Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 12,38-44
Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj: »Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!«
Potom sjede nasuprot riznici te promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak.«
Gdje god čovjek vlada nad drugim, gdje vrši ili očituje autoritet bilo koje vrste, u opasnosti je zlorabiti svoju moć i vlast. Ne samo na svjetovnom, nego i na duhovnom području. Ako pak netko tko je snagom službe koju obnaša negdje ‘gore’, na prvom mjestu, zastupnik Božjih ‘interesa’ ovdje na zemlji, pa zlorabi svoju moć, onda je to ogavno i pred Bogom i pred ljudima.
Već su u Starom zavjetu proroci bili pravi „antiklerikalci“, ustajali su i žigosali jetkom kritikom sav hramski pogon i hramske službenike, sve one koji su od Hrama živjeli, ali nisu živjeli za Hram i Boga, nego za svoje vlastite interese. Ljubav i predanje prema Bogu moraju se ozbiljiti u konkretnoj ljubavi prema bližnjemu.
Predočimo samo prizor u kome se ovo odvija. Isus se postavio negdje u blizini hramske blagajne. I sluša kako se izvikuju iznosi koje pojedinci daju te nakane u koju svrhu daju svoje novce. Pravi hramski pogon, ulasci i odlasci, Židovi iz dijaspore kao i domaći, mladi i stari, muževi i žene, bogati i siromašni. Već prema odijevanju i haljinama dade se zaključiti o položaju i ugledu pojedinca. Isto tako i prema jeziku i naglasku.
Dolazi gotovo krišom i neka sirota udovica. Pozna se po priprostoj, vjerojatno zakrpanoj odjeći. Ona je dvostruko zakinuta, siromašna je a k tome i udovica. Nema nikakve zaštite ni sigurnosti. Isus promatra kako daje svećeniku dva novčića, čuje na svoje uši glasno izvikivanje. Dva bakrena novčića! Sve što ima, sav svoj posjed! Isusa prizor dira. Kontrast. Jedni daju zlatnike i srebrnjake, a ova samo dva bakrena novčića.
Isusovo javno djelovanje svršava ovom zgodom u hramu. Sa slikom bespomoćne udovice. Tu se najzornije uprizoruje onaj dio iz Isusova nastupnog proglasa u sinagogi u Nazaretu (Lk 4), gdje je jasno istaknuto da je Isusovo poslanje također i u donošenju Radosne vijesti siromasima (Lk 4,18). U izravnom tumačenju toga mesijanskoga proglasa iz proroka Izaije navodi i ističe sam Isus upravo udovicu iz Sarepte (4,26).
Siromasi su i udovice najpovlašteniji u kraljevstvu Božjem, i na njima se odčitava zašto se upravo siromasima naviješta Radosna vijest i tko su ljudi koje Isus traži. Ti su ljudi životno hendikepirani, ali su s druge strane obdareni nutarnjom slobodom, raspoloživošću, nenavezanošću ni na što, osim na jedno: na Boga. Za Boga su spremni dati sve, jer samo od njega očekuju spas i utjehu.
Ta nutarnja sloboda uskraćena je bogatašima pa stoga i onoliko mnoštvo ‘jao’ iz Isusovih usta upućenih bogatašima i onima koji zgrću blago ovdje na zemlji. Problem blaga i srca jest također neprestana melodija u Isusovim ustima. Bitno je ono što ima nutarnju trajnost, što je nerazorivo, neuništivo. Toliko puta naglašava Isus i rđu, i moljce, i kradljivce, i otimače i sl. koji rastaču odnosno otimlju zemaljsko, bezvrijedno i propadljivo, kvarno blago.
Zanimljivo je da Isus uvodi u ovaj prizor i zgodu jednim „antiklerikalnim“ upozorenjem. Ne veli Isus da se čuvamo onih koji zavode na grijeh, da se čuvamo bandita, lupeža, lažova, kradljivaca, nego da se čuvamo onih koji dolaze u Božje ime, nastupaju navodnom snagom autoriteta odozgor, a zapravo promiču svoje interese i vlastiti egoizam.
