Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 5,17-26
Jednog je dana Isus naučavao. A sjeđahu ondje farizeji i učitelji Zakona koji bijahu došli iz svih galilejskih i judejskih sela i Jeruzalema. A sila ga je Gospodnja nukala da liječi.
I gle, ljudi doniješe na nosiljci čovjeka koji bijaše uzet. Tražili su da ga unesu i stave preda nj. Budući da zbog mnoštva nisu našli kuda bi ga unijeli, popnu se na krov te ga između crepova s nosiljkom spuste u sredinu pred Isusa.
Vidjevši njihovu vjeru, reče on: »Čovječe, otpušteni su ti grijesi!«
Pismoznanci i farizeji počeše mudrovati: »Tko je ovaj što huli? Tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?«
Proniknuvši njihovo mudrovanje, upita ih Isus: »Što mudrujete u sebi? Što je lakše? Reći: ‘Otpušteni su ti grijesi’ ili reći: ‘Ustani i hodi?’ Ali da znate: Vlastan je Sin Čovječji na zemlji otpuštati grijehe!« Tada reče uzetomu: »Tebi zapovijedam: ustani, uzmi nosiljku i idi kući!«
I on odmah usta pred njima, uze na čemu ležaše i ode kući slaveći Boga.
A sve obuze zanos te su slavili Boga i puni straha govorili: .»Danas vidjesmo nešto neviđeno!«
U susretu s Isusom osobe koje su doživjele Isusovu pomoć, iscjeliteljsku snagu, ohrabrenje, koje su iznutra i izvana ozdravile, listom su likovi s ruba, ljudi koji su temeljem svoje sudbine, svoje krivnje i grijeha, pa i na temelju društvenih predrasuda bili obilježeni, odbačeni, rubni, žigosani. To su bolesnici koji prema tadašnjim poimanjima moraju nositi svoju bolest kao kaznu za grijehe, opsjednuti, mjesečari, gubavci, a guba je onodobno smatrana prvorođenom kćeri smrti, potom pogani koji nemaju udjela u židovskim povlasticama, žene i djeca kojih glas u zajednici ne vrijedi te grješnici s ruba društva, koje svaki pobožnik mora po savjesti izbjegavati.
Svojim postupcima Isus kuša vratiti čovjeku njegovo izvorno dostojanstvo koje svatko ima kao čovjek, kao Božje stvorenje. Isus, utjelovljenje Očeve ljubavi, utjelovljena Ljubav, ne može ne ljubiti, ne može ne imati sućuti sa svakim ugroženim stvorenjem. S jedne strane njegovi postupci tjeraju protivnike u ludilo, s druge su pak strane sreća i radost grješnicima i ugroženicima.
Danas se u cijelom svijetu slavi Dan ljudskih prava, deklaraciju koja je donesena 10. prosinca 1948. u Parizu. Ta deklaracija nije još zaživjela u svijetu. Još uvijek se u totalitarnim režimima gaze temeljna ljudska prava, a mnoge zemlje u kojima je islam dominantan još uvijek nisu prihvatile opća prava svakoga čovjeka. Davno je Isus proglasio jednakost svih ljudi. Svaki je čovjek Božja slika i prilika, svatko nosi u sebi neizbrisivi Božji DNK! Nosimo u sebi Božje gene! To je kršćansko uvjerenje temeljeno na praksi i riječima Isusa Krista.
Isus, vidjevši njihovu vjeru, reče uzetomu: Sinko, opraštaju ti se grijesi! Ne poziva Isus uzetoga da prizna svoje grijehe, da se (po)kaje za počinjeno. Mi zapravo i ne znamo što je čovjek u životu počinio, u čemu je njegova krivnja. Dovoljna je samo nazočnost Isusova koja ulijeva snagu i podiže. Isus se preko čudesa očituje onomu tko mu vjeruje. Čudo se zbiva u duši i na tijelu jer je Isus u svojoj pojavi božansko čudo među nama. Isus nije podignuo svoju ruku niti upro svojim kažiprstom u grješnika. Nije mu spočitnuo nikakav prijestup niti mu je utjerivao u dušu novi strah ili krivnju, nego djeluje upravo svim našim očekivanjima usuprot, ali isto tako i našoj svakodnevnoj praksi usprkos.
Ni nama danas nije jasno u čemu se sastojao grijeh ovoga uzetoga, pod kakvim je osjećajima krivnje živio i svoj život provodio, što je uzrokom njegove uzetosti. Znamo koliko čimbenika ljude danas paralizira, radno mjesto, sustav u kome živimo, obitelj, djeca, koliko je nutarnjih i vanjskih prisila i fobija koje čovjeka jednostavno zarobljuju i blokiraju da je nesposoban za bilo što.
