Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 3,13-17
Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: »Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« Ali mu Isus odgovori: »Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!« Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!«
Sva tri čitanja današnje svetkovine prikazuju nam Isusa kao nešto jedinstveno. Učitelja, Sina Božjega, Slugu Jahvina, prostor Duha Svetoga. Petar ne može ne govoriti o svome Učitelju. Sažima u nekoliko rečenica sav Isusov javni život i želi uprisutniti kako se na Isusovu liku, njegovim djelima, riječima, dade savršeno odčitati, tko je to Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravoga Boga, Jedinorođenac iz Očeva krila, ljubljeno Božje dijete.
Tko se s Isusom susretne, susreo se s Bogom, tko mu se otvori, prima u sebe Božje tajne, tko ga prihvati, biva oslobođen od đavolskih sila i tlačenja. Počinje živjeti u slobodi, miru, zajedništvu s Bogom. Bog nije čovjekov suparnik. To su mogli iskusiti oni koji su dijelili s Isusom njegovo vrijeme, dane, koji su ga pratili ustopice.
Istu protegu Isusove osobe donosi i odlomak iz Izaije. Bog treba pojedince da bi izveo svoj plan sa svijetom i ljudima, da bi njegovo djelo bilo vidljivo. Teren na kome se odlučuje sudbina Boga u svijetu jest naš život i život svih ljudi. Isus je do kraja uzeo srcu one riječi iz Izaije da bi ljudima uprisutnio koliko i kako im je sam Bog blizu. Nije vikao, nije bučio. Znamo kakav je uspjeh bukača, pa makar nastupali i u ime Božje. Što su pojedinci glasniji, to manje imaju reći, to manje su prihvaćeni.
Riječ istine upućuje se od srca srcu, posve tiho. Tada riječ prodire u srce. Srce se otvara samo ako se isključi nasilje. Nije potrebno stvarati za Boga reklamu, velike plakate, demonstrirajući ulicama, praveći vanjske spektakle. Ono što se o Bogu može reći, priopćava se u raz-govoru, dvo-govoru, na vrlo osoban način. Samo tada ta riječ postaje vjerodostojnom. Tada riječ podiže slaba, ne lomi napukle trstike, ne trne stijenja što još tinja. Zahvaća osobu iznutra.
Nema dvojbe, o Bogu se može govoriti vjerodostojno samo ako čovjeka potražimo u njegovoj lomnosti, grješnosti, potištenosti, u protuslovljima njegova života te ako ga iz toga podignemo, uspravimo i povratimo mu njegovo ljudsko dostojanstvo. To je činio Isus cijelim svojim bićem. U njemu je sam Bog pristupao čovjeku i njegov je blagoslov padao poput blagodarne kiše na žednu zemlju prosipajući zemljom blagoslov namjesto prokletstva, razumijevanje namjesto nasilja, ljubav namjesto moći, raspoloživost namjesto potkupljivosti.
Onaj prizor na Jordanu sažimlje u sebi cjelokupni Isusov životni program. Upravo na toj slici možemo uočiti bitnu razliku između poziva starozavjetnih proroka i Isusova poziva i poslanja. Na početku Isusova javnog nastupa ne stoji poziv s neba, nebesko viđenje, neki doživljaj koji bi zahvaćao do kraja u njegov život, izbacivao ga iz uhodane životne kolotečine. Nema opiranja, protivljenja. Onaj nebeski glas većma je potvrda Isusove osobe.
Ako je Isus kroz tri desetljeća stasavao u Nazaretu, (iz)rastao u dobi, mudrosti, znanju, pred Bogom i ljudima, te ako se pitao kroz to sazrijevanje koja mu je prava zadaća, ovaj nebeski glas dolazi kao odgovor na egzistencijalno traženje te konačna potvrda da od samog svoga početka živi pod posebnom zvijezdom. Ta mu riječ s neba daje puno jamstvo i sigurnost glede budućeg puta. To će kasnije davati njegovoj riječi jasnoću, neumoljivost, oštrinu.
