Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 5,13-16
Reče Isus svojmi učenicima: »Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.
Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod sud, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.«
Kolika bi samo samosvijest trebala prožimati učenike! „Vi ste sol zemlje! Vi ste svjetlo svijeta! Vi ste grad na gori!“ Ne veli Isus u imperativnom obliku: Budite sol zemlje, budite svjetlo svijeta. On to izriče u indikativu, stvarnom stanju, a ne u zapovjednom načinu, imperativno. Isus učenike poistovjećuje sa svjetlom, sa solju, s gradom. Nadovezuje Isus ove riječi na blaženstva. Po čemu su Isusovi učenici svjetlo, po čemu sol? Isus veli: Upravo vi, bespomoćni, vi siromasi, vi tugujući, vi gladni i žedni pravednosti, vi milosrdni, vi sućutni, mirotvorci, čista srca, vi progonjeni: Vi ste sol zemlje! Ne Zakon, ne veliki mudraci, ne filozofi, ne ni velike građevine, pa ni sami Hram nisu svjetlo ovomu svijetu.
Nijedan drugi izričaj u svim evanđeljima i zabilježenim Isusovim riječima ne odražava snažnije nutarnju samosvijest i identitet Isusova učenika od ovih gornjih riječi iz Matejeva Evanđelja. Kako bi visoko trebali i morali misliti o sebi oni koji su prihvatili Isusovu poruku!
Čini se kao da ovim riječima sam Gospodin stavlja sudbinu svijeta u učeničke ruke, kao da o njima ovisi sudbina svijeta, nebo i zemlja. Kao da Isus hoće reći: Ma čovječe, u tebi živi nešto neuništivo, nešto što te veže sa samim Nebom, ako si prihvatio moju riječ, kako je kraljevstvo Božje, ne samo među vama, nego upravo u vama samima. Jer, upravo ti imaš što reći svijetu, ti raspolažeš pravim sredstvima, ti si ona sol, koja čuva svijet od truleži i raspadanja, ti si ono svjetlo koje svijetli, ti si vidljiva tvrđava koja odolijeva svim navalama vremena, bura i oluja, svih neprijateljskih vojna i silnih armada.
Obično se veli kako je biblijski govor ultimativan (tj. krajnje zahtjevan), apelativan (apelira na čovjekovu svijest) te alternativan (naime, stavlja čovjeka pred nužnu alternativu, pred odluku: ili – ili). Uzmemo li pak Isusov Govor na gori, pronaći ćemo malo od toga svega. Isus u tome govoru upućuje na stvarno stanje stvari, upućuje na ono što se zbiva kad se prihvati njegov proglas. Dakle, govor je indikativan, govori u indikativu, stvarnom stanju.
Ne veli Isus: “Budite siromasi, mirotvorci, milosrdni, progonjeni”… Ne veli ni: “Budite sol zemlje, svjetlo svijeta, grad na gori”! On veli: Vi to već jeste. Snagom riječi, krštenja, snagom Duha Svetoga, snagom usmjerenja svoje egzistencije. Učinak onih blaženstava o kojima smo prije govorili vidi se upravo ovdje u ovoj konkretnosti: Vi ste sol, svjetlo, grad. Isus govori u indikativu, a njegov je govor, da se izrazimo rječnikom suvremene lingvistike, performativan, a ne samo informativan. On oblikuje čovjeka, stvara novo. Njegova je riječ sposobna biti stvarateljska, mijenjati čovjeka. “Reci samo jednu riječ…”
Koji je smisao soli? Nije u samoj sebi, nego u odnosu na hranu. Ona čini hranu tèčnom, prijatnom, ugodnom. Koji je smisao svjetla? Svijetliti. Pavao veli, ‘vi ste svjetlo u Gospodinu’ (usp. Ef 5,8). Ili pak Filipljanima: “Posred izopačena i pokvarena naraštaja vi svijetlite kao svjetlila u noći” (2,15). Svud uokolo mrak, samo učenici svijetle. Slika koja i danas pristaje kao i onda. Nema više zatvorenih isključivo kršćanskih područja. Vjernici su velika dijaspora. Kršćani su napad svjetla na tamu svijeta. Nije snažniji Sin tame od sinova svjetla.
