Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 23,1-12
Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: »Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ’Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ’Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.«
Često ćemo danas naići na riječ vjerodostojan, vjerodostojnost. Svatko se na nju poziva. I stručnjaci, i pretkazivači budućeg, i političari, i crkveni ljudi, kad naučavaju sa svojih stolica ili nastupaju sa svojih propovjedaonica. Očito je da nešto s tom riječju i njezinim sadržajem nije u redu kad se toliki na nju pozivlju. Jer obično se najvećma govori o onome čega ponajmanje ima u svakodnevnom životu.
Cjelokupnošću svojega bića Isus se nalazi u svojemu okružju. On živi i doživljava dramu vlastitoga života i dramu ljudi oko sebe. Živi do kraja intenzivno, i svakom svojom riječju, pokretom, izrazom lica, svakim svojim činom izaziva svoj okoliš, jer govori i čini stvari koje su u očima suvremenika nepodnosive. Ako je itko skidao obrazine, maske, razotkrivao prijetvornost svoga okružja, onda je to bio on, Nazarećanin. Ono što bi rekli psiholozi, Isus je raskrinkavao i razotkrivao kolektivnu sjenu svojih suvremenika, razotkrivao nutarnju pocijepanost, shizofreniju društva u kojemu se kretao, a egzistencijalne zablude u kojima je tadašnje društvo živjelo dale bi se svrstati pod četiri izraza i životna stava, koji su uvijek nazočni u ljudskom ponašanju. To su prijetvornost ili licemjerje, nemilosrdnost, formalizam i tobože pravično djelovanje. Upravo te četiri značajke svojih suvremenika žigoše Isus u 23. poglavlju Matejeva evanđelja.
Ako smo neki dan, na blagdan Svih svetih, bili suočeni s Isusovim blaženstvima, kao jedinom putu do osmišljavanja vlastitog života, ovdje smo suočeni s Isusovim “jao”, kao posvemašnjoj oprjeci blaženstvima. Svojim odlučnim životnim stavom i primjerom Isus živi ono što govori i ponaša se poput pravog liječnika koji u svemu suosjeća sa svojim pacijentom. I zato svojim životom nužno izaziva gnjev, srdžbu i mržnju u svojih suvremenika.
Prisjetimo se one scene nakon nastupnog govora u nazaretskoj sinagogi. U jednom trenutku provalila je iz slušateljstva, nakon prvotnog odobravanja i udivljenja, sva godinama nakupljena mržnja, odbojnost, bijes, nepodnošljivost njegovih sumještana. Jer cijelim svojim bićem Isus je ipak bio nešto posvema drugo, trn u oku, ali većma trn u srcu i tijelu.
Za Isusa se može reći da je bio i ostao savršena, integralna osoba, bez vlastite sjene, i zato je mogao zračiti i izvoditi ljude iz egzistencijalne tame na svjetlo dana. Jasno, samo one koji su se dali voditi, izvesti, ili nanovo roditi, Duhom i istinom. U dubinskoj psihologiji pojam “sjene” vezan je uz sve ono što je u podsvijesti, u psihi, pohranjeno, neiživljeno, utopljeno u zaborav, neintegrirano, potisnuto. Jednom riječju, druga strana naše osobnosti, ona koje bismo se tako lako odrekli, jer kvari naš osobni “image”.
I zato se to potisnuto premazuje i ‘lakira’ koječime, raznim “šminkama” da bismo se pričinjali onim što zapravo nismo. A Isus kao savršeni terapeut upravo želi da se suočimo s tim svojim drugim “ja”, da se uhvatimo u koštac, oči u oči, te da onda nakon toga djelujemo kao osoba, odgovorno, kritički, a ne čoporativno, vođeni zakonima masovne psihologije, koja se zna pretvoriti u masovnu histeriju. S time se Isus kasnije nužno suočio. Prisjetimo se scena Cvjetne nedjelje i doskorašnjeg podivljalog “raspni, raspni ga”. Isus se nikako nije dao od svojega puta odvratiti.
Slušamo iz Isusovih usta kritiku njegovih suvremenika. Književnici i farizeji, kao Isusovi protivnici, većini su nas poznati još od djetinjstva. Na prvi pogled, danas nam se čini da je riječ o svojevrsnom obračunu u kojem Isus razotkriva temeljnu grešku njihova vjerskog stava. Kao Isusovi učenici naravno da se slažemo s Isusom i osjećamo se kao da smo na pravoj strani. Ali smo u biti smo postali žrtve nesporazuma.
Evanđelje nikada nije prigoda buditi u sebi negativne, zle emocije prema bilo kome. Ako nastanu u nama loše emocije, onda smo miljama daleko od pravog smisla Isusova govora. Isusove prispodobe i riječi ne čitaju se svake nedjelje da bismo nešto naučili o zloći ljudi tog vremena, nego da bismo vlastitu egzistenciju doveli u Kristovo svjetlo. Da bismo se ogledali u svjetlu Isusovih riječi. Trebalo bi nam postati malo jasnije, tko smo zapravo, posebno u pogledu naših vjerskih stavova.
