Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 16,13-23
Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita svoje učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili neki od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist — Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus njemu reče: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: »Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« Tada zaprijeti učenicima neka nikome ne reknu da je on Krist.
Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!« Isus se okrene i reče Petru: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«
Isus je u području Cezareje Filipove. Znakovito mjesto koje podsjeća na rimsku vlast i domaće suradnike, kolaboracioniste s neprijateljskom okupacijskom silom. Cezareja podsjeća na ‘cara’, ‘cezara’, dok je Filip bio namjesnik u Palestini koji je druge godine prije Krista podigao grad s političkim programom i nakanom, naime, koegzistencija, suživot dviju vlasti, rimske okupacijske, i domaće nacionalne koja pokušava u sebi spojiti praktičnu snagu, političku mudrost, u znaku mira i suradnje s okupacijskom silom.
Upravo to mjesto bira Isus kao pozadinu i zaslon za svoj kontrastni program glede svoje osobe i poruke koju ima donijeti svijetu. Nije tu više presudna ni odlučujuća politička pragma, zemaljska vlast, nego se ovdje naviješta Božje kraljevstvo, utemeljeno na ljudskoj slabosti, na vjeri jednoga Šimuna Petra koji će u odlučnim trenutcima života postati gotovo veleizdajnik, nijekač svoga Učitelja.
Niječući i izdajući Učitelja pred običnim slugama i sluškinjama on će istodobno zanijekati i samoga sebe. Ni po čemu Petar nije uzoran kao učenik svoga Učitelja, štoviše, na više mjesta njega se kritizira zbog slabe, male vjere, zbog malodušja, nepouzdanosti, brzopletosti. Na takvoj osobi Krist gradi svoje djelo u svijetu kako bi se pokazala (nad)moć Božje milosti nad ljudskom slabošću i zatajenjem.
Pita Isus svoje, što misle ljudi o njemu. Vrijeme je da se preslože i poslože karte nakon toliko mjeseci javnoga djelovanja. Kakvi su dojmovi spram Isusove osobe u narodu? Odjeci, dojmovi i odgovori su različiti: Ivan Krstitelj – uskrsnuo od mrtvih, Ilija pak ili Jeremija, ili koji od davnih proroka. To je opće javno mnijenje spram Isusa.
Ivan, stameni i uspravni naučitelj morala, gdje je sve jednostavno i jasno. Ali Isus nadmašuje Ivana u svakom pogledu. On bijaše samo svjetiljka, dok je Isus svjetlo.
Novi Ilija? S mačem u ruci, koji provodi revoluciju u svome narodu? Koji podiže sveti ustanak protiv rimskih vlasti? Ne, nije to ovaj Isus! Nije on ratoborni Ilija.
“Djeni mač svoj u korice!” reći će Isus Petru u Getsemaniju.
Novi Jeremija? Novi savez, upisan u srca, novi prorok koji tješi narod svoj u nevoljama? Bog sklapa u Isusovoj krvi Novi savez. Jeremija jest tankoćutan, u patnji sličan Isusu, u sudbini također, pa i u svome proročkom žaru. Ali sve to nije dovoljno za Isusa.
Isus nadmašuje sve. Pred njim se ruše i pucaju sve znane kategorije, on je jednostavno nadmoćniji od svih znanih lica i likova.
Zato Isus pita svoje, što oni o njemu misle. “Tko sam ja za vas, za tebe?” To pitanje postavlja uvijek iznova, svakomu od nas. Petar odgovara jednoznačno: “Ti si Krist, Sin Boga živoga!”
To će reći: “S tobom je došao Bog među nas, ti si svjetlo svijeta!” O tome neprestance govori Ivanovo Evanđelje, a za Isusove smrti Marko će jednostavno zapisati: “Sunce pomrča, nasta tama po svoj zemlji” (usp. Mk 15,33). Ono što Petar ovdje izriče, u obliku vjeroispovijedi, plod je druženja i iskustva s Isusom.
Isus gradi Crkvu na stijeni vjere, ne na pjeskovitu tlu zemaljske varljive moći i vlasti. Ne gradi Isus svoju zgradu na naslovima, častima, dostojanstvu, nego na onome što dolazi iz srca, kao plod Božjega nadahnuća. To međutim bijaše Petrovo priznanje samo usnama, još uvijek ne životom, cijelom egzistencijom.
Isus mu domeće kako to nije plod njegovih umovanja i doviđanja, nego čisti dar Očev, odozgora. Njegovo potonje nijekanje i zatajenje znak je samo da je možda nešto o Isusu dokučio, ali da još nije u potpunosti iskusio, tko je u biti i što je Isus. Nije dovidio niti dosegnuo u punini značenje i sadržaj te riječi.
