Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 1, 26-38
U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!« Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«
Nato će Marija anđelu: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?« Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!«
Nato Marija reče: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!« I anđeo otiđe od nje.
Od samih početaka ukazanja krunica se redovito moli u međugorskoj crkvi. Od god. 1985. moli se cijelo ružarije, radosna, žalosna i slavna otajstva Gospine krunice, na samu Marijinu preporuku za jednoga ukazanja vidiocu Ivanu. Danas su uključena i Otajstva svjetla koja je uveo sv. Ivan Pavao II. u svojoj enciklici o Krunici Blažene Djevice Marije iz 2003.
Zašto je krunica toliko proširena, zašto je mole gotovo svi katolički vjernici? Odani je vjernici mole već stoljećima. Nebrojeni su primili i pronašli u njoj svoju utjehu. Kao što ritam disanja omogućuje čovjeku da živi, tako i ritam ponavljanja pojedinih molitvenih izričaja, poput Očenaša, Zdravomarije i Slava Ocu, pomažu da čovjek boravi u Božjoj blizini, da stanuje u ‘dvorima Gospodnjim’, da vjerniku snagom te molitve raste duhovna i duševna snaga ‘iz časa u čas’, kako veli psalmist. Čovjek snagom krunice prima milost i mir, za sebe, svoje drage, za mir, za cijeli svijet.
Za svoga životnoga putovanja čovjek treba od malih nogu dobre pratitelje, životne suputnike. Davno je, još u Starom zavjetu, kazano: “Jao samcu, koga, kad padne, nema tko podignuti” (usp. Prop 4,10). Čovjek treba čvrstih životnih uporišta i oslonaca, stamenih hvatišta na koja se može oprijeti i osloniti. Čovjek treba i siguran put, u bezbroju ponuđenih putova, koji vodi sigurno k cilju.
Čudesna molitva krunice
Jedan od najtužnijih izričaja u cijelom Novom zavjetu jest odgovor onoga bolesnika što je ležao 38 godina pored ribnjaka Betezde te na Isusov upit zašto je tu toliko dugo vremena, odgovorio Gospodinu: “Nemam nikoga tko bi me spustio kad Anđeo Gospodnji uzbiba vodu” (Iv 5,7). Čovjek nema nikoga, nema rodbine, nema prijatelja, nema svoga bližnjega koji bi mu bio u presudnom času od pomoći. Je li moguće tako živjeti, krajnje sam, prepušten sam sebi, što uzetost čini još strašnijom? Samoća, usamljenost čovjeka još više paralizira te ga tjera u depresiju.
Krunica je jedan od sigurnih čovjekovih pratitelja kroz život. Nema sloja ljudi koji se nije hvatao krunice kao pomoći i uporišta. I oni najprezreniji, u tamnicama i koncentracijskim logorima, osuđenici na smrt, pa i najgenijalniji umnici. O jednome uzniku u koncentracijskome logoru pripovijeda se da je od gladi skončao svoj život. Poslali doma supruzi ono što je ostalo iza njega u logoru. Kad je žena pretresla džepove, pronašla je od tkanine vrpcu s mnogo čvorova, uzlova, načinjenih od komadića tkanine. Iza deset malih čvorova slijedio bi dvostruki čvor, i to se ponavljalo pet puta. Bijaše to krunica, jedini pratitelj u uzničkim danima toga mučenika i svjedoka vjere, bijaše to jedini suputnik, koji je iz pakla logora uveo u vječnost svoga molitelja.
U Vatikanskome muzeju može se vidjeti krunica što ju je neki ratni zarobljenik oblikovao za vrijeme svoga boravka u logoru od najvrjednije tvari i gradiva što ga je u logoru imao, naime, od mrvica kruha. Znamo za svetopisamsku riječi, da čovjek ne živi samo od kruha. Živi od Božje riječi. Ta krunica oblikovana od mrvica bijaše pratitelj onoga koji je otkidao od svojih usta u tome trenutku najdragocjenije, od kruha, te napravio krunicu koja ga je čuvala od zdvajanja i očaja te pomagala u teškim uzničkim danima. Čudesna je molitva krunice, čudesna u svojoj jednostavnosti, dubini, ali i spasonosnosti i učinkovitosti.
