Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 21,33-43
Reče Isus glavarima svećeničkim i starješinama narodnim: »Drugu prispodobu čujte! Bijaše neki domaćin koji posadi vinograd, ogradi ga ogradom, iskopa u njemu tijesak i podiže kulu pa ga iznajmi vinogradarima i otputova. Kad se približilo vrijeme plodova, posla svoje sluge vinogradarima da uzmu njegov urod. A vinogradari pograbe njegove sluge pa jednoga istukoše, drugog ubiše, a trećega kamenovaše. I opet posla druge sluge, više njih nego prije, ali oni i s njima postupiše jednako.
Naposljetku posla k njima sina svoga misleći: ‘Poštovat će mog sina.’ Ali kad vinogradari ugledaju sina, rekoše među sobom: ‘Ovo je baštinik! Hajde da ga ubijemo i imat ćemo baštinu njegovu!’ I pograbe ga, izbace iz vinograda i ubiju.
Kada dakle dođe gospodar vinograda, što će učiniti s tim vinogradarima?« Kažu mu: »Opake će nemilo pogubiti, a vinograd iznajmiti drugim vinogradarima što će mu davati urod u svoje vrijeme.«
Kaže im Isus: »Zar nikada niste čitali u Pismima: Kamen što ga odbaciše graditelji postade kamen zaglavni.Gospodnje je to djelo – kakvo čudo u očima našim! Zato će se – kažem vam – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji donosi njegove plodove!«
Postoje u evanđeljima izričaji iz Isusovih usta koje bismo tako rado izbrisali jer su otužni, sumorni, pesimistični, odveć nabijeni tragičnošću ljudskog neposluha, lutanja. Najradije ih se ne bismo ni spominjali. Nu, unatoč tome toliko su zbiljski, istiniti, do te mjere odražavaju ‘condition humaine’, da su neizbrisivi iz Božje povijesti s ljudima. I moramo ih prepričavati jer tvore neotuđivi isječak svačijega života.
Uzmemo li jednom sinoptički, panoramski Isusove prispodobe, zamijetit ćemo jednu neobičnost. Kad god Isus zbori u prispodobama, u slikama, o prirodi, o pticama nebeskim, ljiljanima poljskim, pastirima i njihovim stadima, o divnom Božjem stvorenju, za koje sam Gospodin u izvješću o stvaranju (usp. Post 1) veli da bijaše ‘dobro’, štaviše i ‘vrlo dobro’, osjećamo nepomućeni dašak mira i reda, nutarnje harmonije i skrovitosti u Božjoj ruci.
Ali, je li u Isusovim ustima riječ o čovjeku koji uzima ‘stvar u svoje ruke’, koji kroji svoju pravdu, stvara svoju autonomiju, neovisnost, slobodu od svega i svakoga, koji prema svojim mjerilima radi tobože odgovorno, a u biti krajnje neodgovorno i prema sebi i prema onima s kojima živi, tada je sve dramatično, zapetljano, nabijeno sukobljavanjima i na koncu sve svršava u posvemašnjoj katastrofi: i po njega i po one za koje je odgovoran i u čije ime radi.
Suočen s neminovnošću svoga skoroga nasilnog i tragičnog svršetka, znajući za spletke i urote koje se protiv njega pletu, sriče Isus ovu prispodobu o vinogradu i najamnicima u njemu, povlačeći jasnu spojnicu s Izaijinom pjesmom o vinogradu (usp. prvo čitanje) i povlači zornu usporedbu na Izabrani narod i svoju osobu. Prispodoba je istodobno i teška optužnica, ali i utjeha. Oduvijek je proročka sudbina bila vezana uz nasilni svršetak, Božji su glasnici ubijani i kamenovani, pa zar dolikuje da s Isusom bude drukčije!? Ali, pitamo se: Mora li to baš tako biti? Mora li čovjek najprije ubiti, uništiti, zanijekati ono što mu daje život, da bi nakon kajanja došao do zakašnjele spoznaje, kako je uništio živodajni izvor?
Možda ćemo se zapitati: “Što se to tiče nas, to se odnosi na Izrael od prije 2000 godina?” Ali, što smo naučili iz Isusove smrti, što smo spoznali o istinskom ‘zaglavnom kamenu’, na kojemu se sve temelji? Mislim da bismo morali ovu Isusovu prispodobu pročitati kao povijest svakoga pojedinoga od nas, a ne samo pod uopćenim vidikom ljudske povijesti, dakle, kao upitnik svakom pojedinom od nas.
Nije li zapravo svako ljudsko srce, svaka ljudska duša predivni Božji perivoj, vinograd, krasno oblikovan Božjom rukom, povjeren najamnicima, da ga obrađuju. U svakom trenutku morali bismo znati da nam je povjereno iznajmljeno blago koje treba da izraste, dozrije do punine, ljepote, i donese plod u svoje vrijeme.
