Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 14,25-33
S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!
Tko od vas, nakani graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.
Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«
Odlomak iz Knjige mudrosti donosi i dobre i loše vijesti. Loša vijest je da znamo vrlo malo, puno manje nego što mislimo da znamo, jer nismo Bog i jer smo pala bića. Dobra vijest je da nam Bog daje mudrost i svjetlo koje ne možemo dati sami sebi nego kroz nadahnuća Duha Svetoga.
Prvi i najveći od svih filozofa, prema svetom Tomi Akvinskom, bio je Sokrat, koji, poput Krista, ništa nije napisao jer je živio svoju filozofiju i za nju umro. Vjerovao je u jednog Boga koji je bio savršen, a ne nemoralan i svojeglav poput grčkih bogova u Ateni, a pogubljen je zbog ateizma jer nije mogao iskreno priznati da vjeruje u službene državne bogove države. Nazvao se filozofom, što doslovno znači ljubitelj mudrosti, kako bi se razlikovao od ostalih mislilaca u svojoj kulturi koji su sebe nazivali sofistima (što znači mudri ljudi, od riječi ‘sophia’), jer je rekao da je njegova jedina mudrost svijest da nema mudrosti – zato ju je i tražio. Znam da ne znam. Rekao je da je samo Bog mudar, a ne čovjek, i da je Bog čovjeku dao zadatak da traži mdrost.
Židovski autor Knjige Mudrosti, iz koje dolazi današnje čitanje Starog zavjeta, bio je vrlo sličan Sokratu u obje točke. Loša vijest je da mi nismo Bog i stoga nismo mudri. Dobra vijest je da je Bog odlučio podijeliti svoju božansku mudrost s nama.
Dakle, i autor Mudrosti i Sokrat učili su da postoje samo dvije vrste ljudi na svijetu: mudri, koji znaju da nisu mudri, i nemudri, koji misle da jesu. To je vrlo slično onome što je Isus rekao o ponosu i poniznosti. Otkrio je da postoje samo dvije vrste ljudi na svijetu: svetci koji znaju i priznaju da nisu svetci već grešnici, i grješnici koji misle da su svetci.
Prije čitanja ovog odlomka iz Pavlove Poslanice Filemonu, moramo znati dvije činjenice: Prvo, Pavao piše iz zatvora jednom od svojih obraćenika, Filemonu, koji je imao roba po imenu Onezim koji ga je okrao i pobjegao, sreo Pavla i obratio se Kristu. Drugo, Pavao šalje Onezima natrag Filemonu, tražeći od Filemona da ga prihvati natrag ne kao roba, već kao brata u Kristu.
Često se iznosi optužba da je kršćanskoj civilizaciji trebalo osamnaest stoljeća da ukine ropstvo. Ovo kratko pismo pobija tu optužbu. Sveti Pavao nije car, pa čak ni lokalni vladar, on nema nikakvu političku moć da učini ropstvo ilegalnim ili ga dokine. Ali ima duhovnu moć da ga učini nemogućim duši i savjesti Filemona i svakog drugog kršćanina. Drugdje je napisao: „Nema roba ni slobodnog… svi ste Jedan u Kristu“ (Gal 3,28).
Povijest učenja Crkve nije neujednačena, već besprijekorna, od samoga početka: nikada nije odobravala ropstvo; slala je misionare da pomognu robovima i često da kupe njihovu slobodu, te je kanonizirala i robove i one koji su ih spasili, ali ne i robovlasnike. Ali uvijek je djelovala iznutra prema van, djelovala je prizivom na savjest i slobodan izbor. Neoprostivo je da je trebalo osamnaest stoljeća da sjeme koje su Krist i sveti Pavao posijali procvjeta u zakone protiv ropstva, a još je neoprostivije da danas u svijetu postoji toliko ropstva koliko ga nikada bilo, ne na temelju rase već spola.