Riječ ‘krunica’ umanjenica je od riječi ‘kruna’. Krunica je mala kruna. Latinski ‘rosarium’ – hrvatski ‘ružarij’, ‘ružarije’ jest ‘vijenac ruža’ što ga stavljamo oko Marijine glave dok molimo krunicu. Vijenac kojim krunimo nju, stavljajući pred nju i moleći pedeset Zdravomarija, puštajući da nam preko prstiju klizi pedeset ‘bisera’, ‘zrna’ u nizu, na čijemu početku, ali i kraju, imamo križ. Križ kao životnu knjigu nije moguće nikada do kraja iščitati. Križajući se i držeći križ među prstima molimo Vjerovanje.
Promišljanje Kristova života
U Vjerovanju imamo sažete istine svoje vjere. Molimo ga sabrano i promišljajući, zatim molimo Očenaš kao sažetak cijeloga Evanđelja te Zdravomariju – Anđelov pozdrav koji je došao „s onu stranu“ zatim na kraju doksologiju – Slava Ocu, Bogu koji je ljubav te se kao ljubav očituje po Sinu u Duhu Svetome.
Na križ se nadovezuju tri zrnca, molitva za vjeru, nadu i ljubav, tj. sav naš životni nauk i životna praksa. Molimo za tri božanske krjeposti sjećajući se Pavlovih riječi o vjeri, nadi i ljubavi, pri čemu je ljubav najveća te ona zauvijek ostaje. Sve druge zapovijedi ovise o ljubavi: Ljubiti Gospodina Boga cijelim svojim bićem, a bližnjega kao sebe samoga.
Uz molitvu krunice vezana su mnoga obećanja i blagoslovi. Marija u svim svojim ukazanjima u proteklih stoljeće i pol preporučuje upravo molitvu krunice. Napose za ukazanja u Fatimi. Isto je i s Međugorjem od samih početaka. Sveti Papa uveo je otajstva svjetla pa odsada imamo dvadeset otajstava. Papa veli da su dvadeset otajstava krunice dvadeset prozora i zrenika kroz koje promatra život i svijet u svjetlu samoga Gospodina Isusa. Kroz Isusovo svjetlo prelama i motri sve što čovjeka snalazi u životu.
Majka Tereza bijaše veliki pobornik te molitve. Uvijek je imala krunicu uza se i znala je reći: “Tajna je moga života posve jednostavna: Ja jednostavno molim!” Molitva je krunice nastala u srednjem vijeku, ne vuče izravno korijen od Gospodina Isusa, ali ju je zacijelo sam Gospodin po svome Duhu oblikovao u srcima i ustima svojih vjernika, u Crkvi moliteljici. Milijuni su i milijuni molili i svakodnevno mole tu molitvu, obraćaju se Gospodinu, i on je bio s moliteljima, među njima, prisutan, upravo kao što je i obećao te je učinio krunicu moćnim sredstvom svoje milosti i svojih blagoslova.
Zrnca su krunice nešto poput tragova njegovih stopa. ‘Izišao sam od Oca i došao u svijet. Ostavljam svijet i ponovno se vraćam k Ocu’, riječi su samoga Gospodina (Iv 16,28). Znamo za Gospodinov put, odnosno putove. Dolazi izravno s Neba, hodi ovom Zemljom, uzduž i poprijeko, uspinje se na Tabor, silazi do Mrtvoga mora, uzlazi u Jeruzalem, prelazi potok Kedron, uspinje se na Kalvariju, spušta se u grob, da bi uskrsnuo i uzišao na Nebo te odaslao Duha Svetoga.
Tko moli krunicu čita Bibliju
Nižući biserje krunice među svojim prstima slijedimo Gospodina na njegovu putu, ustopice i netremice, iz desetka u desetak, od navještenja do konačne proslave te se zajedno s Marijom zapućujemo u nebeske visine. Njegov put bijaše putokaz i Mariji, dakle, i Marijin put. Ona ga je slijedila u svemu te nama utrla put. Njegov put je, dakle, i naš put. I mi smo izišli iz Očeve namisli i volje, došli na ovaj svijet i napustit ćemo ga, idući Gospodinu ususret. S krunicom u ruci nemoguće je zalutati na životnom putu.
S krunicom u ruci, moleći otajstva, hvatamo se Gospodinove ruke i molimo ga da nas on vodi. Držeći je u ruci trebali bismo osjetiti Isusovu ruku vodilju. Onaj tko se hvata krunice, hvata se Isusove osobe i ljubavi. Krunica u rukama patnika, bolesnika, umirućih, onih na odru posljednje je uporište i hvatište, u trenutcima kad sve druge sigurnosti padaju u vodu.