Već djeca u školi trpe strašna zlostavljanja od vršnjaka, tzv. mobbing. Koliko djece u pomišlja na samoubojstvo upravo zbog zlostavljanja u školi! Koliki zapadaju u depresiju zbog „mobbinga“ na poslu. Zatim, kolika je odgovornost pilota u zrakoplovima, vlakovođa u vlakovima, koji prevoze tisuće ljudi! Ljudi ne mogu nositi svoje terete, pod njima padaju. Ovdje pak nakon ozdravljenja bolesnik uzima svoju postelju i zapućuje se svojoj kući. Ne mora biti više nošen, nestalo je uzetosti. Uzetosti bića i bitka, uzetosti egzistencije kao takve.
Da bi došlo do ozdravljenja, treba i pomoć okoline. Vjerojatno su u ovoj evanđeoskoj zgodi prijatelji i susjedi preuzeli inicijativu u svoje ruke, pokupili uzetoga i stavili ga na nosila. Ništa ih ne može spriječiti u njihovoj nakani jer su danima, ako ne i godinama bili svjedoci svih neuspjelih pokušaja da se čovjeku bijedniku pomogne. U ovom trenutku svladavaju sve zapreke samo da s bolesnikom bi doprli do Isusa. Nakon mnoštva prepreka oni stavljaju čovjeka sučelice Isusu, prepuštaju ga njegovoj terapiji. Čuli su o tome Nazarećaninu toliko lijepa, i sad očekuju konkretnu pomoć i lijek. To je ono što bi morao činiti svaki svećenik, svaki liječnik, svaki dušobrižnik, svaki čovjek kad se nađe u takvoj situaciji spram potrebna i nevoljna.
Mi smo kadri samo donekle ukloniti zapreke s puta, ali konačna je i zadnja Isusova i Božja! Pogotovo Isusovo oslovljavanje paraliziranog čovjeka: Sinko, dijete! To je način kako oduzeti čovjeku i zadnju sumnju i strah, te se upustiti i prepustiti Isusovoj osobi i vodstvu. Isus se odnosi prema njemu kao dobri otac prema izgubljenom sinu (Lk 15), i to omogućuje bolesniku kao i onome sinu da stane iza sebe, iza svog života i svoje prošlosti, da ih prihvati i sublimira.
Isusova riječ je završna, konačna, apsolutna (isti je korijen riječi ab-solucija, od-rješenje, oprost grijeha) i na to su pismoznanci krajnje bijesni: Tko to može praštati grijehe osim Boga jedinoga? A oni to moraju ovjeroviti kroz svoje propise, paragrafe i svoje rituale. Dok se Isusovi protivnici bore za Boga, za Božji poredak i zakon, za uhodanu sliku Boga, dotle je Isusu opraštajući grijehe stalo pokazati Boga u njegovu božanskome čovjekoljublju. Isusova riječ podiže i nosi, uosovljuje i uosobljuje čovjeka, daje mu snagu da stane na svoje vlastite noge te uspravno hodi kroz život.
Zanimljivo je kako u hebrejskom nema riječi koja bi odgovarala našoj riječi „oproštenje“. Namjesto toga imamo pojam nositi, su-nositi, što čovjeka osposobljuje da kroz život s drugima uspravno ide. Za to se Isus upravo bori, za čovjekovu samostalnost i slobodu, za prihvat života i egzistencije, za čovjekovu emancipaciju od snaga koje zarobljuju, paraliziraju, snaga zamora, rezignacije, beznađa, depresije i zagušljiva straha.
Isusovo čudo govori o Bogu koji voli ovaj svijet i ljude u njemu. Isus želi posvjedočiti kako je čovjek u središtu svijeta i svemira, kako središte svijeta nije nijema priroda i njezini neumoljivo kruti zakoni života, bolesti i smrt, već Bog i njegovo neizmjerno čovjekoljublje. Čovjek je Bogu važniji od svega svemira. Zato u ovom primjeru Isus osposobljuje čovjeka da prihvati svoj život, životnu radost, da uzme život u svoje ruke. On se vraća k sebi, oslobađa se od svih lanaca i hodi mirno i slobodno, ide kući na svojim nogama, ne više nošen prijateljima.
Dobro je i hvale vrijedno pomoći čovjeku nositi teret, ali je mnogo bolje i korisnije osposobiti ga da uzme svoju postelju i ide sam uspravno svojoj kući. Logično je da će nakon toga reakcija biti kao u onome mnoštvu: Takvo što još nikada ne vidjesmo u svome životu! Jer, ovdje u Isusu postaje Bog blizi, koji ljubi, a ne daleki, strašni, koji prijeti ili se osvećuje, baca u pakao ili vječni oganj, već prema tome što mu propišu oni koji se smatraju zastupnicima njegovih interesa ovdje na zemlji. Takvi su redovito bešćutni, dok je Isus prepun smilovanja i nudi nam posve novu, drukčiju sliku Boga od postojeće i uhodane.