Svrhovitost i učinkovitost soli jest u tome da ona mora u hranu, da se mora otopiti. Isto su i učenici u svijetu. Nevidljivi u svijetu, poput soli u hrani, ali bez njihove nazočnosti sve je pokvarljivo i pretvara se u mrtvi organizam. Učenici se ne smiju zatvarati u svoj geto, svoj uski krug istomišljenika, u sebe. Učine li to, nisu ni za što. Sol sama za sebe nema nikakve svrhe. Učenik mora u svijet, u tijelo svijeta, u tijesto. Da se ne pokvari.
Vrijedimo samo onoliko koliko ukusa dajemo te koliko spasavamo svijet (što bi bilo od mora da nije slano?!), koliko topline i ljubavi iz sebe ižarujemo, odnosno, koliko smo sposobni pobijediti mrak i tamu u samima sebi, koliko straha, osvete, zla i mržnje u sebi nadvladavamo. To je ono što nas čini svjetlom svijeta, solju zemlje.
Dakle, Isus kao da želi reći: Ovaj bi svijet bio bez vas učenika bljutav, otužan, u mraku. Učinite se korisnima u svijetu. Budite od koristi. Nestanite. Sol nije ništa ne dođe li u hranu. Jednako i svjetlo, ako ne svijetli. Svjetlo mora na svijećnjak. Učenici, ako su pravi, ne mogu se sakriti pred svijetom, ne mogu sakriti svoj identitet. Oni su prepoznatljivi. Ne smiju kriti sebe od svijeta, oni moraju svijetliti. To je dio njihovih misija u svijetu, njihova poslanja, makar ih očekivala i progonstva.
Koji je smisao soli, svijetla, grada na gori? Isus veli, da vide vaša dobra djela. Učenici trebaju učiniti u svijetu Isusa vidljivim. Bog je stoga postao čovjekom kako bi nastavio živjeti u svakome učeniku. Kako bi se nastavio utjelovljivati u učenicima. Svijet treba iskusiti vašu ljubav, vašu dobrotu, svijet mora biti pokrenut prema Bogu.
Isus ne veli, da vide vas i da vas slave, nego da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega u nebesima. Ne isticati sebe, ne stavljati sebe pod svjetla pozornice ili u prednji plan. Svi smo u kušnji staviti sebe i svoja djela, da nas vide. Time naskroz kvarimo Isusovu nakanu. Vidjeti nas, i kroz nas Oca nebeskoga. Sve dolazi od Gospodina. Od njega je svako dobro djelo, svaki dobar naum.
Činite sve tako da ljudi ne slave vas, nego preko vas Oca nebeskoga. Činiti tako da ljudi pitaju: Odakle vam ta snaga, odakle vam ta zauzetost za svijet? Gdje je ta vaša energetska centrala, odakle se napajate? Odgovor mora glasiti uvijek: U Kristu i iz Krista, iz njegovih sakramenata koji su energetski izvori milosti u svijetu, nepresušni. Naviještati svjetlo i biti svjetlo, to je smisao učeničkoga poslanja i identiteta.
KRŠĆANI – SOL ZEMLJE I SVJETLO SVIJETA
“Vi ste sol zemlje. Vi ste svjetlo svijeta!” To su dvije značajna izričaja iz Isusovih usta, na samome početku Govora na gori. Nikad nije dovoljno o njima promišljati, njih u život primjenjivati. Isus govori u indikativu: Vi ste sol – Vi ste svjetlo. Dvije su to riječi, dva izričaja koji mogu odrediti naš kršćanski identitet u svijetu – pa i ovome današnjem. Svjetlo nam treba, inače bismo bez njega tapkali u mraku, spoticali bismo se, padali. Bez svjetla nema orijentacije u životu. A sol? Bez soli svaka je hrana neukusna. Ni najbolja juha ne prija, ne ide u slast, bez dodavanja soli. Sol podaruje ukus, ona održava hranu svježom, čuva od truleži i propadanja.
