Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 5,21-43
Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: »Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!« I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.
A neka je žena dvanaest godina bolovala od krvarenja, mnogo pretrpjela od pustih liječnika, razdala sve svoje i ništa nije koristilo; štoviše, bivalo joj je sve gore. Čuvši za Isusa, priđe mu među mnoštvom odostraga i dotaknu se njegove haljine. Mislila je: »Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena.« I odmah prestane njezino krvarenje te osjeti u tijelu da je ozdravila od zla.
Isus odmah u sebi osjeti da je iz njega izišla sila pa se okrenu usred mnoštva i reče: »Tko se to dotaknu mojih haljina?« A učenici mu rekoše: »Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: ‘Tko me se to dotaknu?’« A on zaokruži pogledom da vidi onu koja to učini.
Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza sve po istini. On joj reče: »Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!«
Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: »Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?« Isus je čuo taj razgovor pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođe u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: »Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.« A oni mu se podsmijehivahu.
No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: »Talita, kum!« što znači: »Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!« I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.
Gospodin Isus očituje se gospodarom nad prirodom utišavajući oluju na moru, nad demonskim silama, izgoneći nečiste sile iz opsjednutoga. Slijede dva čuda, dvije zgode u kojima se on očituje kao gospodar nad bolestima i nad samom smrću. Žena koja je bolovala od krvarenja ozdravlja u punini tek kad je Isus oslovljava, jer u Isusovoj riječi imamo najbolji tumač ženine vjere i povjerenja u Isusovu osobu i moć. Kod drugoga čuda ljudi su u čudu, čak su događajem i užasnuti. Ne veli Marko ništa o tome jesu li povjerovali u Isusa kao Božjeg poslanika. Čudo će imati svoj učinak samo onda ako danas povjerujemo da nam Isus nudi svoju ljubav i život.
Smrt je neminovna zbiljnost našega života. U sebi strašna, pred njom smo nemoćni i ona ledi čovjeku krv u žilama. Ali je, čini se, u očima ljudi strašniji onaj koji ima vlast nad životom i smrću, onaj koji vraća život u mrtvo biće. Sa smrću se čovjek mora pomiriti. Ali da netko može kao čovjek povratiti drugoga od mrtvih u život – tu pak razum staje! Tko je taj čovjek?
Tako se ljudi pitaju u današnjem evanđeoskom odlomku. Isus vraća u život Jairovu kćerkicu nakon što što je Isus vratio život u ženu iz koje je život otjecao, nestajao. Ona je bijednica venula, uvijek blijeda i malokrvna. A za Židove je krv bila počelo života, pa stoga imamo i zabranu uživanja krvi od zaklanih životinja, da ne bi živinska narav i život prešli na čovjeka i u čovjeka.
Isusova „transfuzija“ u život bez života
Transfuzija je medicinsko čudo. Pogotovo u samim početcima transfuzije kada se krv doslovce iz osobe pretakala (‘prepumpavala’) – isisavanjem – u osobu kojoj je trebala krv. I čovjek bi na svoje oči promatrao kako se život vraća u obamrlo tijelo i biće. Transfuzija vraća život u obamrle udove. Nekako bi se moglo to čudo transfuzije života primijeniti i na ovu ženu koja boluje od gubitka krvi. Gubi svoju bit, svoju supstanciju, svoj život. Razdaje sve svoje imanje i biće na puste liječnike.
Ne znamo joj ni imena. Bezimena je ova žena, prepuštena svojoj zloj kobi i nesreći. Pomoći nema. Iz društva je isključena. Izopćena kao trajno obredno nečista. Kužna. Zaražena. Uvijek s tisuću obzira prema okolini. Život u paklu. Život bez života. Život u začaranom krugu, život u kome je trajno morala davati, žrtvovati, sebe i svoje imanje, novac, ali i svoje biće, i nikako joj nije bivalo bolje.
Ono što je na tvarnoj, materijalnoj razini, u novcu, davala liječnicima, na duhovnoj mora žrtvovati gubljenjem životnih sila. Stalne depresije, psihosomatska opterećenja, potištenost. Drugi su se bogatili, a ona svednevice sve siromašnija. I takvo stanje traje sve dok nije susrela jednoga koji nije tražio ništa osim vjere. Silnog povjerenja u Božju moć koja se iz njega razlijeva. Pa i pred samim Isusom drhti kao prut na vjetru.
Isus donosi i širi život, iz njega se izlijeva život a ne smrt. Iz Isusa se razlijeva životvorna i blagotvorna energija koja se pretače na bolesnike. Iz njega istječe blagoslov a ne prokletstvo. Isus ne traži ništa osim otvorenosti, povjerenja. I tihe, odnosno glasne molitve: „Iscijeli me, Gospodine! Učini me ponovno čitavim, cijelim, punim čovjekom. Spasi me svojom silom i ljubavlju“.
A spasenje se može poistovjetiti u zemaljskoj protežnici s punim ozdravljenjem, iscjeljenjem duha, duše i tijela. To se zbiva s ovom ženom koja je u svome očaju pokušala zadnje što je mogla. Stupila je Isusu otraga i dodirnula ga. I u tom času postaje i ona dionik i baštinik spasenja koje donosi Isus.