Kao što je rekao sam Gospodin s križa i vjernik izgovara iste riječi: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj” (Lk 23,46). Kao što je Isus dodirnuo lijes i odar onoga mladića iz Naina neka i naša molitva bude u trenutku našega umiranja: “Dodirni, Gospodine Isuse, i moj odar, moj lijes! Uskrisi, Isuse Kriste, i mene na život s tobom! Pretvori i moju smrt u život.”
Tko moli krunicu, on čita Bibliju, razmatra otajstva Isusova života, slijedi Isusa ustopice. Krunica je nanizani Novi zavjet u Marijinu društvu. Pa i onda kad slabi očinji vid, kad čovjek ne vidi više slova, kad je shrvan bolešću, može s pomoću krunice iščitavati Novi zavjet. Krunica je nešto poput brajice (Brailleovo pismo za slijepe), s pomoću koje i slijepi i bolesni mogu čitati Bibliju.
Krunica je izrazito kristološka molitva, u njoj Marijinim očima promatramo Kristovo lice. Marija je najzorniji uzor kako se gleda na Isusa. Lice njezina Sina plod je njezina tijela. U njezinu krilu je poprimio oblik, ljudsko tijelo. Marija je velika učiteljica molitve krunice te razmatranja otajstava, misterija Isusova života. Marija živi život očiju usmjerenih na Sina, ona upija sve njegove riječi u sebe. Pismo veli, kako je Marija sve te događaje i riječi pohranjivala u sebi, svomu srcu. Sjećanje na Isusa nosila je trajno sa sobom i onda prenosila apostolskoj zajednici nakon Duhova. Prenosila ono što je s njim proživjela, ono što je nju pratilo dok je s Isusom živjela. Ta su njezina sjećanja tvorila na svoj način „krunicu“, ona nam opetuje lekciju iz Isusova života jer je do kraja vjerna učenica svoga Sina.
Nitko ne zna Sina bolje od Majke. Pod križem uzima Ivana kao svoga novog sina I ona se s njim u molitvi suobličuje I sjedinjuje. U Gornjoj odaji uči apostole moliti, dok ih Duh nije zahvatio i u ognju ljubavi preobrazio. Na Marijinu licu prepoznaju učenici sve jasnije crte lica svoga Učitelja. Ona ih uvodi u tajnu utjelovljenja Sina Božjega u njezinu krilu. To je njezina „hagada“ – usmena predaja, koja je bitna za židovstvo.
Tko moli krunicu hodočasti u Svetu zemlju
Sve je u Isusovu životu vidljivi znak njegova Otajstva, tajne koju nosi u sebi kao Sin Božji. Kroz Isusove čine, kroz njegova čudesa, njegove riječi objavljeno je da u njemu tjelesno prebiva sva punina božanstva (usp. Kol 29). Što bijaše vidljivo u njegovu zemaljskom životu, vodilo je k nevidljivom otajstvu njegova božanskog sinovstva i njegova otkupiteljskog poslanja (usp. KKC 515)
Tko ima krunicu u ruci, drži s njome u ruci i cijeli Novi zavjet. I tko je uporno moli i ponavlja, doživjet će onu radost što su je imali učenici na putu u Emaus: “Nije li nam sve to vrijeme, dok nam je tumačio Pisma, gorjelo srce u grudima” (Lk 24,32). Molitelji krunice zrače toplinom, nježnošću, nutarnjom ljepotom, svjetlom, čovjek se u njihovoj blizini ugodno osjeća. Krunicom dodirujemo obrub Isusove haljine poput one žene što je bolovala od krvotoka i odmah ozdravila. “Vjera te tvoja ozdravila, sinko, kćeri, dijete moje! Ne boj se!” (usp. Lk 8,43sl).
Svako ‘zrnce’ krunice jest poput pšenična zrna što pada na plodno tlo te donosi plod, tridesetostruk, šezdesetostruk, stostruk. Donosi plod za nas i cijeli svijet. Sjetimo se Isusove riječi o zrnu koje posijano u zemlju mora umrijeti da bi donijelo rod (usp. Iv 12, 24). Svako zrno krunice jest to pšenično zrno! Svako je ono ‘zrnce’ ujedno i klica vječnoga života što ga Gospodin obećaje svojima. Ono je ujedno i nasljedovanje Gospodina, hod ustopice za njim, ruku pod ruku s njime, stazama života.