Jasno, nimalo lagan zahtjev kršćanima. Možda prezahtjevno. Pomislit ćemo: Nije li se Isus tu malo preračunao s obzirom na nas. Nismo li odveć izazvani? Mi svjetlo? Mi sol zemlje? Mi da dajemo svjetlost drugima, mi da drugima svijetlimo? Mi da dajemo ukus? Okus? Pitanje postaje tim aktualnije pogledamo li kad je to Isus izrekao, u kojem surječju.
Naime, neposredno prije tih riječi imamo Isusova blaženstva u Govoru na gori. Tko su ti sretnici u Isusovu poimanju? Moćnici, uglednici, veliki magnati, medijski moguli, bogataši, oni koji imaju banke u svojim rukama i vlasništvu? Elita? Intelektualci? Ne, od svega toga ništa nema u Isusovim ustima.
Nisu veliki u Isusovim očima oni koji stvaraju javno mnijenje, koje se uvijek pita za mišljenje, koji postavljaju svjetska mjerila. Ne, nego Isus veliča jednostavne, siromašne, milosrdne, miroljubive, krotke, ponizne, čista srca. Sve su to jednostavni ljudi, oni koji su negdje na rubu društva i rubu svijeta. Ti su u Isusovim očima ‘blaženici’. Njih on naziva ‘solju zemlje’, ‘svjetlom svijeta’.
Riječ o soli savršeno uklapa u ovo surječje. Sol se ne može blagovati u velikim količinama. Dovoljno je samo malo soli kako bi jelo bilo ukusno. Slika soli idealno uklapa u postojeće prilike u kojima Isus to izgovara. Naime, učenici su velika manjina, oni su nepoznanica u društvu. Dade se to primijeniti i na današnje prilike u Crkvi i svijetu. Ni današnja Crkva nema više onoga utjecaja kakav je nekoć imala. Nije to više moćna, snažna, utjecajna Crkva kakva je primjerice bila u srednjem vijeku. Pa i u našoj Hrvatskoj gdje se narod izjašnjava kao katolički Crkva sve manje ima utjecaja na javno mnijenje. Sociološki gledano ne smiješi nam se svijetla, izgledna budućnost. Predviđanja nisu ružičasta. Ali to ne bijahu ni u Isusovo vrijeme, u prilike kad je Isus ovo izgovorio.
Iz malene skupine učenika rodila se Crkva snagom Duha Svetoga. Dvije tisuće godina ta je Crkva podnijela sve progone i nevolje, nije se dala pobijediti nijednom silom. Nadživjela je tolika carstva i kraljevstva, tolike režime koji su joj prorokovali skori kraj. Uništite besramnicu – vikali su revolucionari na francuskim barikadama i revoluciji. Ne bijaše moguće. Stoga se ne smijemo obeshrabriti predviđanjima niti uznemirivati crnim slutnjama.
Ako moramo biti manjina, prihvatimo to kao volju Božju i kao mogućnost obraćenja. Prihvatimo ulogu soli u današnjem svijetu i sačuvajmo svijet da se ne pokvari i širi zadah smrti, da ne istrune. To nam je Utemeljitelj namijenio, to je naša uloga u svijetu. Malo soli daje začin hrani, malo kvasca ukvasa veliku masu tijesta, malo gorušično zrno izrasta u veliko stablo. Sve su to slike Isusove spram učenika i njihova stanja u svijetu.
Veliki povjesničar Arnold Toynbee je ustvrdio kako su u ljudskoj povijesti, u posve teškim prilikama u kojima bi se svijet zatekao ili nalazio, kreativni pojedinci i kreativne manjine nalazile izlaz iz krize, pokazivale put u budućnost, bili pioniri novoga zamaha. Tako bijaše na početku s našom Crkvom. Ne odlučuje kvantiteta, broj, nego kvaliteta, kakvoća. Ako smo kvalitetna manjina, kreativna, kvalificirana, znamo li za svoje ja, imamo li svoj identitet, ako znamo tko smo i što hoćemo, možemo biti sigurni da nam ne će sol obljutaviti, da nas drugi ne će pregaziti. Na drugom mjestu Isus veli kako moramo biti solju začinjeni, vatrom osoljeni (Mk 9,49).