Književnici i farizeji su loše ispali u Isusovim opomenama. Povijesna istraživanja svakako imaju pozitivniju sliku o njima. Književnici su bili tadašnji teolozi. Farizeji – kod nas prijezirna riječ – bili su pobožni ljudi koji su se nastojali savjesno držati židovskog zakona, pažljivije i točnije nego što je to u narodu bilo uobičajeno. Oni su se brinuli za čistoću nauka i prakse. Oni bi otprilike odgovarali današnjem statusu svećenika i redovnika. Mnogi danas misle da znaju na koga se danas misli pod Isusovom opomenom. Ljudi vole upirati prstom na druge kako bi sebe uklonili iz slike. To ne vodi nikamo, a pogotovo ne dubljem razumijevanju Isusovih riječi.
Istina je, međutim, da bismo mi kao vrli vjernici, svećenici, redovnici ili redovnice i općenito kao ljudi koji želimo dublje razumjeti i dublje živjeti svoju vjeru trebali prvi ozbiljno shvatiti Isusovu kritiku koju je uputio pobožnim ljudima svoga doba. Isus nam želi reći da religioznost, pa i teološko mišljenje i učenje, također mogu imati krive naglaske. Važno je samokritički propitivati svoju pobožnost, svoje ideje i izjave o Bogu kako ne bismo zapali u slijepu ulicu samodopadne vjere. U osnovi, to znači: nije sve što se smatra religioznim već u duhu evanđelja ili pak volja Božja. Isus nam želi pokazati da postoje i slijepe ulice u vjeri, vjerskoj praksi, razmišljanju i učenju. Prva optužba je da učitelji zakona nameću terete drugima, a sebe drže izvan njih.
Dakle, prestati s glumom, prestati s igranjem uloga, ‘rola’ u životu, prestati živjeti krivotvoreni život. Očistiti najprije nutrinu. I kad je ona čista, sve je čisto. Ne onečišćuje ono što dolazi izvana, nego iznutra je čovjek kontaminiran. Dekontaminacija i detoksikacija vlastite duše i srca. Ne projicirati sebe i svoju onečišćenu psihu i srce u ljude, nego se sa sobom suočiti. I zato je Isusova riječ upućena ne samo njegovim suvremenicima. Ona zadržaje u svakom vremenu i prostoru svoju istinitost i vjerodostojnost. Ona je najsnažnije zrcalo koje najjasnije predočava zablude i promašenost lažne, prijetvorne pobožnosti, od koje nitko nema koristi, a ponajmanje onaj tko živi u životnoj laži i zabludi vlastite pravednosti, bogoblizine. Isus izaziva jer izazivati mora, da bismo konačno uvidjeli gdje je pravi život i sreća.
KRIVOTVORINA ILI ORIGINAL?
Ovih ćemo dana biti suočeni s dva posve oprečna stava iz samih Isusovih usta. Na Sve Svete bili smo svjedoci Isusovih blaženstava, Isusovih originalnih “blago”, ili „koje li sreće“, sretni li su oni koji slušaju Isusa, sretni oni koji su njega i njegovu riječ ozbiljno shvatili i prihvatili te je živjeli. Danas smo suočeni s Isusovim “jao”, jer je cijelo Matejevo 23. poglavlje jedna velika optužnica protiv krivotvorene religije, protiv krivotvorenja iskonske Božje nakane i slike koju bi čovjek morao ostvariti uz pomoć Božjih naputaka. Gornje Isusove riječi protivnici mu nisu mogli nikako oprostiti i zato je morao ići u nasilnu smrt.
Jedan se suvremeni pisac ovako izrazio: “Dvije tisuće godina su protekle otkako je jedno naskroz pokvareno društvo raspelo Isusa jer se ovaj Isus osmjelio reći mu u lice da je pokvareno, licemjerno, i jer je taj Isus propovijedao ‘radosnu poruku’ koja postaje opasnom za svaki društveni poredak koji živi na račun čovjeka i čovjekova raščovječenja. Iz straha pred ‘novim čovjekom’, koga je Isus u svojoj osobi živio, usmrtilo je židovsko društvo Isusa, budući da je ono predobro shvatilo kako taj ‘novi čovjek’ poput dinamita može dignuti u zrak svaki društveni poredak koji se isprječuje čovjekovu počovječenju.”
Je li moguće govoriti o čovjekovu počovječenju ili očovječenju, kad smo danas suočeni u tolikim ratovima s čovjekovim raščovječenjem, ubijanjem čovjeka u čovjeku, ubijanjem njegova dostojanstva. Isus je dizao glas za čovjeka, protiv sitnih i velikih tirana i nasilnika koji žele ovladati ljudima ili ljude instrumentalizirati za svoje ciljeve i interese. Vidimo kako danas pojedinci, samozvani vođe i “voždovi” nemilice guraju u smrt stotine tisuća ljudi zbog nekih “viših” interesa.
