Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 17,1-9
Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu, i preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost. I gle: ukazaše im se Mojsije i Ilija te razgovarahu s njime. A Petar prihvati i reče Isusu: »Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.«
Dok je on još govorio, gle, svjetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!« Čuvši glas, učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: »Ustanite, ne bojte se!« Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama.
Dok su silazili s gore, zapovjedi im Isus: »Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.«
Za cijelog Isusova života njegova je osoba bila obavijena velom tajne i tajanstvenosti. Nije bio do kraja prozračan ni jasan ni svojoj majci s kojom je proveo najviše vremena, zagonetan je ostao do kraja svojim susjedima, koji su se, nakon njegovih čudesa, u čudu pitali, ta nije li taj Isus sin tesarov, i odakle mu te sile da čini takva znamenja u narodu. Jednako je bio upitan svojim učenicima koji su se uvijek iznova pitali u čudu glede Isusove osobe. Nikad im do kraja nije bilo jasno što se iza te pojave krije, koje su tu sile na djelu.
Doduše, priznat će oni toliko puta, u zaprepaštenosti, da je on Sin Božji, Petar će ispovjediti javno vjeru u njega, ali sve je to premalo da bi ga čovjek do kraja shvatio, prihvatio, slijedio, za nj položio svoj život. Ovaj trenutak uspona na Tabor kao da simbolično označuje: Tko želi shvatiti ovu osobu, taj mora biti njome vođen. Dati se voditi, uz strmine. Izići iz uhodanosti života, svakodnevice, iz suzne doline, poći put vrhunaca, i zemljovidnih, ali većma duhovnih. Naime i mistici govore o usponima na ‘brda’, a u svim religijama povlašteno mjesto ima ‘brdo’: Fuji, Himalaje, Elbrus, Olimp, Libanon, Sinaj; Isus ima svoj Tabor i Golgotu, Ivan od Križa ima svoj Karmel, Franjo svoju La Vernu, Benedikt Monte Subiaco, Monte Cassino; jednako i pjesnici svoj Parnas.
Nu, unatoč tih sretnih trenutaka u životima Isusovih apostola, trajno ostaje upitnik i sumnja glede prozračnosti te osobe. Čak će im sam Uskrsli predbaciti njihovu sumnju i nevjeru (usp. Mt 28,17; Mk 16,14:”Dok su bili za stolom prekori njihovu nevjeru i okorjelost srca, što nisu povjerovali onima koji ga bijahu vidjeli poslije uskrsnuća”). Teško je čovjeku ostaviti ljušturu svoga tijela, teško da gusjenica povjeruje kako se u njoj krije predivni leptir. Mučno je nakon svih negativnih životnih iskustava povjerovati u snagu preobrazbe, u novi, preobraženi život.
Dakle, vječna dvojba: Tko li je ovaj Isus? Što se tu krije? Što on zapravo od nas hoće? Zašto nas jednom već ne oslobodi od svih sumnji? Na trenutke božanski velik, da čovjek pred njim na koljena padne, u drugom času, sav u grču i boli. Tabor i Getsemani. Čemu odmah nakon ovog prizora na Taboru govor o svršetku u Jeruzalemu, o strahotama mučenja, razapinjanja, smrti, ali i uskrsnuća. Sve nejasno, maglovito. Zašto nije sve jednoznačno, jasno, prozirno, prozračno? Tako je to ostalo do današnjeg dana. Štoviše, postalo je još teže i gotovo nesnosnije. Ispisane su tolike rasprave, napunjene tolike biblioteke knjigama o njemu.
Teološki i historijsko-kritički razum htio bi ga zbiti i uklopiti u svoja mjerila, ali taj lik i njima neprestano izmiče ispod kontrole. Danas ga svatko za sebe svojata, prema potrebi. Svi se bave tom osobom s nakanom i pod lećom, što je moguće o njemu doznati. Ljudi idu u širinu, namjesto u dubinu, ekstenzivno namjesto intenzivno. Nije važno što i koliko znamo o Isusu, već koliko ga poznajemo, kao osobu. Tek osobni odnos prema ovoj osobi daje odgovor na upit, odakle je Isus, odakle mu je iskon, što hoće i kamo sve njegovo smjera. Samo ga onoliko poznajemo koliko ga ljubimo i slijedimo.
Isusovu se osobu može shvatiti samo ako se čovjek s njome i za njom zaputi. Nikad taj put nije puka monotonija, makar se to nekad tako i činilo. Tako su mislili i apostoli. Ali postoje trenuci u kojima se istina osobe zgušnjava u maksimalnom intenzitetu i tu nam biva jasno što tko nosi u sebi. Za Isusa se može reći da to bijahu događaj na Jordanu, za krštenja, zatim Tabor, te Getsemani i Golgota.
