Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 2,22-40
Kad se po Mojsijevu zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem.
Kad obaviše sve po Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.
Cjelokupni krug svetkovina oko Božića ima izvanredno odgojni značaj. Bog nas uči, poučava, kao malu djecu. Bog kao dijete u Isusu. I poruka svih blag-dana oko Božića može se svesti u bitnome na ovo: Svatko treba pokušati biti kao Bog: naime, postati čovjekom. Bog postaje čovjekom da bi čovjek pokušao učiti biti čovjek. Činiti korake ljudske, ne neljudske. Ako je tamo od Kaji-nova zlodjela čovjek beskućnik, bez doma, lutalica, u raseljeništvu, nemiru, u bijegu od Boga, i ako je u svojemu lutanju zastranio, počeo klanjati se lažnim bogovima, vlastitim rukotvorinama, proizvodu svojih očekivanja, maštanja, onda nas preko Božića i nazaretske Obitelj Bog povraća toplom domu.
I prvo što Bog čini jest da liječi ljudsku obitelj. Temeljnu stanicu ljudskog društva koja je Adamovim padom u klici zatrovana. Rađa se u obitelji, odrasta u obitelji. I Sveta obitelj postaje komadić izgubljenog raja. Ona postaje najboljom školom služenja Bogu i čovjeku, osluškivanja Božjeg glasa, zova, onoga što Bog traži. Kroz sve moguće prilike i neprilike koje će susresti Josipa i Mariju s Isusom. Poglavito Mariju.
Uz Isusa – Boga u pohodu svojemu narodu – imamo u središtu ponovno Mari-ju. Promatramo je kako uči koracati u vjeri, korak po korak. Malo joj je toga jasno, o svemu razmišlja u svojemu srcu, postaje živa riznica spasenjskih događaja, korablja Zavjeta, živi moćnik svih prekrasnih uspomena i čudesa koja se oko nje pletu. Sve je postupno uvodi u sve veće čuđenje, udivljenje zbog Božjeg plana s njome. A ona, ponizna, ne hvališe se svojim znanjem, nego se uključuje i ostaje ponizna sluškinja, obdržava sve Božje zakone i propise.
Svoju vjernost Gospodinu Marija plaća žrtvovanjem. Svojim i svojega Sina. Daje Gospodinu najdraže, i u tom trenu već mora čuti tešku riječ o pro-bodenom srcu. Svojemu i svojega Sina. Križ se nadvija nad jaslice, Golgota je nad Betlehemom. Ali ne uzmiče. Bog plaća veoma skupu ulaznicu kad ulazi u ovaj svijet u Isusu Kristu. Progonjen, beskućnik, ljudi bešćutni, hladni. I na kraju naplata za sve: Križ.
Nama mogu biti velika pouka Šimun i Ana u hramu. Čitaju znakove vremena, očekuju Spasitelja koji ima doći, Duh ih vodi, prosvjetljuje, nadahnjuje. U Duhu pjevaju zahvalnicu. U Duhu veličaju Dijete, Isusa, Sina Boga živoga, brata svih ljudi, utjelovljeno spasenje, jedini mogući put do Oca.
Marija i danas svakome vjerniku nudi Dijete. Dragovoljno. Ne kao naše osobno opterećenje, ta Bog nikada ne želi biti svojima na teret, nego kao put u slobodu, put u život. I kao jedini način da svatko osobno ozdravi, pa da onda preko ozdravljenih pojedinaca imamo i zdrave obitelji.
Skupa sa starcem Šimunom i proročicom Anom naučimo danas i mi u svojim obiteljima: Slaviti i zahvaljivati Gospodinu u Duhu Svetome,
za Isusa Krista, svjetlo svih ljudi, spas svakome čovjeku;
za Mariju i Josipa i njihovu vjernost propisima i Božjoj volji;
za Marijinu spremnost vršiti volju Božju i žrtvovati i biti supatnica na životnom putu svojega Sina. A na nama je učiti od Marije prihvatiti Božje putove i riječi, ne doviđajući njihov konačni smisao i značenje, ali s čvrstom nadom da je ta riječ ono božansko sjeme posijano u srce i dušu koje tu klija i koje na kraju otkriva što je u sebi sadržavalo. Jer već je u sjemenu data kvaliteta konačnog uzrasta i budućeg razvoja…
Božićni blagdani imaju svoj okvir. Ne želimo biti bez okvira i zato smo izdašniji u odijevanju, jelu, darovima, susretljivosti, sitnim malim uslugama koje činimo jedni drugima, čestitanjima, porukama, pismima, telefonskim pozivima kojima se sjećamo svojih dragih. Mnoga su lica opuštenija, utješenija, jednom riječju: Osjeća se božićno raspoloženje. Sve je to samo obični okvir za sami blagdan. A što ako je to sve? I je li to sve? Za mnoge suvremenike to je sve što se veže ili spaja uz sami dan Božića. Što mi tražimo? Traži sadržaj toga okvira, ono što okvir uokviruje, a to je slika. Bez slike i najljepši okvir ostaje prazan, ne zbori ništa.
Tko spada u okvirnu sliku Božića? Ponajprije sami Bog koji se spušta, koji dolazi među nas. Jer na Božić slavimo ono što se dogodilo prije točno dvije tisuće godina kad se Bog izravno umiješao u život na ovoj zemlji. Na ovoj Zemlji koja već milijarde godina opstoji u svemiru i kojoj taj događaj daje posve novi sadržaj i značenje. Potom su sadržaj Isus – Marija – Josip. Anđeli, pastiri, Hram, Šimun, proročica Ana sadržaj su unutar toga okvira. Sastoji se od vanjskih oblika kojima urešavamo dane i raspoloženje oko samog blagdana Božića.