Isusova riječ spram takvih “vođa”, “učitelja”, “otaca nacija” je bjelodana i jasna. Za svoga života Isus je sustavno odbijao da u njegovu osobu ili lik bilo tko išta projicira. Nije se dao nikakvim naslovima oslovljavati, nije se dao zanijeti nikakvim laskavim riječima koje su mu drugi upućivali. Bio je ono što jest, nije trebao nikakvih titula ni ordena da bi se njima pred ljudima legitimirao ili ovjerovio.
Svi Isusovi savjeti i naputci smjeraju u prvom redu prema čovjekovu dostojanstvu i njegovoj odgovornosti pred Bogom i drugima. Stoga ne podnosi sitničarenja farizeja koji čine sve samo da ih ljudi vide niti podnosi njihove propise koji u tančine određuju čovjekov dan i život, ne dopuštajući slobodu oblikovanja i improvizaciju slobodne osobe. Može se činiti kako on svojim stavom potkopava religijske osnovice svog naroda, međutim taj privid vara. Njemu je stalo do toga, staviti sve na pravo vrijednosno mjesto, „ne prosijavati komarca, a istodobno gutati devu”. Cjelokupnim životom mora ravnati osjećaj pravednosti, milosrđa, ljubavi i vjernosti. Gdje su te temeljne protege međuljudskog života poremećene, sav vrijednosni sustav je izopačen, a sami Božji zakon u svojoj nakani izokrenut. Kao da je htio reći npr. na primjeru subote, da je subota i subotnji počinak dar čovjeku, a ne čovjek suboti.
Konačni cilj Isusovih riječi je zaokruženost i cjelovitost čovjekova značaja, suglasje mišljenja, govorenja i činjenja pred sobom, Bogom i ljudima. To je povod i razlog njegova osobnog gnušanja nad lažnom pobožnošću, religijom vanjštine, bez nutarnjeg predanja i vjernosti Bogu. Nikoga nije tako strahovito kritizirao kao one koji su se razmahivali najuzvišenijim načelima vjere i humanizma, a u praksi sve gazili nogama, ili im je život bio sama površnost, protkana neljudskošću. Takve je Isus nemilice šibao bičem svog jezika(“iz usta mu je izlazio oštar, dvosjekli mač”, reći će knjiga Otkrivenja:1,16). Istodobno je pak znao usmjeriti oštricu i protiv svojih najbližih, govoreći im: “Što me zovete Gospodinom, a ne činite ono što vam velim “(usp. Lk 6,46)?
Kvaliteta nije isto što i kvantiteta, kakvoća nije isto što i količina. Kakvoća nije mjeriva, dok količina jest. Ljudski život treba odražavati Božju kakvoću, kvalitetu, i to je smisao cjelokupnosti religije u našem životu. Farizejima je do kvantitete koja im potom postaje nužnom životnom zamkom. Jer u tom slučaju nikad nije dosta ni dovoljno, ni molitava, ni dobrih djela, ni pobožnih uzdaha ili kretnji. Nemoguće je postići Božju kvalitetu, ali čovjek treba pokušati zrcaliti nešto od Božjih svojstava. Da bi se to moglo, potrebno je najprije suočiti se sa samim sobom. Susret sa samim sobom je preduvjet da čovjek postane zdrav.
Što čine farizeji? Bježe pred sobom i Bogom. Kriju se, svojom religijskom praksom kušaju ‘zaobići’ Boga, zapravo hoće u biti s njime i njegovom voljom manipulirati i trgovati prema svome vlastitom nahođenju. Vjera je nešto poput trgovine i ugovornog odnosa. Na kraju se sve svodi da bi Bog trebao ‘amenovati’ njihov pobožni i krjeposni život, staviti potpis pod njihovu krjeposnost. Čovjek kuša pronaći lažne legitimacije za svoj stav.
Protiv takva lažna egizstencijalnog stava upućuje Isus svoje najoštrije riječi, rabi najdojmljivije slike, pripovijeda najsnažnije prispodobe. Svaka ima za cilj da čovjek napusti uhodani stav, preispita vlastitu sliku o Bogu i konačno se okrene Bogu ljubavi. Međutim, važno je uočiti da evanđelist Matej ne usmjeruje Isusovu oštricu samo protiv farizejskog židovstva, već također i svoje zajednice – Crkve – kojoj treba neprestano metanoje, obraćenja srca.
Jedan je suvremeni teolog rekao kako sa svake evanđeoske stranice odčitavamo da je Isus bio sretna osoba. Osoba koja je sijala srećom i ižarivala sreću oko sebe na ljude s kojima se susretala. Nutarnja sloboda, slobodni stav, jasno uporište bijahu ljudske pretpostavke u Isusovoj osobi da premosti razlike između sebe i druge strane.
Međutim, ta druga strana nije prihvatila ponuđenu ruku, već je reagirala svom silinom i žestinom projicirajući svoju psihološku i egzistencijalnu sjenu i mrak u Isusa. Ono što se kasnije dogodilo na Golgoti samo je vanjski odraz sveukupnosti stava koji su njegovi protivnici zauzeli već za Isusova prvog nastupa u Nazaretu, oni kojima je bio trn u oku, žalac u tijelu. Jer on bijaše hodajući prigovor i izazov ljudskom dvoličju i licemjerju. Onda i danas.