Isusova prispodoba započinje upravo s krivom pretpostavkom na ljudskoj strani. Čovjek se ne osjeća najamnikom koji je poslan u Božje ime obrađivati Božje stvorenje, nego gospodarem i stvoriteljem. Kao da se kroz cijelu povijest ponavlja Adamov pad, istočni grijeh: Ne želim služiti, želim biti poput Boga. Prometejsko nastojanje koje svršava u katastrofi. Kroz povijest se čovjek ponaša neodgovorno, sebično, misli samo na svoj vlastiti probitak i korist, i provodi život u potiranju prava drugih.
A zaboravlja da će odlučno pitanje na kraju života glasiti, ne što je kao čovjek učinio dobra ili zla, kao da se život sastoji u nabrajanju pogrešaka ili kreposti, nego će odlučno pitanje glasiti glede naših životnih plodova: Prema plodovima ćete ih prepoznati! Gospodin povjerava vinograd onima koji donose plod u svoje vrijeme, a to će reći, koliko smo dopustili da u nama pusti život i žilje Isus i njegov Duh Sveti, odnosno koliko smo prilika uništili? Jer, sve što nije učinjeno u našemu životu u skladu s Isusovom riječju i osobom, ispast će na kraju uzaludno i bezvrijedno, kao da je pisano po vodi.
Beskrajna strpljivost ili konačni sud?
Prispodoba koju je Isus izrekao u trenutku kad je sukob s vrhovništvima bio neizbježan, njegov kraj zapečaćen. Fijasko je bio neizbježiv, pokušaji da se vlastiti narod okupi – barem u klici – u novi poredak, u “kraljevstvo Božje”, ima sve manje izgleda za uspjeh. Na simboličan način pretkazuje Isus svoju sudbinu u prispodobi o zlim vinogradarima. Ta je prispodoba u trenutku kad se i sam pita spram učinkovitosti vlastitog poslanja i djelovanja, jedna velika optužnica ljudskog neodgovorna ponašanja i djelovanja kroz cijelu povijest, od samih početaka. Cjelokupna je prispodoba jedno veliko zrcalo u kome se mogu ogledati narod, vjerske narodne vođe te Bog kao suvereni gospodar svega. Od svega u cjelokupnoj pripovijesti najneshvatljivija je strpljivost samog gospodara vinograda koji pokušava nemoguće da dođe do svog prava, šaljući na kraju svog sina ubojicama u ruke.
Kad Isusov protivnik sagleda sve u prispodobi i kad se poistovjeti s pojedinim koracima, na kraju mora sa zaprepaštenjem ustuknuti pred vlastitim razbojničkim stavom. U zrcalu Isusove prispodobe svaki Isusov protivnik može odčitati na vlastitom postupku iskonski grijeh praroditelja u edenskom vrtu. Već je, naime, edenski vrt bio zamišljen kao prostor u kome je čovjek u službi svog Gospodara, gdje mu je povjereno obrađivati, uljepšavati Božje divno stvorenje, a on sam svojim postupcima izvrnu naglavačke taj poredak. Kao kod samih praroditelja, njihovih sinova Kajina i Abela, kod gradnje babilonske kule grijeh se svaki put sastojao u tome da je čovjek posegnuo za onim što nije njegovo.
Čovjek je pokušavao podvrgnuti pod svoju vlast i mjerodavnost ono što pripada samomu Bogu. Jednom je to drvo u sredini vrta, drugi je put to pokušaj da se s pomoću žrtve stekne Božja naklonost ili da se gradnjom kule domogne božanskih ovlasti. Poput Kajina koji ubojstvom svog brata želi steći naklonost Jahvinu i ovi vinogradari kušaju ubojstvom biti baštinici svega. Ponašaju se kao uzurpatori vlasti nad onim što im nikako ne pripada, a ne kao suradnici u Božjem djelu spasavanja svijeta. Služnički mentalitet prerasta u otvorenu agresiju, oholost, mržnju, prijezir i ubojstvo. Gospodar se ponaša poput dobroga oca u prispodobi o izgubljenu sinu koji čeka da se dijete dozove pameti i u svojoj strpljivosti i dobrohotnosti spreman je na sve. Bezgraničnost Božje ljubavi i strpljivosti! Međutim, na neobično brutalan način odvraćaju se najamnici od gospodara i srljaju u svoju propast, prazninu i besmisao.
Prispodoba se dade prenijeti na mikro- i makrokozmos. Čovjek snosi odgovornost za povjereno mu stvorenje, vinograd, ali istodobno i za vlastitu dušu i srce. Svatko bi morao biti svjestan da odgovora za povjereno mu blago koje mora sazrijevati u ljepoti, donositi plod za životnu konačnicu. Neki su filozofi snovali o “principu nade” za bolji budući svijet (E. Bloch, marksist i ateist). Drugi su pak stavljali u središnjicu svojih razmišljanja “princip odgovornosti” (H. Jonas), što bi daleko više odgovaralo trenutnoj globalnoj situaciji u svijetu. Kao da u samom čovjeku postoji neki nutarnji nagon za samouništenjem.
U Isusovoj prispodobi ključna točka leži u temeljnom nesporazumu i nerazumijevanju s ljudske strane. Naime, čovjek ne želi biti ovjerovljeni sluga koji u gospodarevo ime upravlja dobrima, već gospodar. Dakle, oduvijek ista kušnja: Ne želim služiti, već gospodariti. Želi na pozornici svijeta i života biti glavni redatelj koji je uzeo sve konce života i sudbine u svoje ruke. Čovjek kao gospodar života i smrti, na pojedinačnom i općem, kozmičkom planu.