Čuvajte se onih koji govore o Bogu, a to što govore ne žive. Važniji je život od nauka. Nauk može biti savršeno ispravan, a život totalno promašen, ako nije u skladu s naukom. Bog nije teološka umotvorina, on nije ideja niti teorija, niti se vjera sastoji od nešto naučenih vjerskih istina koje znamo izgovoriti naizust, na satu vjeronauka. Ono što rade pismoznanci i farizeji u Isusovo vrijeme ravno je krivotvorenju novca. Puštaju u opticaj novčanice bez pokrića. Govore, uče, nadugo i naširoko izlažu Božju riječ, a zapravo je to sve jedan veliki falsifikat, krivotvorina koja u njihovu životu nema ni jedan postotak pokrića.
Isus veli: Čuvajte se onih koji dolaze u Božje ime, koji tumače Božju riječ. Čuvajte se pismoznanaca i bogoslovaca, teologa u dugim haljinama. Onih koji ‘dociraju’, a ne ‘egzistiraju’, koji druge poučavaju, a sami ne žive, koji govore, a na čine. Teže optužnice ne može biti. Ničega se ne smijemo – kaže Isus – toliko bojati koliko govora o Bogu, ali bez pravoga sadržaja, bez temelja u zbiljnosti. Govora gdje se vjera pretvara u znanje o Bogu, u vjeronauk, gdje je Bog nekakva tvorevina, nešto što se dade naučiti napamet. Od toga ništa nema. Inflacija do kraja.
Nazvat ćemo i trajno nazivamo Judu izdajicom zato što je izdao Isusa za 30 srebrnjaka, a što je s onima koji svakoga mjeseca ubiru u ime Crkve veliku plaću, a svakodnevno izdaju i Boga i Crkvu? Izdaju svoje ideale? U kojih vjera nema pokrića u životu. Koji govore, a malo ili ništa ne čine.
Sveti je Franjo prodao i jednu jedinu Bibliju koju su braća imala i dali novac siromahu. Rekao je da nije bitno koje su riječi u Bibliji, nego je bitno što je čovjek od toga shvatio i primijenio u vlastiti život. Stoga je i napisao Pravilo i naredio da ga braća moraju živjeti „sine glossa“, bez tumača i komentara.
I ova udovica koja je dala sve od sebe zna da njezin život zavisi od Boga. Biti udovica u to doba značilo je biti bez primanja, bez uzdržavanja. Značilo je imati nekoliko djece koju je trebalo prehraniti, značilo je prositi. Značilo je biti stalno zakidan od djeverova i njihove djece. Ona nema što izgubiti, nema što braniti, zna da živi iz Božje ruke i od Božje milosti. To su oni siromasi u duhu o kojima zbori prvo Isusovo blaženstvo.
Na početku Isusova života – za prikazanja u Hramu – imamo onu staricu udovicu Anu kći Penuelovu koja je cijeli svoj životni vijek provela u Hramu, u molitvama i postovima, iščekujući dolazak, objavu Mesije, jer je imala nutarnje osjetilo da se vrijeme ispunilo. Na kraju Isusova javnoga djelovanja opet jedna udovica u Hramu koja daje sve od sebe Bogu. Hvalospjev sirotama i udovicama iz Isusovih usta!
Nakon ovoga slijedi ono bitno u Isusovu životu. Osobno predanje, hod u smrt. Kao što je ova udovica dala sve od sebe, tako i Isus daje samoga sebe za spas svijeta. Riječ je o SVEMU. Prethodno bijaše govor o ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ljubi Gospodina Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim, svim svojim silama (Mk 12,30). Ta je udovica dala ‘sve’, ljubila je Boga svoga svim svojim bićem, svim svojim imanjem, svime onim što „ima“, jer zapravo ništa nema osim Boga. Riječ je o svemu u životu.
Isus započinje svoje djelovanje s blaženstvima, siromasima, i završava svoje pouke na primjeru siromašne udovice! Kako se samo jedinstveno i složno zaokružuje taj jedinstveni nauk, to jedinstveno djelovanje Mesije među nama! To je, mogli bismo reći, genijalno zaokruživanje nauka i riječi koje nikada ne će proći. Zemlja će proći, nebo će proći, ali Isusova riječ ostaje, njegove su osobne riječi. Budimo na njima zahvalni.