Možemo samo zamisliti njezinu potonju sreću. I stalno ponavljanje, prepričavanje te zgode svima u kući i susjedstvu, danomice, satimice. Ona je pronašla svoju sreću i mir. I zdravlje. Život se svih nas sastoji od malih stvari, usrećujućih trenutaka koje smo doživjeli. Od slučajnih susreta koji su bili zapravo prekretnica, posvemašnji zaokret.
Isus – gospodar života i smrti
To vidimo i u slučaju Jairove kćerke. Život zapravo nije istinski ni počeo, a već je nasilno okončan. Pod Isusovom rukom i na Isusovu zapovijed i riječ život se ponovno vraća u mrtvo dijete. Unatoč ruganju i ciničnom smijehu nazočnika i zdvojnom plaču narikača. Za njih je smrt gotova činjenica, i tu više nema pomoći. Nema nade ni mogućnosti da se bilo što promijeni ili učini pred činjenicom smrti. Protiv smrti nema lijeka, čovjek se može samo tješiti sredstvima za smirenje, sedativima. To je jedina nada ovoga svijeta. Jer ovaj svijet pretvara sve u dobro zakucani mrtvački kovčeg, ili pak mramorno-granitni sarkofag i nadgrobni spomenik. To je konačna sudbina svijeta bez Boga. Pa makar i u obliku veličanstvena mauzoleja.
Nu, to ne vrijedi za Isusa. Za njega je smrt samo jedan oblik sna. „Dijete spava“! Otkako je došao na ovaj svijet, srušena je bezuvjetna konačnost i vlast smrti. On uzima trojicu učenika za svjedoke te roditelje. Njemu nije do senzacije, jer Bog ne može djelovati ondje gdje se vjera pretvara u vjerski spektakl, show. U oba slučaja Isus traži vjeru. Sokoli oca da se ne boji, on treba samo čvrsto vjerovati.
Vjera je pak osobna stvar, ne da se nikomu nametnuti niti delegirati. Uzima djevojčicu za ruku i izgovara jedno jednostavno: “Talita, kum!” Isusova riječ uskrisuje mrtve. Njemu ne treba ništa više od riječi, a njegova riječ ima u sebi stvarateljsku i živodajnu snagu. Naredba vrijedi za svakog od nas. Ustati, stati na svoje noge, uosoviti se. Poći svojim putem. Okrijepiti tijelo (“dajte joj jesti”), jer je puni, ispunjeni zemaljski život zalog vječnog.
Jelo je znak da je čovjek živ, da nije privid. Upravo kao što i nakon svoga uskrsnuća Isus traži od učenika da mu dadu štogod jesti. Dakle, on je zbilja, u tijelu uskrsnuo, živ među njima, a ne njegov duh ili neka utvara. Moramo i mi već ovdje, iz ovog zemaljskog tvoriva, stvoriti preduvjete za vječnost. Pozvani smo na ljubav, slobodu, sreću, puninu. Pozvani smo na vjeru jer naša vjera uzima Boga, uzima Isusa za riječ. On je rekao, i on ispunjava svoje obećanje. Vjera se poziva na Boga i Božje obećanje da ostaje uz svoju riječ, da ostaje vjeran. Vjera pomaže onomu tko se povjeri Bogu.
“Djevojčice, tebi velim, ustani!”
“Nisi dopustio da pravednik tvoj truleži ugleda – nisi me ostavio u sjenama smrti” (Ps 16,10). Prema židovskom poimanju truljenje pokojnika nastupalo je nakon trećega dana. Riječ Pisma ispunjava se na Isusu tako što on uskrisuje treći dan, prije nego nastupi truljenje. Tekst je ovdje spojen člankom o smrti: Sve se to događa u okviru Pisma – nova Isusova smrt vodi u grob, ali ne u truljenje. Isus je smrt smrti… Isusova moć nad moći smrti upravo ondje gdje se razvija njezina neopozivost spada bitno na biblijsko svjedočanstvo… Tko to vjeruje, ne tvrdi da je posrijedi nekakvo neobično čudo, nego tvrdi da je posrijedi sila Boga koji poštuje svoje stvorenje, koji pak nije vezan uz njegovu zakonitost smrti. Zacijelo, smrt je temeljni oblik ovoga postojećega svijeta. Ali, pobijediti smrt, njezino realno a ne samo misaono uklanjanje, čovjekova je žudnja i traganje i danas kao i odvajkada.
Isusovo uskrsnuće veli da je ta pobjeda zapravo stvarno moguća te da smrt ne spada načelno i neopozivo na ustroj svega stvorenoga, materije. Ona dakako veli istodobno kako nadilaženje granice smrti u konačnici nije moguće profinjenim kliničkim metodama, snagom tehnike. To se događa stvarateljskom snagom riječi i ljubavi. Samo su te moći dovoljno snažne promijeniti strukturu materije do te mjere i stubokom da brklja smrti postaje pobjediva…
Time pak prvenstveno postaje vidljivo da je vjera u Isusovo uskrsnuće priznanje stvarne Božje egzistencije. Istodobno i vjera u njegovo stvorenje, vjera u bezuvjetno DA kojim Bog stoji uz svoje stvorenje, uz materiju… Božja je moć i nada i radost, to je otkupiteljski sadržaj objave što se zbiva na Uskrs, opunomoćenje pjevati Alleluja usred svijeta nad kojim se nadvija teška sjena smrti. (Joseph Ratzinger / Papst Benedikt XVI, Der Gott Jesu Christi – München, 1972, 82 sl.)
