Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 14,25-33
S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!
Tko od vas, nakani graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.
Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«
Stručnjaci iz usporedne povijesti religija rado uspoređuju dva lika, Budu i Isusa. Buda svojom pojavom izaziva kao malo koja druga pojava na usporedbu. Za nj se veli da je nakon svog prosvjetljenja najprije oklijevao na učenike prenijeti svoje iskustvo. Tek je nakon dugih nagovaranja i iz samilosti prema čovjeku otklonio svoje sumnje i pokrenuo ‘kotač neprestane mijene’. Nesiguran je u svoje poslanje. U sličnim sferama kreće se i čitanje iz knjige Mudrosti u svom prvom dijelu. Odgovor dolazi iz Božjih usta, posredstvom Duha Svetog.
U Isusa nema nigdje ni trunka neke dvojbe ni dvoumice glede vlastitog poziva, poslanja, uloge u svijetu. Nitko nije ižarivao toliko samosvijesti, sigurnosti da je Božji Sin poput njega. Jednom, na početku djelovanja, izaziva ga Napasnik glede sinovstva (usp. Mt 4,3.6), a na kraju djelovanja, u samom procesu postavit će mu inkvizitor u liku Velikog svećenika isto pitanje, na koje Isus potvrdno odgovara i ide u sigurnu smrt (Mt 26,63).
Oboružan tolikom samosviješću upravo ovdje u Lukinu evanđelju, na Isusovu putu u Jeruzalem, susrest ćemo se s najzahtjevnijim Isusovim riječima, najsnažnijim izričajima, kako je došao jednom zauvijek baciti na zemlju oganj Duha (usp. 12,49), i što bi drugo htio, nego da je već sve zahvatio. U tom izričaju sažimlje sav svoj program, jer mu je odgovor Neba i Oca savršeno jasan.
Makar Srce Isusovo kuca za bolesne, ojađene, siromašne, dvojitelje, tražitelje, unesrećene, makar njima posvećuje svoje vrijeme i svoje sile, ipak u odlučnim trenucima, kad je riječ o biti ili ne biti, kad je riječ o njegovoj osobi, poslanju, ulozi u svijetu, ne dopušta nikakve kompromise, nikakve ustupke. Svima koji se žele otimati za mjesto uz njega, koji bi ga htjeli okruživati i slijediti, poručuje tako glasno i nedvosmisleno u današnjoj riječi o križu.
Čovjek bi pomislio da je posrijedi fanatizam, tvrdoća u Isusovu nastupu. Ne. Riječ je samo o nužnosti odluke, o stvari u kojoj nema kockanja, dvoumljenja niti naklapanja. Isus je već imao dosta negativnih iskustava s ljudima, propalih pokušaja nasljedovanja, gdje su mu pojedinci dolazili i od njega deprimirani i snuždeni odlazili, kad je pred njih postavio jasne zahtjeve i cijenu nasljedovanja.
Hod za Isusom nije slavodobitnički mimohod pozornicom ovog svijeta, nego prihvat križa i svega što križ sa sobom donosi. Zov na nasljedovanje jest zov u puninu životne sreće. Za normalno, obično uho su i antiteze iz Govora na gori neshvatljive, gotovo neostvarive, formulirane krajnje zašiljeno, izdignute iznad dotad dosegnute razine Objave, nadilaze prosječnu ljudsku snagu ili domete, ali nisu nikakav religijski nedostiživi uzor ili fanatizam, nego u konačnici izričaj potreba ljudske naravi i osobe kao Božje slike i prilike.
Nad Isusovo se djelo sve više nadvijaju duge sjene odbacivanja, nerazumijevanja, osamljenosti. Zato onako teške riječi protiv galilejskih gradova, protiv Jeruzalema. Ako je i započelo njegovo djelovanje čudom u Kani, na svadbi, čini se da je svadbeni stol sve uži i tanji, gostiju sve manje. Sudbina je to nepriznate i neuzvraćene ljubavi. Čovjek je u situaciji da proigra šanse. Milost je neplativa običnim sredstvima. Ona iziskuje posvemašnji ulog s naše strane. Ne u obliku životnih otpadaka, nego je plativa jedino vlastitim životom.
