Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 14,15-24
Reče Isusu jedan od sustolnika: »Blago onome koji bude blagovao kruh u kraljevstvu Božjem!« A on mu reče:
»Čovjek neki priredi veliku večeru i pozva mnoge. I posla slugu u vrijeme večere da rekne uzvanicima: ‘Dođite! Već je pripravljeno!’ A oni se odreda počeli ispričavati. Prvi mu reče: ‘Njivu sam kupio i valja mi poći pogledati je. Molim te, ispričaj me.’ Drugi reče: ‘Kupio sam pet jarmova volova pa idem okušati ih. Molim te, ispričaj me.’ Treći reče: ‘Oženio sam se i zato ne mogu doći.’«
»Sluga se vrati i javi to domaćinu. Tada domaćin, gnjevan, reče sluzi: ‘Iziđi brzo na trgove gradske i ulice pa dovedi ovamo prosjake, sakate, slijepe i hrome.’ I sluga reče: ‘Gospodaru, učinjeno je što si naredio i još ima mjesta.’ Reče gospodar sluzi: ‘Iziđi na putove i među ograde i prisili neka uđu da mi se napuni kuća.’ A kažem vam: nijedan od onih pozvanih neće okusiti moje večere.«
U Luke je to neki čovjek, dok u Matejevu Evanđelju kralj priređuje gozbu. Triput on poziva na svečanost, svečanu gozbu. Prvi put poziva on ‘mnoge’; svatko od pozvanih na svoj način šalje svoju ispričnicu, ne može doći na svečano slavlje i radovati se. Drugi put poziva on sve ‘siromahe, bogalje, slijepe i hrome’, i na kraju, da bi se svečana dvorana ispunila, poziva on sve s ulica, sve namjernike, kako bi se moglo početi sa slavljem, bez razlike na položaj, vjeru ili naciju. Isus usporedbu donosi pobožnim Židovima, ljudima koji očekuju mesijansko vrijeme, onima koji su stopostotno osvjedočeni kako su upravo oni povlašteni sudionici toga mesijanskoga slavlja.
Oni su bili zbilja povijesno govoreći prvi pozvani, povlaštenici u Božjim očima, Izabrani narod, ali su u odlučnom trenutku izrekli svoj ‘ne’. Zatvorili su se ponudi milosti u Isusovoj osobi zbog svojih prizemnih i ovozemnih interesa, sami su sebe isključili sa slavlja. Rana je Crkva logično zaključila da je kod drugoga i trećega poziva riječ o poganskom svijetu pa i grješnicima, i stoga su se odlučili za misije među poganskim narodima, u helenističkom svijetu. Oni su – namjesto prvopozvanih Židova – ispunili dvoranu namijenjenu najprije njima, Židovima. “Želim i hoću da mi se kuća napuni” – to je namjera gospodara, to je nakana samoga Boga. I prijetnja onima koji su odbili prvi poziv. To je upozorenje kako nitko nije siguran u konačni spas, svaki dan treba donositi odluku. Danas je vrijeme odluke, danas, ako glas mu čujete, neka vam srca ne otvrdnu! – molimo u psalmu, a naći ćemo to i u Poslanici Hebrejima (3,1-13).
Spram Isusove osobe Židovi su počinili drugi istočni grijeh. Prvi je grijeh i pad praoca Adama koji se o Boga oglušio i nije poslušao njegovu zapovijed, odnosno zabranu. Grijeh neposluha. Da su prihvatili Isusa, možda bi poništili i opozvali onaj Adamov pad i grijeh, a ovako su – odbacujući Isusa – samo zapečatili svoju sudbinu. Svatko je slobodan reći ‘da’ ili ‘ne’ samomu Bogu. To je strahovita odgovornost, strahotna mogućnost na kojoj počiva ljudska egzistencija. Bog nam je ostavio slobodu odluke. I u Isusu nikoga nije prisiljavao da se liši svoje slobode, štoviše, postao je slab i nemoćan, razvlastio se, kako bi čovjek mogao u savršenoj slobodi kazati svoje da ili ne.
Bog je platio golemu cijenu čovjekove slobode u Isusovu križu i smrti. Ali ćemo iz Isusovih usta čuti strahotne riječi protiv Kafarnauma i Betsaide, protiv Korozaina i svih onih mjesta u kojima su se dogodila njegova silna čudesa, mjesta koja bijahu svjedocima nečega u povijesti neviđena i nečuvena. Čut ćemo iz Isusovih usta grozomorne riječi protiv Jeruzalema, ljubljenoga grada nad kojim sam Gospodin plače.
