Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 10,25-37
Neki zakonoznanac usta i, da Isusa iskuša, upita: »Učitelju, što mi je činiti da život vječni baštinim?« A on mu reče: »U Zakonu što piše? Kako čitaš?« Odgovori mu onaj: »Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!« Reče mu na to Isus: »Pravo si odgovorio: To čini i živjet ćeš.«
Ali hoteći se opravdati, reče on Isusu: »A tko je moj bližnji?« Isus prihvati i reče:
»Čovjek neki silazio iz Jeruzalema u Jerihon. Upao među razbojnike koji ga svukoše i izraniše pa odoše ostavivši ga polumrtva. Slučajno je onim putem silazio neki svećenik, vidje ga i zaobiđe. A tako i levit: prolazeći onuda, vidje ga i zaobiđe. Neki Samarijanac putujući dođe do njega, vidje ga, sažali se pa mu pristupi i povije rane zalivši ih uljem i vinom. Zatim ga posadi na svoje živinče, odvede ga u gostinjac i pobrinu se za nj. Sutradan izvadi dva denara, dade ih gostioničaru i reče: ‘Pobrini se za njega. Ako što više potrošiš, isplatit ću ti kad se budem vraćao.’«
»Što ti se čini, koji je od ove trojice bio bližnji onomu što je upao među razbojnike?« On odgovori: »Onaj koji mu iskaza milosrđe.« Nato mu reče Isus: »Idi pa i ti čini tako!«
Pristupa neki poznavatelj Zakona, pismoznanac, zakonoznanac k Isusu – i da ga iskuša – pita ga spram vječnoga života. Kao što nam je dobro znano, farizeji i pismoznanci sa svojom su teologijom i poimanjem Mojsijeva Zakona na svakom koraku Isusu za petama, uhode ga, žele ga uhvatiti u klopku, postavljaju mu pitanja, stavljaju pod veliki upitnik njegovo naučavanje. On je za njih samouk, autodidakt, samozvani učitelj, koji nema nigdje i ni u kojem autoritetu nikakva ovjerovljenja ni uporišta. Nitko ne stoji, prema njihovu mišljenju, iza njegova naučavanja i autoriteta.
Tako i u ovom slučaju. Dolazi neki i pita spram smisla života. To je pitanje koje postavlja svaki istinski bogotražitelj. Posve opravdano pitanje, samo da nije spojeno s pozadinskom namjerom, naime, iskušati Isusa, uvesti ga u zamku, namjestiti mu klopku. Imamo polarizaciju u odnosu između Isusa i čuvara židovskih propisa, o tome je bilo izdašno govora u prethodnim poglavljima. Stoga Isus ovoga upućuje na Zakon i kaže: “Kako čitaš? Što stoji ondje, u vašemu Zakonu?” – Pa i ondje ne može stajati ništa drugo i ništa više od ovoga kako se ja ponašam u svojim riječima i djelima, u cijelome svome životu – kao da mu veli Isus.
Stvoritelj ne može biti drugo nego otac i majka svojoj djeci, ne može ni on ništa protiv ljubavi ili mimo ljubavi. Ljubav je vrhunski zakon svemira. Ljubiti Boga iznad svega, bližnjega jednostavno kao sama sebe. Jest, to su naučavali i židovski učitelji u Isusovo vrijeme, ali nitko od njih nije na ovaj, na ovakav način spojio u jedno zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. To je jedno nerastavljivo, nerazdvojno jedinstvo. I Isus – na pitanje koje je ujedno i klopka – odgovara na najjednostavniji mogući zamisliv način. On sažima sav svoj nauk na jednostavne riječi koje svatko može shvatiti i razumjeti.
Nije riječ samo o ‘zlatnom pravilu’ koje ćemo pronaći u svim misaonim sustavima svijeta, nego je riječ u Isusa o jedinstvu vjere i morala, vjere u Boga i etična ponašanja. Prema njemu nema etike bez religije, i čovjek ne može biti etički dobar, nije li povezan s Bogom, svojim Iskonom. Ne može biti etika apsolutno važeća za sve, a Bog relativan, privatna stvar. Bog i vjera pružaju etičkom ponašanju temelje, osnovicu. Temelj i osnovica te uvjet etičkoga ponašanja za Isusa jest odnos prema Bogu. Veliki je Guardini rekao: „Samo onaj tko poznaje Boga, poznaje i čovjeka“. Nepoznavanje Boga jest ujedno i nepoznavanje čovjeka.