Trgovina ljudima (što uključuje seksualno ropstvo i prisilnu prostituciju) jedan je od najvećih i najunosnijih poslova na svijetu. Pornografija je blaga verzija iste te zloporabe i dehumanizacije žena, i jedan je od najraširenijih i financijski najprofitabilnijih poslova na svijetu. Pornografija uključuje sve što svodi ljudsku osobu na nehumanu stvar za korištenje, predmet koji se može kupiti i prodati, ili pak odobriti plaćeni pobačaj nerođena. To je poanta najnepopularnijeg učenja Crkve danas: obrana ljudskog života i ljudske prirode, ljudske seksualnosti (osobito ženstvenosti i majčinstva) i nutarnje vrijednosti svake osobe kao cilja komu treba služiti, a ne kao stvari koja se koristi – te odatle i njezin stav protiv takozvane seksualne revolucije, koja je zapravo devolucija. Značajno smo napredovali protiv rasnog ropstva, ali smo pali natrag u gore, seksualno ropstvo. Pravi kršćani i istinske feministkinje diljem svijeta moraju se ujediniti protiv ovog ropstva dok se ne donese nova Deklaracija o emancipaciji.
Stručnjaci iz usporedne povijesti religija rado uspoređuju dva lika, Budu i Isusa. Buda svojom pojavom izaziva kao malo koja druga pojava na usporedbu. Za nj se veli da je nakon svog prosvjetljenja najprije oklijevao na učenike prenijeti svoje iskustvo. Tek je nakon dugih nagovaranja i iz samilosti prema čovjeku otklonio svoje sumnje i pokrenuo ‘kotač neprestane mijene’. Nesiguran je u svoje poslanje. U sličnim sferama kreće se i čitanje iz knjige Mudrosti u svom prvom dijelu. Odgovor dolazi iz Božjih usta, posredstvom Duha Svetog.
U Isusa nema nigdje ni trunka neke dvojbe ni dvoumice glede vlastitog poziva, poslanja, uloge u svijetu. Nitko nije ižarivao toliko samosvijesti, sigurnosti da je Božji Sin poput njega. Jednom, na početku djelovanja, izaziva ga Napasnik glede sinovstva (usp. Mt 4,3.6), a na kraju djelovanja, u samom procesu postavit će mu inkvizitor u liku Velikog svećenika isto pitanje, na koje Isus potvrdno odgovara i ide u sigurnu smrt (Mt 26,63).
Oboružan tolikom samosviješću upravo ovdje u Lukinu Evanđelju, na Isusovu putu u Jeruzalem, susrest ćemo se s najzahtjevnijim Isusovim riječima, najsnažnijim izričajima, kako je došao jednom zauvijek baciti na zemlju oganj Duha (usp. 12,49), i što bi drugo htio, nego da je već sve zahvatio. U tom izričaju sažimlje sav svoj program, jer mu je odgovor Neba i Oca savršeno jasan.
Makar Srce Isusovo kuca za bolesne, ojađene, siromašne, dvojitelje, tražitelje, unesrećene, makar njima posvećuje svoje vrijeme i svoje sile, ipak u odlučnim trenutcima, kad je riječ o biti ili ne biti, kad je riječ o njegovoj osobi, poslanju, ulozi u svijetu, ne dopušta nikakve kompromise, nikakve ustupke. Svima koji se žele otimati za mjesto uz njega, koji bi ga htjeli okruživati i slijediti, poručuje tako glasno i nedvosmisleno u današnjoj riječi o križu.
Ovo Evanđelje bit će nepodnošljivo mnogim kršćanima. Isus nam uopće ne dopušta kompromise. On ne dopušta da postoje dvije razine kršćana – oni koji se žele odreći i oni koji to ne žele zbog Krista. Odreći se i reći ne apsolutno svemu, čak i najbližima i najdražima – ne samo svoj svojoj imovini, već i sebi samima i ljudima koje najviše volimo, svojim obiteljima. On to govori Židovima, koji su od svih naroda na svijetu najviše poštovali svetost obitelji i koji su o tome primili božansku objavu od samog Boga.
Ljubi Gospodina Boga svoga iznad svega! Isus ponavlja istu stvar: da je prva i najveća zapovijed doista prva i najveća: ljubiti samo Boga svim svojim srcem, dušom, umom i snagom; da je prvi i najgori grijeh idolopoklonstvo, uzdizanje bilo čega osim samog Boga na prvo mjesto u našim životima, koliko god ta druga stvar bila dobra, velika i sveta.