Ponazočuje to Gospodin prispodobom o gradnji. Ne trpi on fasadno kršćanstvo, ono koje je samo naizgled uza nj, koje bi se pred svijetom htjelo takvim iskazivati. Kršćanstvo iziskuje ustrajni hod, neprekidno dograđivanje, svakodnevno stavljanje komadića mozaika u veliko Kristovo zdanje u svijetu.
Isus nas poziva da prevrjednujemo svoju vrijednosnu ljestvicu, da stavimo sve na svoje pravo mjesto. “Ništa ne pretpostaviti Kristu, jer ni on sam nije ništa pretpostavio nama, nepodvojeno prianjati uz njegovu ljubav, odvažno i pouzdano prigrliti njegov križ kad se treba boriti za njegovo ime, riječima očitovati postojanost kojom ga ispovijedamo, u mukama pouzdanje kojim koračamo naprijed…To znači biti Kristov subaštinik”, tako se izrazio sv. Ciprijan u Tumaču o Gospodnjoj molitvi.
Isus nas suočava s odlučnim ili-ili. Stalno se pred nas postavlja upitnik: Što nam to i koliko nam Krist znači? Ako nam je on sve, onda nećemo ništa njemu pretpostaviti. Ako nam je on samo nešto, onda ćemo gurnuti u stranu i njega i njegove zahtjeve, odbaciti ih kao nešto nenaravno, prezahtjevno. Svatko mora za sebe osobno odgovoriti, ne prebrzo, ne nerazumno ili nerazborito, nego u svakodnevnom odlučivanju i životnoj areni. I Gospodin sam to od nas izričito traži. On hoće da to svjesno i odvažno prihvatimo, poput onog graditelja koji želi sagraditi kulu, ili onog vojskovođe koji se sprema na vojnu.
Isus je sam na putu prema svome stratištu, križu. Križ je pretpostavka njegove proslave, našeg otkupljenja, i tko želi biti njegov učenik, mora prihvatiti njegov put, sa svim posljedicama, mora biti spreman na mržnju svijeta protiv Svjetla, mora biti spreman ići na sami križ. A ova kula u prispodobi protulik je one Babilonske.
U Babilonu su ljudi htjeli ovjekovječiti sebe i svoje ime, podignuti spomenik svome jedinstvu, kao onaj suvremeni na East Riveru u New Yorku, pa ipak se ni u čemu ne mogu složiti niti ujediniti, da pokažu kako su jedinstveni i moćni. “Viribus unitis” – udruženim silama, stajat će na njihovim novčanicama, znamenima ovoga svijeta. Bog im se ruga jer su njega zaboravili i pobrka im jezike.
Potrebno je biti sudionik druge građevine koja silazi s Neba, opremljena kao zaručnica za svog muža, gdje tvorivo i gradivo nije više zemaljsko, već nebesko, od najdragocjenijih dragulja. Zaglavni je kamen, znade se, sam Krist. Proračuni i troškovi dani su i zadani: Ostaviti sve što čovjeka veže uz Babilon, jer samo je tako moguće zadobiti vječni život.
Nije to lako, ali je moguće. Ne smijemo se zavaravati iluzijama. Kršćanstvo je križ, teret i zahtjev. Baš kao i njegov Utemeljitelj. Mnogi su odbacivši kršćanstvo odahnuli jer su skinuli sa sebe teret. Nije uzalud sam Gospodin govorio o uskim vratima, tijesnom putu, o rijetkima koji njime idu i kroz njih prolaze.
Ne postoji ‘instant-kršćanstvo’ koje bi se dalo naprečac zgotoviti i ponuditi kao hrana. Put je to odricanja, žrtve, križa. Put je to kršćanske ludosti, ali prohodan put, jer su pioniri prokrčili i pokazali nam da je to jedini usrećujući put. Put blagoslovljen, koji vodi u život. Iznutra i izvana oslobađa od navezanosti na bilo što zemaljsko.
Živjeti ga se može čak i u sjedištu Ujedinjenih Naroda. Ostavio nam je to u baštinu kao zalog jedan Dag Hammarskjöld (Hamaršeld), 1961. tragično preminuli generalni tajnik UN u svojim “The Markings”, nešto poput “Znakova pored puta”. Posve naravni kršćanin, ujedno mistik. Bio je na polugama moći gdje se stvara svjetska politika, ali mu je Krist bio sve. Neženja u životu, posve zauzet za čovjeka, napose ugroženog, jer osobno ništa i nikoga nije pretpostavio jednomu – Isusu Kristu. Slijedimo te primjere.