Mi ne znamo ima li na drugim svemirskim tijelima života ili nema. Znamo jedno: Na ovome našem planetu ima života, znamo nešto o životu, rastu i umiranju, znamo da je naš život uokviren rađanjem i umiranjem, da je ispunjen zdravljem i bolešću, slobodom i tlačenjem, ljubavlju i mržnjom, srećom i očajem, nasiljem i nemoću, smislom i besmislom, smijehom i plačem, glađu i uživanjem. U takav se život miješa sam Bog i uzima na sebe čovjekovu sudbinu. Ulazi u ovaj svijet kao zadnji, bijedni, siromašni dječak, dijete u Betlehemu. I on je obilježen slabošću, bolešću, suzama, suočen cijeli život s mržnjom i prijezirom okoline i sl.
Zamislimo samo jedno: Kad bismo bili svjesni da smo mi otkupitelji svijeta pa nas netko upitao, gdje bismo se željeli ili htjeli roditi, što bismo odgovorili? Vjerujem da bi mnogi odgovorili da bi se voljeli roditi u Rimu, Parizu, Londonu, Bijeloj Kući, na znamenitim mjestima, gdje bi bilo sve dostupno kamerama i novinarima. A što je s Isusom? Nitko ne bi došao na pomisao da se rodi kao prognanik, beskućnik, azilant, koji traži krov nad glavom. Upravo je takav naš Bog. On traži krov nad glavom, traži smještaj, i nalazi ga u štali, na slami, da mu nitko ne bi mogao pozavidjeti. Nitko od nas ne bi potražio to nužno sklonište. Nitko osim jedinoga Boga!
Ne dolazi kao moćnik. Dolazi kao svatko od nas, kao novorođenče. Dolazi s plačem i krikom koji se izvija iz pluća i usta novorođenčeta. Dolazi kao jedan od nas među nas da nikome ne smeta i da nikome nije na putu. Njegov lobby nisu moćnici, bankari, uglednici, već siromasi. On dolazi kao dijete da bi bio ljubljen kao dijete. A dijete također zauzvrat ljubi nesebično, bez razlike sve.
To će dijete kroz kojih trideset godina reći glasno i jasno kako je smisao i bogatstvo života ne u posjedu, imanju, već u bivovanju, biti a ne imati. Reći će kako nije bitna vanjština, već nutrina, čovjekovo srce. Reći će da onaj tko traži sebe pošto poto, gubi sve, gubi tlo pod nogama. Reći će da je moguć obrat u životu, obraćenje, novi početak, zaokret. Reći će da je ljubav smisao našeg života, a ne umišljenost i napuhanost, farizejski stav pravednosti. Reći će da je Bog Otac svih, da ima za sve srca, za grješnike napose. Reći će da praštanje i ljubav imaju zadnju riječ. Zato se Bog miješa u tijekove svijeta i povijesti, zato uzima na sebe ljudsku sudbinu da bi nam rekao kako je svatko od nas pozvan imati udjela u takvu životu. Reći će da nitko od nas ne treba imati straha pred Bogom koji je Otac svih, i njemu se možemo slobodno otvoriti, cijelo svoje biće i srce, sa svim manama i propustima.
Međutim, mi kršćani tražimo više. Božić govori o nama i postoji samo zbog nas. Svatko od nas spada u sliku Božića, u onaj okvir. Ne samo Bog, ne samo mali Isus, već i mi pojedinačno. Jer, Božić je zbog nas, a ne zbog Isusa ili zbog Boga. Zbog nas ovakvih kakvi jesmo i kakvi se prikazujemo. Ne smijemo se kriti ni iza koga niti iza čega. Mi smo u pitanju kao osobe, kao ljudi kojima se Bog zapućuje i upućuje svoju riječ i živu poruku u Isusu Kristu.
Kad izgovaramo svoje Gospodin s vama, tada to napose na sami Božić izgovaramo punim srcem i dušom, punim plućima, znajući da je Gospodin ovdje u našoj sredini. Gospodin nije iznad nas, protiv nas, pored nas, već s nama. Emanuel! Bog s nama. Ondje, pored jaslica, svatko ima svoje mjesto, svatko se može pronaći, jer je ondje Bog u našoj ljudskoj koži. Ondje ima mjesta za sve, pa i za plač, suze, radovanje, ples. Zato smo i mi sastavni dio okvira za božićnu sliku.
Stoga treba uključiti u okvir i sve ljude. Bog je Bog svih ljudi u Isusu Kristu. Svi putovi do Boga vode preko čovjeka. Nema oca bez djece, nema majke bez djece, nema ljudi bez drugih ljudi. Svi smo uključeni u tajnu zajedništva što se ostvaruje na primjeru Isusa Krista. U njemu je jednom zauvijek Bog u našoj ljudskoj koži. Zato je jedino rješenje za sve nas: Pokloniti se, pasti na koljena i izreći, adoro te devote, Jesu puer, ili odmahnuti glavom i zaputiti se svojim putom. Ali onda jednom zauvijek u svoj nedohod.
To je poruka Božića, to je Božić u sebi. Bog stoji iza nas, Bog stoji za nas. On nam dolazi jednom zauvijek u Isusu. Isus postaje i ostaje zauvijek mostom, putem, stazom, koja vodi u dvostrukom smjeru. Od Boga prema čovjeku i od čovjeka prema Bogu. Neka se to u nama ostvari i bit ćemo sretni. I bit će nam ne samo Božić sretan.