Što bi mu ga značilo to “biti ognjem, biti vatrom soljen, osoljen”? Onodobno židovstvo uspoređivalo je Božji zakon – Tora – sa solju. Za Židove Tora bijaše životni zakon koji je Bog dao Mojsiju, a preko njega cijelom narodu. Tora bijaše sol koja je činila život ukusnim, koja je davala začin, čuvala od pokvarenosti, kvara, propasti. Božja riječ bijaše svjetlo na životnom putu i u povijesti. Tvoja Riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi. To su Židovi izgovarali, to su molili, tako su živjeli, tako osjećali.
Novozavjetni Zakon – Tora nije uklesana u stijenu, mramor, nije napisana na pergameni ili na papiru. Nije to nikakav kodeks, skup propisa, nego je novozavjetni zakon uosobljen, to je osoba Isusa Krista. On je svjetlo svijeta, on je sol zemlje. Sveti Ignacije Antiohijski, mučenik i biskup iz drugoga stoljeća, apostolski učenik, piše na putu u Rim svoja pisma i u jednome piše vjernicima u Magneziju: “Trebate biti osoljeni Isusom Kristom kako se ne biste pokvarili, istrunuli i širili neugodan zadah” (Poslanica Magnežanima 10,2).
Biti Isusom Kristom osoljen, soljen. Kršteni smo u Isusa Krista, s njime smo uskrsnuli na novi, neprolazni život, u Isusu smo novo stvorenje. U prijašnje doba za obreda se krštenja novokršteniku stavljalo zrnce soli na usta. Time se htjelo posvijestiti što se to s nama čini u trenutku krštenja. S Isusom Kristom, ognjem, vatrom Isusa Krista osoljeni kršćani su pozvani na neprolazan, vječan život.
Onodobno je kršćanstvo bilo sol zemlje. Ono je osolilo umiruću antičku kulturu, sačuvalo je, udahnulo svemu novi život, podignulo novu, snažnu kršćansku kulturu. Najbolje se to i danas vidi primjerice u jednome Rimu. Čini se da je danas taj oganj Isusa Krista pred utrnućem u nas u Europi. U krizi smo. Istinska kriza je kriza vjere u Boga i u Isusa Krista. Treba nam obnova vjerskoga života. Svijet traži vjernike koji su osoljeni Isusom Kristom.
U opasnosti smo postati ne sol, ne začin, nego bljutava juha, u istome loncu s ostalim svijetom. Krijemo svoje svjetlo pod posudu, nemamo volje ni snage preobraziti svijet u ono što Bog hoće s njime. Pavao je poručivao da se ne prilagođujemo duhu svijeta, a danas imamo posvuda prilagodbu i poistovjećivanje sa svijetom.
Svaka istinska obnova, svaka reforma u Crkvi započinje obraćenjem i obnovom vjere u Boga, vjere u Isusa Krista. Bez toga nema obnove, bez toga nema budućnosti. Bez vjere nemoguće je živjeti prema Isusovim zahtjevima, u duhu Evanđelja. “Ako li pak sol obljutavi, nije više ni za što, nego da se baci van i da je ljudi zgaze”. Svijet to instinktivno osjeća. Osjeća kad mu ne trebamo, prezire nas. Postajemo otpad, roba koju se odbacuje. Samo začinjeno, osoljeno kršćanstvo može osvjedočiti, unijeti novi život u svijet.
Isus domeće: “Imajte soli u sebi, imajte mir među sobom!” (Mk 9,50). Sol bijaše znak gostoprimstva u starom vijeku, sol se upotrebljavala i kod pečaćenja, sklapanja ugovora. Imati sol uza se, biti sol, biti mirotvorac, biti gostoljubiv. Samo ljubav osvjedočuje, samo je ona vjerodostojna. Svatko treba ondje gdje živi upaliti makar i malo svjetlo koje ga podsjeća na ulogu i zadaću u svijetu koju mu je sam Gospodin namijenio. I svijet će biti i postajati drukčiji.
