Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 17,1-9
Isus uze sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.«
Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!«
Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama.
Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.«
Za cijelog Isusova života njegova je osoba bila obavijena velom tajne i tajanstvenosti. On je prodor misterija u ovaj svijet. Nije bio do kraja jasan ni svojoj majci s kojom je proveo najviše vremena, zagonetan je ostao do kraja svojim susjedima, koji su se, nakon njegovih čudesa, u čudu pitali, ta nije li taj Isus sin tesarov, i odakle mu te sile da čini takva znamenja u narodu. Jednako je bio upitan svojim učenicima koji su se uvijek iznova pitali u čudu glede Isusove osobe. „Tko je ovaj da mu se more i valovi te vjetrovi pokoravaju?“ Pa i nečiste sile. Nikad im do kraja nije bilo jasno što se iza te pojave krije, koje su tu sile na djelu.
Doduše, priznat će oni toliko puta, u zaprepaštenosti, da je on Sin Božji, Petar će ispovjediti javno vjeru u njega, ali sve je to premalo da bi ga čovjek do kraja shvatio, prihvatio, slijedio, za nj položio svoj život. Ovaj trenutak uspona na Tabor kao da simbolično označuje: Tko želi shvatiti ovu osobu, on mora biti njome vođen. Dati se voditi, uz strmine. Izići iz uhodanosti života, svakodnevice, iz suzne doline, poći put vrhunaca, i zemljovidnih, ali većma duhovnih (ta i mistici govore o usponima na ‘brda’, a u svim religijama povlašteno mjesto ima ‘brdo’: Fuji, Himalaje, Elbrus, Olimp, Libanon, Sinaj; Isus ima svoj Tabor i Golgotu, Ivan od Križa ima svoj Karmel, Franjo svoju La Vernu, Benedikt svoja brda; jednako i pjesnici svoj Parnas).
Nu, unatoč tih sretnih trenutaka u životima Isusovih apostola, trajno ostaje upitnik i sumnja glede prozračnosti te osobe. Čak će im sam Uskrsli predbaciti njihovu sumnju i nevjeru (usp. Mt 28,17; Mk 16,14:”Dok su bili za stolom prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca, što nisu povjerovali onima koji ga bijahu vidjeli poslije uskrsnuća”). Teško je čovjeku ostaviti ljušturu ovog tijela, teško da gusjenica povjeruje kako se u njoj krije predivni leptir. Mučno je nakon svih negativnih životnih iskustava povjerovati u snagu preobrazbe, u novi, preobraženi život.
Dakle, vječna dvojba: Tko li je ovaj Isus? Što se tu krije? Što on zapravo od nas hoće? Zašto nas jednom već ne oslobodi svih sumnji? Na trenutke božanski velik, da čovjek pred njim padne na koljena, u drugom času, sav u grču i boli. Tabor i Getsemani. Čemu odmah nakon ovog prizora na Taboru govor o svršetku u Jeruzalemu, o strahotama mučenja, razapinjanja, smrti, ali i uskrsnuća. Sve nejasno, maglovito. Zašto nije sve jednoznačno, jasno, prozirno, prozračno? Tako je to ostalo do današnjeg dana. Štaviše, postalo je još teže i gotovo nesnosnije. Ispisane su tolike rasprave, napunjene tolike biblioteke knjigama o njemu.
Teološki i historijsko-kritički razum htio bi ga zbiti u svoja mjerila i zemaljske dimenzije, ali taj lik i njima neprestano izmiče ispod kontrole. Danas ga svatko za sebe svojata, prema potrebi. Svi se bave tom osobom pod vidikom i zrenikom što je moguće o njemu doznati. Ljudi idu u širinu, namjesto u dubinu, ekstenzivno namjesto intenzivno. Nije važno što i koliko znamo o Isusu, već koliko ga poznajemo, kao osobu. Tek osobni odnos prema ovoj osobi daje odgovor na upit, odakle je Isus, odakle mu je iskon, što hoće i kamo sve njegovo smjera.
Dakle, Isusovu se osobu može shvatiti samo ako se čovjek s njome i za njom zaputi. Nikad taj put nije puka monotonija, makar se to nekad tako i činilo. Tako su mislili i apostoli. Međutim, postoje trenuci u kojima se istina osobe zgušnjava u maksimalnom intenzitetu i tu nam biva jasno što tko nosi u sebi.
Za Isusa se može reći da to bijahu događaj na Jordanu, za krštenja, zatim Tabor, te Getsemani i Golgota. Oni koji su s njime bili, bijahu zaslijepljeni sjajem jačim od sunca. Nisu vidjeli što se krije, oči im bijahu oteščale, srce umorno, dušu obuzeo strah. Kao što gore rekoh, potrebno se zaputiti za Isusom strmenitom stazom. Čovjek je određen za visine (‘Za let si, dušo, stvorena’ – rekao bi pjesnik), duša mora pustiti svoja krila, mora se prema svom cilju usredotočiti. Samo se s visine vidi daleko.
I kod Mateja kao i kod Luke i Marka ova scena na Taboru tvori središnjicu Evanđelja. To je zorna potvrda onoga što je Petar izrekao kad je ispovjedio i priznao pred svima da je Isus Mesija, Krist, Sin Boga živoga. Ono mu je objavio Otac, a ovdje se Isus sam preobrazuje pred trojicom i zorno veli: Ovo sam ja, Petre, bio si u pravu. Čuo se glas s neba. „Ovo je Sin moj Ljubljeni – slušajte ga!“ Ova su trojica suočena s misterijem, dršću, pali su na tlo. „Mysterium tremendum et fascinosum“. Isus je više od proroka, više od Mojsija, on je Božji ljubljeni Sin.