Danas se govori o gospodarima, odnosno ‘bogovima’ rata i mira na ovim prostorima ili Ukrajini, gospodarima istine, pravde, gospodarima onoga što puk misli, onih koji misle da obični svijet mora misliti kako ti misle. U čemu sve svršava? U bezvlađu, anarhiji, kaosu i ratu sviju protiv svih. U posvemašnjem nepovjerenju i strahu sviju pred svima. Što će na kraju reći sam Bog kad bude jednom tražio račun od vinogradara, od onih koji su se proglasili gospodarima njegova vinograda i svih usjeva? Koji su mu na kraju ubili i sama sina, zapravo toliko njegove nevine djece u majčinoj utrobi?
Čovjek ubija ono što mu pruža život. Cijela je prispodoba jedna velika metafora ljudskog ponašanja kroz cijelu povijest, jedna velika optužnica, ali istodobno i utjeha. Nakon svega što smo na pozornici upriličili preostaje nam samo nada kako Isus nije uzalud raspet i umro, kako njegova smrt na kraju donosi ploda te da ćemo i mi jednom probiti taj začarani krug razaranja i kajanja zbog počinjenih zlodjela.
Međutim, postoji i drugi oblik ponašanja. Naime, ima ljudi koji su toliko i do te mjere iznutra razrovani i uništeni, da su sposobni sijati samo smrt oko sebe smrt, da ih nikakva i ničija bol i bijeda nisu sposobni pokrenuti na zaokret mišljenja ili djelovanja. Na sve su sposobni odgovoriti samo sa smrću i razaranjem. Upravo kao pismoznanci, književnici i veliki svećenici u prispodobi. Isus prisiljava svojim postupcima i riječima svoje protivnike da se do kraja iskažu u svojoj mržnji, nečovjekoljublju, zapravo, neprijateljstvu prema čovjeku i čovještvu. On ih sam prisiljava na završne korake protiv svoje osobe i njihove postupke dovodi do apsurdnosti.
Na svakom koraku Isus je okružen žbirovima i uhodama koje ga hvataju u riječi, postavljaju mu zamke i stupice da bi pred svima izrekao konačnu istinu o sebi i svome poslanju ali i o čovjeku i njegovu ponašanju, o onome što ostaje nakon svih povijesnih vjetrova koji odnose nevrijednu prašinu i pljevu, ono što je stameno i kameno, trajno i granitno čvrsto. Gornja nam prispodoba jasno zbori kako se sudbina svijeta i povijesti odlučuje na Božjem Sinu i pred njime. Sve zavisi od prihvata ili odbacivanja njegove osobe. Pred njim se stavlja pod upitnik povijest i sudbina najprije Izraela, zatim Crkve i cijelog svijeta.
Međutim, imamo li pravo na utješne riječi s kraja prispodobe, ako kroz dvije tisuće godina kršćanstva nismo učinili svoj život pa ni svoj okoliš nimalo kršćanskim, gotovo nimalo ozračenima Kristovom riječju i osobom? Ne vjerujemo li svi daleko više u kulturu smrti i ubijanja, a ne u kulturu života i ljubavi? Na kraju, što je kultura?
E. Ionesco, tvorac apsurdnoga teatra, u svome čuvenome govoru za otvaranja Salzburških ljetnih igara 1972. proročki je rekao: “Nedvojbeno, samo zaslon ili paravan koji krije ili otkriva naš vlastiti strah pred bijedom, gađenjem, žalošću, strahom a ponajviše pred smrću”. Njega je strah da se taj zaslon ne ukloni i svi se demoni na nas sruče. To je u konačnici krajnji ishod uzurpacije vlasti iz Božjih ruku. I nije li svaki besmisleni zatorni rat plod takva stava i odbijanja Božjih ponuda u ovom ili onom obliku te uzurpacija Božje vlasti nad čovjekom i narodima? Nije li sav Božji govor kroz našu povijest bio govor utaman? I je li sama Božja strpljivost na izmaku? Što nam svima predstoji? Bog je kroz cijelu povijest slao svoje sinove, proroke, svece, putokaze u novu budućnost.
U posljednjih stoljeće i pol kao da je došao do krajnjih granica svojih mogućnosti te nam namjesto pojedinih svetaca šalje zadnje što ima, svoju Majku da nas upozori na opasnosti koje nam prijete i da nam posvijesti kolika je odgovornost na čovječanstvu ako se udalji od Boga. Tolika su njezina ukazanja samo završni Božji pozivi čovječanstvu na premišljanje vlastitih stavova. Inače prijeti svijetu i čovječanstvu katastrofa i propast. I što ako čovječanstvo u svome odbijanju Neba postane također čovječanstvo majkoubojica? Upravo bi to možda bio onaj eshatološki trenutak kad je i sama Božja strpljivost na samom kraju. Jer i ona ima svoje jasne granice.