Čovjek ne može postići svoje nutarnje jedinstvo u panteonu raznih bogova i božanstava koja su po sebi i u sebi protuslovna i nespojiva (Afrodita i Mars, Minerva i Neptun, Apolon i Dioniz). Samo iz nutarnjega jedinstva osobe plodi mogućnost da se čovjek razvije kao osoba. Pitanje je na ovome mjestu uopće pogrješno postavljeno. Onaj pita spram ‘činiti’ da postigne život vječni, a Isus daje uvijek prednost ‘biti’, ‘vjerovati’, a tek tada iz toga slijedi ‘činiti’. Agere sequitur esse. Ako sam vjernik, ako ljubim Boga, za njega živim, tada je logično da ću djelovati i činiti sukladno onome što Bog traži od svojih. Onda ću znati postupati u svome životu. Kršćanstvo nije „moraš“, „smiješ“, „ne smiješ“, nego najprije „biti“ u Isusu Kristu, biti vjernik, a iz toga slijedi sve ostalo. Ljubi Isusa i bit će sve lako. Čovjek će živjeti čovječno, etično.
Ali, tko je moj bližnji, pita dalje pismoznanac? Prema Mojsijevu Zakonu to je sunarodnjak, Židov, brat po krvnom srodstvu i u vjeri, ali i stranac. Tko treba vrijediti kao bližnji? Dokle seže moja odgovornost prema čovjeku? Pitanja se mogu postavljati u nedogled. Ali sva su ta pitanja prema Isusovu zreniku postavljena naopako, krivo. Njima se pokušava na ‘objektivan’ način utvrditi, ustanoviti, fiksirati blizina i daljina prema ljudima, već prema stupnju krvne, narodnosne ili biološke srodnosti, prema etičkim ili religijskim načelima i pripadnostima. Ako je to tako, onda je i ljubav ‘birokratizirana’, propisana.
Stoga prema Isusu pitanje ne može niti smije glasiti, tko je moj bližnji, nego: Komu sam ja bližnji? Dakle dativ, ne nominativ! Tko mi je najbliži? Komu u svojim postupcima postajem bližnji? Komu sam u nevolji bližnji? Komu se činim bližnjim? Tko me najviše treba? Kako postupati da onaj uza me osjeti da je moj postupak odgovor na njegovu potrebu i bijedu u nevolji? –
I u samoj usporedbi Isus na kraju pita: Tko je bio bližnji onomu tko je upao u nevolju, među razbojnike?
Iz prispodobe je razvidno kako je onaj nevoljnik Židov, a Samaritanac milosrdan, i on iskazuje milosrđe. Da je Isus pitao onoga pismoznanca, jesu li Samaritanci naši bližnji, zacijelo bi ovaj pismoznanac odgovorio krajnje niječno, čak i prosvjedujući, navodeći čak i tvrdnju: Pa oni su nam neprijatelji, oni su pogani, polupogani, otpadnici od našega (na)roda i otačke vjere.
Stoga Isus okreće cijelu stvar naglavačke, okreće pilu naopako. Osobna sućut, milosrđe i postupci nadilaze jaz koji me dijeli od drugih. Onaj ‘drugi’ nije više sunarodnjak, nego bilo koji čovjek – svaki čovjek, bilo koje nacije, naroda, religije. Taj je moj bližnji, njemu, tomu sam ja bližnji. Dakle, kao da odgovara Isus: Ako ti je stalo do vječnoga života, onda čini upravo to i tako. Ne zanima me teoretsko ni teološko pitanje, nego praktični postupak. Učini se svakomu čovjeku bližnjim! Kao Majka Tereza, kao dr. Ruth Pfau, kao Charles de Foucauld.
Zato nema isprike za svećenika koji prolazi onuda nakon hramske službe. Vidje ga, zaobiđe i p(r)ođe dalje. Isto tako ne može se ispričati ni levit. Zaobilaze čovjeka u nevolji jer ih se ne tiče, jer tako propisuje Zakon, da se ne bi onečistili dodirujući polumrtva, krvava čovjeka. I kao vrhunac prispodobe ubacuje Isus u svoju sliku nekoga stranca, čovjeka s polja, i što je još skandaloznije, Samaritanca. Time kao da svjesno izaziva bijes i sablazan kod slušatelja. Pa oni, Samaritanci, Židovima su krvni neprijatelji, gotovo dušmani. Vidjeli smo kako su se neprijateljski odnosili prema Isusu i učenicima, negostoljubivo, da su učenici htjeli spržiti njihovo selo ognjem s neba, Ivan i Jakov, sinovi Groma-Boanerges.
Tko je moj bližnji? Čovjek može biti samo bližnji, bližnji se ne može definirati. Kako postići život vječni? Gdje je Bog? Jednostavno ondje gdje je čovjek, patnik, nevoljnik. Ljubav ne gleda, nije proračunata, nema računice, ona se razdaje. I što se više razdaje, ona je tim veća. Davanjem se povećava, ne gubi. Bog je ljubav. On je otac svih ljudi. Koliko si svomu Bogu blizu, onoliko si blizak i čovjeku. Zahvaleći onomu prolazniku-namjerniku, Samaritancu, čovjek je preživio i ozdravio.