Oni koji su s njime bili, bijahu zaslijepljeni. Nisu vidjeli što se krije, oči im bijahu oteščale, srce umorno, dušu obuzeo strah. Kao što rekosmo, potrebno se zaputiti za Isusom strmenitom stazom. Čovjek je određen za visine (‘za let si, dušo, stvorena’ – rekao bi pjesnik), duša mora pustiti svoja krila, mora se prema svom cilju usredotočiti. Samo se s visine vidi daleko.
Što se krije u Isusovoj osobi? Uprizoruje to scena na Taboru s Mojsijem i Ilijom. Dva stupa Starog zavjeta, dva lika, tako slična ali i različna u svojoj pojavnosti. U Mojsiju živi vizija slobode i budućnosti svog naroda. Dosta mu je egipatske tlake, želi povesti narod u ‘obećane prostore’. Iz ropstva i egipatske despocije. Ne smije biti čovjek rob čovjeku. Čovjek se određuje prema Bogu i odgovara samo Bogu. Stoljeća robovanja postadoše nešto normalno i naravno u židovskom biću. Smjenjivali se faraoni, a njima svednevice sve gore i gore. Stoljeća tlačenja, obeščašćivanja, iskorištavanja, bez ljudskog dostojanstva (poput naše hrvatske povijesti, od Arpadovića, preko Habsburgovaca, otomanskih sultana, Karađorđevića, komunističkih zlosilnika).
Nepodnošljivost je takve situacije dozlogrdila Mojsiju. Bježi u pustinju, ondje se susreće s Jahvom, Bogom Izraelaca. To mu mijenja život, postaje sretnik, slobodan, i govori svojima o slobodi. Vodi ih u slobodu. U pustinji će ga prokleti stotine puta zbog neukusne mane (u Egiptu bijaše svega u izobilju; jednako bijaše veći standard i u komunizmu, reći će mnogi naši suvremenici, nostalgičari za minulim vremenima). Ali vizija sreće, slobode, budućnosti za cijeli narod, to je misao vodilja jednog Mojsija. Znao je da se njegovo djelo isplati, da će narod steći svoj identitet, svoju samobitnost, slobodu. Samo pod okriljem svog Boga i bude li slušao one koje Jahve pošalje u svoje ime.
S težom se opasnošću suočio Ilija. Mojsiju bijaše potrebno 40 godina da bi narod doveo u slobodu. Ali kad je stekao slobodu, vanjsku, fizičku, potpao je narod pod ropstvo bogova, božanstava, idola, demona. Za Boga, protiv Baala! Za Boga protiv bogova! Zemljom teče med i mlijeko (‘kruha i igara’ treba masi, pa je imaš iza sebe. To je savjetovao Đavao i Isusu za kušnje!), ali ti demoni žderu ljude, dušu i srce. Gutaju nečovječno.
Prisjetimo se tih bogova u komunističkom sustavu. Ispijali su čovjeku moždinu i mozak. Trebalo je srušiti te rukotvorene bogove, te samozvane personificirane sile, koje daleko strašnije čovjeka iznutra izjedaju i obeščašćuju. Kakvu su samo duhovnu i duševnu prazninu ostavili iza sebe u tolikim mladim dušama koji su im slijepo vjerovale, polagale nadu u njihove riječi, i na kraju gurnuli ih u besmisleni rat. Moglo se toga pročitati na hrpe, čuti u medijima. Ništa strašnije nije od trenutka kad se bogovi ruše, kad nestaje idola kojima se čovjek klanjao. Praznina i pustoš porazno haraju.
Isus u svojoj osobi prihvaća ulogu obadvojice. Mojsija i Ilije. Započeo je to djelo na Jordanu, nastavio kroz kušnju u pustinji, u galilejskom proljeću, da bi ga dovršio u Jeruzalemu, na Golgoti. Da bi Mojsije izveo svoje djelo, potreban je razgovor s Bogom, licem u lice. Isto je bilo potrebno i Iliji. Snažno iskustvo Jahvine nazočnosti u njegovu životu i djelu.
Isusu se isto zbiva na Taboru. Da bi mogao podnijeti Golgotu, potreban je Tabor. Da bi izdržao dubinu krize u Getsemaniju, potrebna je ova visina Tabora. Sad je posve siguran da Nebo stoji iza njega. I da predstoji odlučna bitka i pobjeda. Uronjen u svjetlo, žareći svjetlo, progutat će Tamu ovog svijeta. Svatko od nas treba upravo ovakvih trenutaka da bi mogao izdržati ovaj život. Od ovakvih se trenutaka živi, za ove se trenutke isplati živjeti. Boga je moguće iskusiti. Potrebno se samo upustiti u pustolovinu traženja. Uz Isusovu ruku vodilju.