Krist nas upozorava na životno opredjeljenje. Njegova reklama nije: „Dodajte me u svoj život, dodajte me na svoj popis prijatelja na Facebooku.“ Nego, njegova reklama je: „Ako me hoćete slijediti, morate biti spremni odreći se svega zbog mene. Mogu vam biti samo sve ili ništa, a ne nešto između.“
Naravno, ako ga učinite svojim apsolutnim Gospodinom, on će vas vratiti natrag vašoj obitelji s puno većom ljubavlju i vjerojatno natrag vašim stvarima s većim cijenjenjem, ali i s odvojenošću, spremnošću da ih se odreknete ako to želi. Ali vaše stvari mogu postati vaš bog, pa čak i vaša obitelj može postati vaš bog (ako se protive vašem obraćenju i vašoj savjesti i ako ih slušate umjesto Boga); a to će vam pokvariti odnos s njima jer će postati ovisnost. Idolopoklonstvo je ovisnost.
Čovjek bi pomislio da je posrijedi fanatizam, tvrdoća u Isusovu nastupu. Ne. Riječ je samo o nužnosti odluke, o stvari u kojoj nema kockanja, dvoumljenja niti naklapanja. Isus je već imao dosta negativnih iskustava s ljudima, propalih pokušaja nasljedovanja, gdje su mu pojedinci dolazili i od njega deprimirani i snuždeni odlazili, kad je pred njih postavio jasne zahtjeve i cijenu nasljedovanja.
Hod za Isusom nije slavodobitnički mimohod pozornicom ovog svijeta, nego prihvat križa i svega što križ sa sobom donosi. Zov na nasljedovanje jest zov u puninu životne sreće. Za normalno, obično uho su i antiteze iz Govora na gori neshvatljive, gotovo neostvarive, formulirane krajnje zašiljeno, izdignute iznad dotad dosegnute razine Objave, nadilaze prosječnu ljudsku snagu ili domete, ali nisu nikakav religijski nedostiživi uzor ili fanatizam, nego u konačnici izričaj potreba ljudske naravi i osobe kao Božje slike i prilike.
Nad Isusovo se djelo sve više nadvijaju duge sjene odbacivanja, nerazumijevanja, osamljenosti. Zato onako teške riječi protiv galilejskih gradova, protiv Jeruzalema. Ako je i započelo njegovo djelovanje čudom u Kani, na svadbi, čini se da je svadbeni stol sve uži i tanji, gostiju sve manje. Sudbina je to nepriznate i neuzvraćene ljubavi. Čovjek je u situaciji da proigra šanse. Milost je neplativa običnim sredstvima. Ona iziskuje posvemašnji ulog s naše strane. Ne u obliku životnih otpadaka, nego je plativa jedino vlastitim životom.
Ponazočuje to Gospodin prispodobom o gradnji. Ne trpi on fasadno kršćanstvo, ono koje je samo naizgled uza nj, koje bi se pred svijetom htjelo takvim iskazivati. Kršćanstvo iziskuje ustrajni hod, neprekidno dograđivanje, svakodnevno stavljanje komadića mozaika u veliko Kristovo zdanje u svijetu.
Isus nas poziva da prevrjednujemo svoju vrijednosnu ljestvicu, da stavimo sve na svoje pravo mjesto. “Ništa ne pretpostaviti Kristu, jer ni on sam nije ništa pretpostavio nama, nepodvojeno prianjati uz njegovu ljubav, odvažno i pouzdano prigrliti njegov križ kad se treba boriti za njegovo ime, riječima očitovati postojanost kojom ga ispovijedamo, u mukama pouzdanje kojim koračamo naprijed…To znači biti Kristov subaštinik”, tako se izrazio sv. Ciprijan u Tumaču o Gospodnjoj molitvi.
Isus nas suočava s odlučnim ili-ili. Stalno se pred nas postavlja upitnik: Što nam to i koliko nam Krist znači? Ako nam je on sve, onda ne ćemo ništa njemu pretpostaviti. Ako nam je on samo nešto, onda ćemo gurnuti u stranu i njega i njegove zahtjeve, odbaciti ih kao nešto nenaravno, prezahtjevno. Svatko mora za sebe osobno odgovoriti, ne prebrzo, ne nerazumno ili nerazborito, nego u svakodnevnom odlučivanju i životnoj areni. I Gospodin sam to od nas izričito traži. On hoće da to svjesno i odvažno prihvatimo, poput onog graditelja koji želi sagraditi kulu, ili onog vojskovođe koji se sprema na vojnu.