Ako je sindrom čovječanstva jednodimenzionalnost, vodoravni hod, onda je Isus osoba koja živi svoj dvostruki iskon: božanski i ljudski, i on bi htio tu dvostruku protežnost naše ljudske egzistencije posvijestiti svakomu s kime se susretne. Jer nad svakim se čovjekom otvara nebo u trenutku njegova rađanja, a pogotovo nad kršćaninom u trenutku krštenja. Nad svakim se u trenutku krštenja izriču iste riječi: Ti si odsada dijete Božje!
Ta svijest ispunjenosti Bogom, sigurnost u ispravnost vlastitog puta, neumoljivost u izričajima plodit će onom čuvenom: “Sve je meni predao Otac moj” (Mt 11,27). Zato, tko mu se priključi u odanosti, vjeri, povjerenju, treba biti svjestan da je uhvatio priključak na samog Boga. Isus ne živi, poput umjetnika ili proroka, od trenutne inspiracije, iznimnih trenutaka zanosa, nego iz neprestanog urastanja u Oca i dvo-govora s Ocem u noćnim satima, kad se posvećivao molitvi i uranjanju u Oca. To potom podaruje svakom njegovu činu, svakoj gesti i riječi posebnu kvalitetu.
Za Isusa riječ nije sredstvo izražavanja, već on živi, obitava u svojoj riječi. On je sam Riječ. A znamo da svaka življena ljubav izvire i uvire u riječi. Isus kao učitelj ne govori da bi se priopćio, da bi se izrazio, već on govori da bi se ponazočio i bio prisutan u svojoj riječi. I što je još zanimljivije, Isus ne će govoriti da bi izražavao svoje stajalište ili mišljenje odnosno da bi zauzimao određeno motrište glede događaja ili osoba, već on živi i progovara iz neprestano prisutnog trajnoga odgovora nebeskom Ocu.
Isus se nikad puno ne misli, ne razmišlja, ne traži riječ kad ga žele uhvatiti u klopku, ne uzima vrijeme premišljanja, dok istodobno sa svojim riječima oslovljava neprestano nove partnere ili protivnike, prijatelje i neprijatelje, vjernike i dvojitelje, tako da svojom sigurnošću stvara oko sebe neprobojni zid spram svih napadaja i izazova. To uvjetuje i njegovu duboku osamljenost, neshvaćenost, jer je sav uronjen u Svjetlost, Vječnost, a oko njega vlada tama, odnosno ljudi žele više tamu od dana.
Na dan svog preminuća veliki je Dostojevski rekao svojoj ženi: “Znam da mi je danas umrijeti”. Ona ga je kušala umiriti. Od nje je zatražio Evanđelje koje mu je desetljećima, od vremena sibirskoga tamnovanja, bilo najbolji savjetnik i putokaz. Kad bi o nekoj stvari dvojio i trebao donijeti odluku, otvarao bi ga i čitao što bijaše na lijevoj stranici. Učinio je to i ovaj put. Otvorio je i dao svojoj ženi da pročita upravo ovaj prizor Isusova krštenja kod Mateja.
“Kako ne čuješ: ‘Ne zadržavaj me’, dakle, umrijeti mi je”, rekao joj je. Tko donekle pozna životni put Dostojevskog, njegovo pročišćavanje, njegovu katarzu od otrova suludih snova i planova u mladosti te otvaranje prema Bogu, vidjet će kako mu je Isus bio stalni učitelj. Svakodnevno čitanje Biblije, molitva, ispovijed, ljubav prema bližnjemu prodahnjivali su ga i ukorjenjivali u zbiljnosti vjere.
„Istina nije izvan tebe, već u tebi. Otkrij je tu, podloži joj se, ovladaj samim sobom, i doživjet ćeš istinu. Nije ta istina u stvarima, nije ni onkraj mora, već ponajprije u tvome vlastitom radu na samom sebi. Kad pobijediš samoga sebe, postat ćeš blag i slobodan, kako nisi mogao ni usnuti. I tvoj će se život ispuniti srećom i sadržajem” (Dostojevski). Jer sam je prema vlastitom svjedočenju otkrio u progonstvu i tamnici u samome sebi čovjeka u čovjeku, što ga je osposobilo da i u drugima vidi čovjeka, u svakom čovjeku.