Što se krije u Isusovoj osobi? Uprizoruje to prizor na Taboru s Mojsijem i Ilijom. Dva stupa Starog zavjeta, dva lika, tako slična ali i različna u svojoj pojavnosti. Ali postoji nešto više. U ovom trenutku svog dubokog uvida učenici vide Mojsija i Iliju pored Isusa. Mojsije u Bibliji uvijek predstavlja božanski Savez sa Sinajske planine, a Ilija simbolizira Božju borbu za ovaj Savez u povijesti proroka. Između ova dva simbola učenici vide Isusa. To znači: Od ove dvojice pada svjetlo na Isusovo otajstvo koje su oni osjetili. Mojsije i Ilija razgovaraju s Isusom. To znači: pripadaju zajedno. On je središte i Mojsija i Ilije. U njegovim riječima i djelima, u njegovom životu ispunit će se najdublji smisao Saveza i propovijedanja proroka. U njemu, u Isusu, počinje svoje konačno ostvarenje prvotna Božja nakana. U Mojsiju živi vizija slobode i budućnosti vlastita naroda. Dosta mu je egipatske tlake, želi povesti narod u ‘obećane prostore’. Iz ropstva i egipatske despocije i tlačenja. Ne smije čovjek biti rob čovjeku. Čovjek se određuje prema Bogu i odgovara samo Bogu. Stoljeća robovanja postadoše nešto normalno i naravno u židovskom biću. Smjenjivali se faraoni, a njima svednevice sve gore i gore. Stoljeća tlačenja, obeščašćivanja, iskorištavanja, bez ljudskog dostojanstva (poput naše hrvatske povijesti, od arpadovića, preko habsburgovaca, otomanskih sultana, karađorđevića, komunističkih skorojevića).
Nepodnošljivost je takve situacije dozlogrdila Mojsiju. Ponaša se revolucionarno. Bježi u pustinju, ondje se susreće s Jahvom, Bogom Izraelaca. To mu mijenja život, postaje sretnik, slobodan, i govori svojima o slobodi. Vodi ih u slobodu. U pustinji će ga prokleti na stotine puta zbog neukusne mane. U Egiptu bijaše svega u izobilju; jednako bijaše veći standard i u komunizmu, reći će mnogi naši suvremenici, nostalgičari za minulim vremenima. Ali vizija sreće, slobode, budućnosti za cijeli narod, to je misao vodilja jednog Mojsija. Znao je da se njegovo djelo isplati, da će narod steći svoj identitet, svoju samobitnost, slobodu. Samo pod okriljem svog Boga i bude li slušao one koje Jahve pošalje u svoje ime.
S težom se opasnošću suočio Ilija. Mojsiju bijaše potrebno četrdeset godina da bi narod doveo u slobodu. Ali kad je stekao slobodu, vanjsku, fizičku, potpao je narod pod ropstvo bogova, božanstava, idola, demona. Za Boga, protiv Bala! Za Boga protiv bogova! Zemljom teče med i mlijeko (‘kruha i igara’ treba masi, pa je imaš iza sebe. To je savjetovao Đavao i Isusu za kušnje!), ali ti demoni žderu ljude. Gutaju nečovječno. Prisjetimo se tih bogova u komunističkom sustavu. Ispijali su čovjeku moždinu i mozak. Trebalo je srušiti te rukotvorene bogove, te samozvane personificirane sile, koje daleko strašnije čovjeka iznutra izjedaju i obeščašćuju.
Kakvu su samo duhovnu i duševnu prazninu ostavili iza sebe u tolikim mladim dušama koje su im bespogovorno vjerovale, polagale nadu u njihove riječi, i na kraju gurnuli ih u besmisleni rat. Moglo se toga pročitati na hrpe, čuti na medijima. Jer ništa strašnije nije od trenutka kad se bogovi ruše, kad nestaje idola kojima se čovjek klanjao. Praznina i pustoš porazno haraju.
Isus u svojoj osobi prihvaća ulogu obojice. Mojsija i Ilije. Na Sinaju je sklopljen Savez, a Isus ga zapečaćuje na Posljednjoj večeri. Dokida Stari, uspostavlja Novi. Započeo je to djelo na Jordanu, nastavio kroz kušnju u pustinji, u galilejskom proljeću, da bi ga dovršio u Jeruzalemu, u dvorani Posljednje večere a potom na Golgoti. Da bi Mojsije izveo svoje djelo, potreban je razgovor s Gospodinom, licem u lice. Isto je bilo potrebno i Iliji. Snažno iskustvo Božje nazočnosti u njegovu životu i djelu. Isusu se isto zbiva na Taboru. Da bi mogao podnijeti Golgotu, potreban je Tabor. Da bi izdržao dubinu krize u Getsemaniju, potrebna je ova visina Tabora. Sad je posve siguran da Nebo stoji iza njega. I da predstoji odlučna bitka i pobjeda. Uronjen u svjetlo, žareći svjetlo, progutat će Tamu ovog svijeta. Svatko od nas treba upravo ovakvih trenutaka da bi mogao izdržati ovaj život. Od ovakvih se trenutaka živi, za ove se trenutke isplati živjeti. Boga je moguće iskusiti. Potrebno se samo upustiti u tu avanturu traženja. Uz Isusovu ruku vodilju.
