Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 12,13-21
Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.«
Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: ‘Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.’ I reče: ‘Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!’ Ali Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.«
Prispodoba koju danas slušamo iz Gospodinovih usta samo je logičan nastavak prošlonedjeljnog evanđeoskog odlomka. Molitva za kruh prijeko potrebni hoće reći: Čovjek ne smije postati kruhoborac, ne smije se pretvoriti u stroj za proizvodnju niti raditi samo za fizički, tjelesni probitak ili boljitak, poput ovoga bogatog gavana. Treba se truditi oko kruha neprolaznog, životvornog. Isus se bori protiv začaranog kruga proizvodnje i potrošnje.
Proizvodi se sve više da bi se nemilice trošilo, i cijeli svijet, reklame, mediji samo potiču čovjekovu pohlepu za posjedovanjem, uživanjem, utjelovljenom u ovome bogatom žitogojcu. Nije nam potrebno prolaziti velegradskim avenijama, pješačkim zonama, da bismo osjetili zadah potrošačkog društva. Svijet je to iluzija, luksuza, lažnih dragulja, staklenih perla. I kad čovjek posjeduje sve što mu srcu treba, u biti ostaje zarobljenik svog posjeda, a vječito je u strahu za ono što ima.
Život nijednog bogataša koji se zalijepio uz ono što ima, nije uravnotežen i Isus jasno stavlja pred nas alternativu: Biti ili imati, odnosno: Svatko se mora zapitati i nemoguće je vječito potiskivati nazočnost smrti u svagdanjem životu. Jer smrt je veliko križanje svih snova i planova! Zato nas Isus poziva da povučemo jasne posljedice iz navedenog primjera.
Ovaj bogati seljak, rekli bismo kulak, primjerak je posve otuđena čovjeka. Život mu je u jelu i odijelu, ne misli na konačne stvari svog života. Isus svojim riječima neposredno dira čovjeka, njegovu intimu, njegov doživljajni svijet. On čovjeka neposredno i zorno oslovljava. Hoće nam poručiti: Čemu tolika briga oko materijalnoga, prolaznog? Potrebno je pročistiti svoj način mišljenja i razumijevanja. Promijeniti način i kategorije vlastite logike.
Zato je Isusovo slušateljstvo redovito reagiralo na način kao da ih u Isusovim riječima sam Bog oslovljava u njihovim situacijama i životnim (ne)prilikama. Kao što je u pomoći koju je pružao potrebitima i bolesnima razdavao sebe tako je i u riječima izražavao sebe do kraja egzistencijalno. Sam bijaše neprestano u dosluhu s Ocem i zato je svoju ulogu poimao kao poziv svakomu da živi iz te zbiljnosti iz koje je on sam živio.
Isus poručuje onomu koji bi htio da Isus bude djelilac u parnici s bratom, a posredno i svakome od nas: Ma, otvorite oči! Naučite što znači sagledati zadnji smisao života. Onaj bogataš to ne zna. Ne zna se suočiti s budućnošću, nije sposoban pravilno se oboružati s onim što mu donosi život. Ovaj je bogataš zadovoljan postignutim, zgrće presit i krajnje zadovoljan ljetinu, a pred Bogom je posve kompromitiran, srce nema nikakva sadržaja. Ni trunka nije razborit, nema ni najobičnijeg ‘common sense’.
Njemu kao da nije jasno da mora umrijeti, ne shvaća nenaravnost ili čak protunaravnost svoje brige koja mu razdire dušu i tijelo. Služi samo svomu tijelu, namjesto da služi životu. Život nije tijelo ni odijelo. Na drugom će mjestu Isus govoriti o rđi, moljcima (usp. Mt 6,19 sl.), a čovjek kao duhovno biće po svome ustroju nadživljava sve zemaljsko, svako blago. Na drugim će mjestima pozivati Isus na budnost, pripravnost, razboritost.
Čovjek se ne smije okrenuti u neizvjesno, nego prema Gospodinu koji dolazi. Reći će, “blago onome vjernom sluzi koga Gospodin došav nađe budna”, ili “tko li je onaj mudri upravitelj” i sl. Čovjek kao da nije svjestan u kome pravcu mu se život kreće. U Isusovu poimanju treba mu biti jasno kako on u svim svojim odlukama, činima, mislima, naumima ide u susret Vječnomu, Bogu. To je prava zbilja prema kojoj se kreće ljudski život, znao to čovjek ili ne, priznao on to ili potiskivao u svojoj svijesti.
Suvremeni čovjek živi pod diktatom i diktaturom potrošnje, gomilanja, propagande, prometa, turističkih ponuda, iznenađenja. Suvremeni životni stil ostavlja čovjeka osamljena u njegovoj samoći te je potrebno ponuditi i stvoriti prostor tišine, duhovnog zavičaja, udomljavanja u Bogu. Pred kime se bogatiti, u kome se bogatiti, i gdje skupljati istinsko blago za sebe? Spoznao je to davno asiški Sirotan koji se posve dao razbaštiniti, da bi napokon, razdav sve postao bogat u jednome i jedinome Bog(atom)u.
Isusova je osoba alternativna ponuda u svijetu. On lišava čovjeka straha od sutrašnjice, budućnosti. Prepustiti se Stvoritelju i njegovoj Promisli. U Isusovoj se osobi utjelovljuje sve ono što nam Bog ima reći. Isus nas usrdno moli da prihvatimo njegov svjetonazor, pogled na ljude, stvorenje. Da njegovim očima promatramo stvari i osobe, da u svjetlu nove mudrosti promatramo svoj život kao riječ iz Božjih usta, kao utjelovljenu ljubav.
Isusova se preokupacija redovito usredištuje oko temeljnih životnih tema, a njegove su prispodobe stvarateljski pokušaj kako naučiti u cijelom stvorenju osluškivati glazbu koju je u nj usadio sam Tvorac te prema njoj svoj život ugađati i usmjeravati. A potka i osnovica te glazbe je ljubav prema stvorenju. Ćutimo je u Isusovoj osobi na svakom koraku. Ljubav iz boli, patnička ljubav koja čovjeka snubi i poziva te je neprestano zaokupljena čovjekom i njegovom srećom.
Stoga Isus apelira neprestano na one oči koje se otvaraju toj ljubavi, koje mogu prihvatiti svjetlo te neugasive ljubavi u tami ovog svijeta. Zato ćemo i u najradosnijim Gospodinovim riječima osjetiti neshvaćenost njegove ljubavi i pritajenu bol i patnju koju nosi u sebi onaj koji želi biti ‘odmor svakome’, On, ‘krotka i ponizna srca’, čiji je ‘jaram sladak a breme tako lako’ (usp. Mt 11,28sl).
Odmor nije u onome, kako misli ovaj bogataš, u ležanju, iću i piću, dokolici, opuštenosti na nekoj plaži, u praznini hotelske sobe koja bulji u prazninu vlastite duše, koja možebit još više prazni i pustoši dušu nakon tzv. odmora ili izleta makar i u najegzotičniji perivoj ovog svijeta. Pravi je odmor u divljenju Očevu stvorenju, u divljenju datostima našega života, naše egzistencije, u povjerenju koje prema nama ima Tvorac dajući nam sve to u beskrajima svoje ljubavi.