Ostvarit će se to tek nakon Isusove smrti i uskrsnuća. Tek kad trokratno odgovori da Isusa ljubi, voli (usp. Iv 21,17), otvara se njegovim očima ono što je Isus bio: Bog i čovjek. Tu se ozbiljuje ono što je rekao Pascal: “Čovjek mora ljubiti Boga da bi spoznao Božje stvari. Mora ljubiti Isusa da bi spoznao tko je to on” i tko je zapravo taj jedinstveni lik. Uvijek se traži i pitano je svjedočanstvo života. Dakle, živjeti, slijediti, predavati dalje drugima, svjedočiti.
Kroz sva stoljeća postavlja se isto pitanje svakomu od nas i svatko mora odgovoriti svojim životom. U odgovoru na to pitanje, što svaki pojedini od nas o Isusu misli, o Isusu vjeruje, odlučuje se o tome zašto sam ovdje na svijetu i koji je smisao moga života.
Odgovor mora biti krajnje subjektivan i osoban, a ne samo naučen na vjeronauku ili u katekizmu; odgovor životom i činom, ne usnama i riječima. Odgovor su pokušali dati i najblistaviji umovi čovječanstva nakon Isusa. Svi su ti odgovori nedostatni te ljudski pokušaji izreći Neizrecivo, opisati Neopisivo. Isus nije samo predmet znanstvena proučavanja, nego osoba koja izaziva i sili na odluku. I poziva na nasljedovanje.
Oduvijek se čovjek pitao, kako je to Bog govorio čovjeku. U Starom zavjetu po Duhu Svetome u prorocima, u Novome po Isusovoj osobi, Riječi koja je postala čovjekom, u jednom povijesnom trenutku, u zabitnu, skrovitu kutku ove zemlje.
O Isusu imamo mnoštvo slika koje taj lik tumače, ali i zastiru. Poznajemo ga kao Učitelja, Gospodara, kao Pantokratora, Kralja nad kraljevima, Pastira, Čovjeka boli, Sudca, Gospodina, silna govornika. Slike su nam poznate, ali se moramo pitati, što te slike govore meni osobno. Poznajem li preko njih dublje Isusovu osobu? Lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Toliko slika ponekada zna zastrijeti Tvoje lice, o Gospodine. Kako doprijeti do Tvoje riječi, Učitelju, pored brda i knjižnica tumača, komentara i tumačitelja?
Tko je Isus? Jedan se teolog, na kraju svojih osobnih promišljanja i umnoga doviđanja Isusove osobe ovako izrazio: “Na kraju sam svojih snaga, i ne mogu dalje. Tko je taj Isus koji je tako sveto mogao moliti, prepun pouzdanja živjeti, a tako nevin mogao umrijeti? Pred nama je sveta ludost, neizmjerje, preobilje vjere i povjerenja, raskoš ćudoredne snage, nevjerojatnost čistoće i dobrote.
Zbilja je hodilo ovom zemljom biće koje je živjelo u najintimnijem životnom i ljubavnom odnosu sa svojim nebeskim Ocem, koje je Božje djelo stvaranja promatralo božanskim okom, a čija je cjelokupna povijesna pojavnost bila objava Svetoga.
Sva ljudska mjerila ovdje zakazuju i prestaju vrijediti. Kao što Isusov duhovno-ćudoredni tako i njegov religijski lik urasta u protežnice koje su onkraj ljudskoga. Njegov je život poput pjesme iz dalekih krajeva.
Tko je ovaj čovjek Isus? Nitko ne može na to pitanje odgovoriti s krajnjom sigurnošću osim jednoga – Njega sama… I tako moramo sami kročiti prema Isusu Kristu. Nijedna svijest nije jasnija, nijedno srce čišće, nijedna želja istinskija od njegove. Gospodine Isuse, što Ti veliš o sebi samome?” (K. Adam).
Genijalni pak Blaise Pascal je rekao: “Samo po Isusu Kristu spoznajemo ne samo Boga, nego i same sebe spoznajemo po Isusu Kristu. Bez Isusa Krista ne znamo ni što je naš život, ni što je naša smrt, ni što je Bog, ni što smo mi sami” (Misli, 548).
Kad držimo u rukama Novi zavjet, morali bismo uvijek imati na pameti kako Riječ koja boravi u onoj (za)pisanoj riječi želi postati u nama tijelo, želi nas zahvatiti, želi iznova započeti svoj život u nama. Tako će Isus biti mjera i norma mojega i tvojega života.