Isus nije tiranin; on je najveći svjetski psiholog. On zna tajnu sreće i bijede, slobode i ropstva. Zbog našega dobra upozorava nas da ne štujemo idole, a najčešći i skriveni smo mi sami. Čak ni Isus nije štovao sama sebe; štovao je je svog Oca. Osobe Trojstva su potpuno nesebične, a Bog od nas traži samo da prakticiramo ono što Bog sam prakticira: ljubav koja zaboravlja sebe i daje sebe. Isus propovijeda samo ono što prakticira i traži od nas da prakticiramo samo ono što propovijedamo. Ako propovijedamo Isusa, ako kažemo da smo kršćani, to je to. Dajte mu sve. Povjeri mu sve. Svoj život, svoju smrt, svoje razum, svoju sreću, svoju nadu i za ovaj i za sljedeći život, svoj financijski život, svoj obiteljski život, svoj rekreacijski život, svoje tijelo, svoj um, svoju dušu, svoje osjećaje, svoju slobodu, svoja prava, svoje vrijeme, svoju prošlost, svoju budućnost, svoju sadašnjost. Dajte mu to sada, bez ikakvih uvjeta, bez obaveza, bez fusnota ili sitnih slova. Reci “Neka bude volja tvoja”,
Isus je sam na putu prema svome stratištu, križu. Križ je pretpostavka njegove proslave, našeg otkupljenja, i tko želi biti njegov učenik, mora prihvatiti njegov put, sa svim posljedicama, mora biti spreman na mržnju svijeta protiv Svjetla, mora biti spreman ići na sami križ. A ova kula u prispodobi protulik je one Babilonske.
U Babilonu su ljudi htjeli ovjekovječiti sebe i svoje ime, podignuti spomenik svome jedinstvu, kao onaj suvremeni na East Riveru u New Yorku, pa ipak se ni u čemu ne mogu složiti niti ujediniti, da pokažu kako su jedinstveni i moćni. “Viribus unitis” – udruženim silama, stajat će na njihovim novčanicama, znamenima ovoga svijeta. Bog im se ruga jer su njega zaboravili i pobrka im jezike.
Potrebno je biti sudionik druge građevine koja silazi s Neba, opremljena kao zaručnica za svog muža, gdje tvorivo i gradivo nije više zemaljsko, već nebesko, od najdragocjenijih dragulja. Zaglavni je kamen, znade se, sam Krist. Proračuni i troškovi dani su i zadani: Ostaviti sve što čovjeka veže uz Babilon, jer samo je tako moguće zadobiti vječni život.
Nije to lako, ali je moguće. Ne smijemo se zavaravati iluzijama. Kršćanstvo je križ, teret i zahtjev. Baš kao i njegov Utemeljitelj. Mnogi su odbacivši kršćanstvo odahnuli jer su skinuli sa sebe teret. Nije uzalud sam Gospodin govorio o uskim vratima, tijesnom putu, o rijetkima koji njime idu i kroz njih prolaze.
Ne postoji ‘instant-kršćanstvo’ koje bi se dalo naprečac zgotoviti i ponuditi kao hrana. Put je to odricanja, žrtve, križa. Put je to kršćanske ludosti, ali prohodan put, jer su pioniri prokrčili i pokazali nam da je to jedini usrećujući put. Put blagoslovljen, koji vodi u život. Iznutra i izvana oslobađa od navezanosti na bilo što zemaljsko.
Živjeti ga se može čak i u sjedištu Ujedinjenih Naroda. Ostavio nam je to u baštinu kao zalog jedan Dag Hammarskjöld (Hamaršeld), 1961. tragično preminuli generalni tajnik UN u svojim “The Markings”, nešto poput “Znakova pored puta”. Posve naravni kršćanin, ujedno mistik. Bio je na polugama moći gdje se stvara svjetska politika, ali mu je Krist bio sve. Neženja u životu, posve zauzet za čovjeka, napose ugroženog, jer osobno ništa i nikoga nije pretpostavio jednomu – Isusu Kristu. Slijedimo te primjere.
