj istini u svijetu. Pa i učenici su među onima koji ne shvaćaju. Oni imaju svoje osobne predodžbe, želje i zamisli spram svoje uloge, imaju i svoje planove kad se dogodi političko čudo s ovim Isusom u Jeruzalemu. Oni su opčinjeni veličinom svoga učitelja, svime što govori i čini, pa stoga ne mogu dobro čuti niti shvatiti to što im govori. Nisu kadri shvatiti njegove riječi, a pogotovo ih ne mogu razumjeti. Ne znaju jednostavno o čemu to on govori. Ne mogu pojmiti da se takav sramotan svršetak može njemu dogoditi.
Tek nakon što se sve to dogodi, nakon uskrsnuća, Isus će biti sposoban prosvijetliti im pameti, otvoriti oči i uši srca da shvate sve što je pisano o njemu. Sve dotle Isusova osoba, poslanje, križ i smrt ostaju im tajnom. Istom nakon prevaljena puta i cilja postaje im jasno što je i tko je Isus. A dotle će sve biti zavijeno tajnom neshvaćanja i nerazumijevanja.
Na tu muku nadovezuje se i Isusova patnja zbog neshvaćanja onih koje je izabrao nakon što se cijelu noć molio Ocu (usp. 6,12). I oni će pobjeći u odlučnom trenutku i ostaviti ga sama samcata, izručena nasilju, nepravdi, krivoj osudi i sramotnoj smrti na križu. Ili ih je možda strah za pozicije koje očekuju u ovom trenutku od Isusa jer imaju svoje predodžbe i uloge kao njegovi najbliži suradnici i ‘ministri’? Upravo sljedeći odlomak govori o tome što im je u ovom trenutku najvažnije: Tko je od njih prvi? Gaje i podgrijavaju naskroz ljudske misli i namjere.
Čini se njihovo uvježbavanje u Isusov nauk i osobu ne plodi velikim pomakom ni uspjehom. Oni su još uvijek zaslijepljeni svojim planovima, ne vide posvemašnji raskorak između svojih želja i Isusovih riječi. Oni će se kasno probuditi iz svoga sna, u Getsemaniju, kad ga svi ostaviše i pobjegoše, sakriše se u svoje mišje rupe, kad ga Juda izda te se objesi, a Petar triput zataji i nakon toga gorko, veoma gorko zaplaka, jer ga je Isus prodorno prožgao svojim samilosnim pogledom i očima.
Sve to zapravo bijaše kasno, prekasno. Na nama je od njih trajno učiti. I proći njihovu školu.