Isus je svjestan što bi se dogodilo da su ga prihvatili, kakav bi se zaokret dogodio u samome narodu ali i u cijelom svijetu. Nešto bi se silno rodilo i pojavilo, ali se ono netragom gubi, zbog čovjekovih prizemnih ciljeva i interesa. Trebamo imati trajno na umu kako je gozba uvijek znamen Božjeg veledušja, gozba je milosno zajedništvo sa samim Bogom. Sjetimo se one gozbe u pustinji, koju Gospodin pripravlja Mojsiju i narodu. Narod je spremno odgovorio i sklopio je Gospodin s narodom svoj Savez. Narod je pristao na uvjete Saveza i svečano se obvezuje do kraja, doslovce obdržavati sve riječi što ih je Gospodin dao Mojsiju.
Sad dolazi druga ponuda u Isusovoj osobi. Sve je spremno. Treba samo doći, izgovoriti i dati svečani pristanak. Namjesto dolaska, u Mateja imamo tragičnu epizodu, kako uzvanici hvataju glasnike te neke prebiju, neke ubiju. Sve im je bitnije od kraljevske gozbe. I polja, i volovi, i žen(idb)a – tj. posjed, užitak, moć.
Čovjek se pita, kako je mogla uroditi ovakvim gorkim plodovima Božja pedagogija tijekom skoro dvaju tisućljeća, od Abrahama, praoca vjere pa do Isusa? Tražimo uzalud odgovore i ne možemo ih pronaći. I apostol Pavao se pitao, išao je stvarima do u korijen, i u neizrecivu bolu doživljava otpad svoga naroda. Nije čudo da upravo u Poslanici Rimljanima (9 -11), svomu pismu kršćanima iz poganstva, razlaže tajnu Božjega izabranja, izbora, ali i odbacivanja. S jedne strane obećanje Abrahamu, s druge strane odbacivanje Mesije. Narod je duboko pao, otpao, samo ih je mali broj prihvatilo Mesiju. Drugi su mu uskratili pristanak.
Isus je došao da bi dokinuo, poništio Adamov grijeh. Tko čita Pavlov spis Rimljanima i poglavlja o sudbini židovskoga naroda te odnosu prema Isusu, može naslutiti što znači riječ ‘sudbina’ i sudbinski. Sve ono baca svjetlo na Isusov lik ali i na božansku pedagogiju. Narodu je ponuđen Savez, ponuđen Zakon. Zakon bijaše odgojitelj, voditelj, nadziratelj, prema Pavlu „pedagog“. Po tome Zakonu narod je postao narodom, stekao svoj povijesni identitet, postao netko i nešto posebno u cjelokupnoj povijesti čovječanstva. Ali se narod u istome Zakonu oglušio na Božje poruke, proroke, otvrdnuo i zatvorio Mesiji u Isusovoj osobi. Isus je došao navijestiti, proglasiti i uspostaviti kraljevstvo Božje. Ne znamo što bi se dogodilo da su Židovi prihvatili Isusa kao Mesiju. Ali znamo da je Mesija morao poći putem žrtve, križa, Izabrani narod biva odbačen, pogani nakalemljeni. Bijaše to blagoslovljeni otpad za nas, nakalemljene na maslinu, stari panj, Izraela.
Ne smijemo pak smetnuti s uma da smo svi mi uključeni u ovaj poziv na gozbu. Bog ne kasni s pozivnicama, samo smo mi nerijetko zauzeti banalnostima i koještarijama te odgađamo svoj pristanak i dolazak. Imamo svoje ‘prioritete’, svoje ‘agende’, koje moramo najprije odraditi te stoga nismo spremni smjesta na gozbu. Postoji u Isusovim riječima i jedan gotovo tragično-baladni „kasno“, „prekasno“. Kao u onih deset djevica, pet ludih i pet mudrih, kao u onoga bogatoga posjednika i ratara komu su polja silno urodila te misli kako treba proširiti svoje spremnike i silažu gdje smjestiti sve za mnoge godine. Ne misli na svoju dušu i smrt pa stoga promašuje cijeli svoj život. Sve mu postaje uzalud. Sirotinja pak nema kada čekati, ona se odaziva. Zato postaje dionikom sreće u gozbi Isusova kraljevstva.