POGLED U ISUSOVU OSOBU
Tekst se doima poput savršene ikone. Bitno se razlikuje od svih drugih tekstova u evanđeljima u kojima se prikazuje Isusov lik. Ovdje, u samom središtu Evanđelja (kod sve trojice sinoptika) očituje se Bog u Isusu kao nekoć Mojsiju na Sinaju u pustinji. Protulik onome događaju. Savršena sličnost. Brdo Objave, Sinaj, silazak u tutnju gromova i trešnji brda.
Ovdje toga nema, ali se pojavljuje Mojsije s Ilijom. Ovdje, u samoći brda, događa se objava na dohvat ruke. More svjetla, uronjenost u tajanstvenost, od koje čovjeka hvata jeza, prestaje svaka vremenska dijakronija. Sve se stapa u isto-dobnost, povijest, sadašnjost, sutrašnjost. Nestaje vremena, Isusovo se tijelo i odijelo posve mijenjaju. Susret Boga i čovjeka kakav je moguće samo zamisliti. Trenutak krajnje blizine Boga i ovoga svijeta u Isusovoj osobi. Dodiruju se te dvije zbiljnosti. Sve nadmašuje bilo koji oblik ekstaze. Točka kad je Božji glas jasan i zamjetljiv, trenutak u kome se sve stapa u Božju blizinu i nazočnost.
Brdo blaženstava i Brdo preobraženja: Dva brda u kojima nastupa ista osoba. Isus. Jednako zahtjevan u Govoru na gori kao i ovdje. Nastupa kao završni i konačni objavitelj, donositelj Objave od samog Boga. Očituje se kao Sin Božji. Učenici reagiraju sa strahom i nerazumijevanjem. A glas iz oblaka veli jasno, koga ubuduće treba slušati, tko ima riječi života. Nitko drugi osim Isusa.
U sebi on stapa Proroka koji ima doći, novoga Mojsija, i Iliju koji se ima pojaviti. Ovdje se kao u zrcalu i žarištu stapa cjelokupna objava. Odsada vrijedi samo On, Isus. U njemu se užarištuje cjelokupna Objava, sva povijest.
Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj! Božja objava prelijeva se ne u katastrofu, prijetnju, ne u potres, već se slijeva u savršenu ljubav. Nema ječanja sinajske trublje, nema strašnog ni prijetećeg Boga, nema oporosti starozavjetnih proroka, već se sve stapa u savršeni izričaj: Isus je ljubljeni Sin Božji. Učenici su prestrašeni, ali se njihov grč i tjeskoba gube pred ovim izričajem.
Središnji izričaj cjelokupnog Evanđelja: Bog je ljubav. Čovjek je ljubljen i prihvaćen u Isusu Kristu. Starozavjetna se sinajska objava ne dokida, već dopunja. Uvijek se Bog očituje kao onaj koji traži, koji ljubi, koji svoje ne zaboravlja niti odbacuje. To nadmašuje sve poznato i sve pojmljivo. Brdo i svjetlo, oblak i sunce, preobraženje i nebeski glas, sve su to jasni i nadmoćni znaci i odražaji, zrcaljenja evanđeoske poruke.
Stari Sinaj i Stari zavjet – Novo brdo, Novi zavjet. U Isusu Kristu. Za Posljednje večere reći će Isus da se taj Savez sklapa u njegovoj krvi, ali da vino predočava taj novi Savez koji on sklapa s nama svima. Silaskom s Brda preobraženja započinje Isusova muka, njegov uspon prema Golgoti. Put u Jeruzalem kao put u sigurnu i neminovnu smrt.
Čudesnim preobraženjem unaprijed se obesnažuje i neutralizira, stavlja izvan snage svaki strah i smrt. Isus mora umrijeti, ali prethodno doživljava jedinstvo s Ocem. Stari san o preobrazbi bez smrti doživljava se ovdje u Isusovoj osobi. Prvi Savez i Novi Savez. Bog se odvažuje na savršenu ljubav prema nama, i ono čovjekovo bit ćete kao Bog doživljava ovdje svoje ispunjenje. Nije to više san, već je to smisao i cilj svake preobrazbe. A Bog, smisao i cilj svega postojećeg, jest u biti savršena ljubav.
Svaka promjena i preobrazba je zapravo samo transparentnost za tu ljubav. Ono u čemu su Adam i Eva promašili i pogriješili, postaje zbiljom u Isusu. Stoga je nemoguće Isusovu osobu dijeliti od njegove božanske naravi. On ostaje jedinstvo dviju naravi u jednoj osobi, ma koliko se trudili tumačitelji ili teolozi dokazati suprotno ili demontirati ovu jedinstvenu pojavu.