Krunica je nalik onomu „žvakanju“, „preživanju“ („ruminatio“) o čemu se govori u duhovnoj literaturi. Jednostavni oblik, jednostavna formula, izgovarana i ponavljana s ljubavlju, dugim ponavljanjem postaje slast u ustima i srcu. Upravo kao i kod kruha. Što ga više u ustima žvačemo, vremenom škrob postaje šećer pa kruh na kraju sladi. Tako i molitva prelazi u srce, u tijelo, osoba se poistovjećuje s misterijem, molitva čovjeka preobražava, integrira s otajstvom spasenja. Tako se vjerničko srce oblikuje, a molitva postaje ljekovita. Kolike su to naše majke i bake iskusile nakon onoga nesretnoga rata koji im je odnio najljepše cvjetove mladosti. Molitva postaje lijek za dušu, srce, ali i tijelo.
Tko moli krunicu, on je zapravo hodočasnik u Svetu zemlju. Ono, „zdravo Marijo, milosti puna“ vodi ga u Nazaret, „blagoslovljena ti među ženama“ u Elizabetinu kuću u Judeji, u Ain Karim, a „plod utrobe tvoje, Isus“ u Betlehem. „Sveta Marijo, Majko Božja“ stavlja nas zajedno s Marijom pod Isusov križ, dok „moli za nas grješnike sada i na času smrti naše“, uči nas moliti na Isusovu grobu za dar i milost uskrsnuća i Duha Svetoga. Tako se molitva krunice spušta duboko u naše srce. Bitno je kako se moli, kako se izgovara Ime Isusovo.
Krunica je molitva koja dolazi iz ljubavi prema Djevici i Isusu, Gospodinu. Znamo kako se odnosimo prema ljubljenoj osobi. Govoriti, a ne biti srcem uz riječi i osobu, jest prijevara i samozavaravanje. Uz molitvu krunice ide i tišina, šutnja, nutarnje zrenje. I kod krunice obistinjuje se ona kolokvijalna, „s kime si, onakav si“. Hoditi i drugovati s Isusom i Marijom ne može ostati bez posljedica za naš život.
Tko želi biti Gospodinov učenik, uzet će Mariju k sebi kao Ivan (Iv 19,27) kako bi bio trajno u Isusovoj školi. A tko je s Marijom, s njome je s Gospodinom. Riječi su molitve poput notnih zapisa. Zapisane note nisu još uvijek glazba. Ona se stvara u vlastitom životu, ona tek mora zazvučati u osobnom životu kao životna melodija ugođena prema Gospodinovoj volji.
U našim danima, na putu do radnoga mjesta, kod svoje kuće, u besanim noćima, u tjeskobnim trenutcima. Krunica je poput splava ili natovarene lađe koja nas vodi prema vječnim obalama. Jer nema druge vjere na svijetu u kojoj bi Bog kao u našoj Bibliji rekao svakome pojedincu: “Imenom sam te tvojim p(r)ozvao. Ti si moj. Moja si svojina” (usp. Iz 43). Zato je Marija u Fatimi poučila vidioce moliti sljedeću molitvu koja se usko veže uz otajstva krunice: “O moj Isuse! Oprosti nam naše grijehe, sačuvaj nas od ognja paklenoga. Privedi u raj sve duše, a napose one najpotrebnije tvoga milosrđa.” Bog želi i hoće spas svih.
Višekratno veli sv. Luka u svome Evanđelju da je Marija sve događaje pohranjivala u svome srcu i o njima razmatrala, sve prebirala. Prebirala kao što mi prebiremo zrnca krunice. Razmatrala, kon-templirala, u svome domu postajala Božji dom, Božji hram (templum=hram!, kon-templirati).
Preko molitve i u molitvi i mi postajemo nositelji Duha Svetoga, upravo kao i apostoli zajedno s Marijom u gornjoj odaji Posljednje večere. Uskrsli Krist nam se pridružuje na našim životnim putovima i daje nam da ga prepoznamo u lomljenju kruha, u molitvi.
Neka nas osposobi da preko molitve krunice budemo uvijek budni i prepoznamo njegovo lice noseći ga potom svojoj braći s uskrsnim ushitom: Doživjeli smo Gospodina, iskusili smo ga, on je živ, uskrsnuo je, i preobražava cijeli svijet! Neka učini i nas dionicima i nositeljima preobrazbe svijeta snagom naše predane molitve i molitvenoga predanja.