I što je od svega možda još najneobičnije: Pismoznanac na Isusov upit, tko je bio čovjeku što je upao među razbojnike bližnji, ne spominje ni Samaritančevo ime, nego jednostavno – onaj koji mu iskaza milosrđe. Čak se ustručava njegovo ime izustiti. I nema više reakcije na Isusovu riječ kako mora postupati sa svima humano, čovječno. Ne govori se je li prihvatio Isusov savjet. Stvar je otvorena i danas, aktualna je u svakome vremenu…
Tko je moj bližji – komu sam ja bližji
Zapitamo li se što je kršćanstvo, dobit ćemo nerijetko odgovor: Ljubav prema bližnjemu. S jedne strane, to nije pogrješno, ali s druge strane, nije ni posve ispravno. Zapovijed ljubavi prema bližnjemu – kako je danas čujemo u evanđeoskom odsječku iz Isusovih usta – nije kršćanski patent ili povlastica, kršćanstvo nema na to ‘copyright’. Već židovski pismoznanac odgovara kako je ljubav prema bližnjemu temelj svega zakona: “Ljubi Gospodina Boga iznad svega, a svoga bližnjega kao sebe samoga” – to je najvažnije i u židovstvu. Slično bi odgovorio i musliman, ali i jedan budist.
Dakle, općeprihvaćena je činjenica u gotovo svim religijama i filozofijama da čovjek mora poštivati bližnjega, da nismo mi kršćani izmislili ljubav prema bližnjemu. U islamu je milostinja jedan od stupova cjelokupne religije, a u budizmu imamo kao i u kršćanstvu bolnice, njihovi su redovnici vodili bolnice otvorena tipa za sve potrebite i bolesne.
Utoliko bi ova usporedba o Milosrdnom Samaritancu moga biti bez daljnjega i budistička a i muslimanska prispodoba. Štoviše, mogao ju je ispričati i neki ateist. Jer poruka iz Isusove prispodobe jest bjelodana: Ne smiješ zaobići onoga tko je u potrebi. Protiv toga nitko se ne će pobuniti. Zato je od krajnjega značaja imati pred očima ono što prethodi samoj prispodobi. To što prethodi svemu daje poseban ton. Naime, kad su se učenici vratili sa svojega misijskoga putovanja, Isus je kliktao u Duhu Svetome i blagoslivljao one malene. Zatim je izrekao riječi o učenicima: “Blago očima koje vide što vi vidite, ušima koje čuju što vi slušate! Jer, zaista, kažem vam, mnogi su kraljevi i proroci htjeli vidjeti i čuti što vi gledate i slušate. Ali nisu ni čuli ni vidjeli!” Učenici su dakle svjedoci nečuvena i neviđena, u Isusovoj osobi.
Isus stoga skreće pozornost na samoga sebe. I ono što on veli, što on čini, to jest ono što su ljudi stoljećima, tisućljećima očekivali, to je ono što nitko prije nije čuo ni vidio. On je u osobi i svoj svojoj pojavnosti onaj koga su stoljeća i tisućljeća očekivala, naraštaji su za njim čeznuli. Želja brjegova vječnih! Ono što on veli i čini, nitko prije nije ni govorio ni činio, nitko nije vidio ni čuo. On je središte povijesti, on je ona povijesna obratnica, razdjelnica, ali i povijesni stožer. Dakle, za slušatelje, očito, presmiona tvrdnja.
Stoga nije ni čudo da se podiže pismoznanac, stručnjak u vjerskim i političkim stvarima svoga naroda, i u sebi prosvjeduje. Želi svesti Isusa na ‘normalu’. Kao da u sebi misli: ‘Pošteno govoreći, što je to na tebi nova? Što to ti, Isuse, nudiš posebna’?
Dakle, da ga iskuša, pita ga, koja je zapovijed glavna, prva. Isus ga upućuje na Pismo. Kako ondje čita? Zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. U tome se slažu i pismoznanac i Isus. Ništa nova pod suncem. I prije se to čulo i vidjelo. A tko je moj bližnji?
Zapovijed ljubavi prema bližnjemu nije neka novina. Novo je što Isus smjera na sebe i što s tom usporedbom ne iznosi neki moralni poučak kako ljudi moraju međusobno ophoditi. Ne, on pripovijeda posve novu zgodu o tome kako Bog živi s čovjekom, kako Bog ophodi s čovjekom.
Jer prispodoba o Milosrdnom Samaritancu ne donosi nam ono što ja trebam činiti, ja, pismoznanac, koji pita, a i mi koji slušamo tu zgodu između Isusa i pismoznanca. Usporedba nam želi reći – primarno – što je za ‘mene’, pismoznanca, a i za sve nas, učinjeno. Prispodoba pripovijeda o Isusu. Ona izlaže što je on nova, neviđena i nečuvena, donio nama ljudima.
Samaritanac koji je učinio ono što nitko nije u usporedbi htio niti se osmjelio učiniti – ni svećenik ni levit – nije nalik nama, nego onomu tko je prispodobu ispripovjedio. Onaj bližnji čovjeku upalu među razbojnike jest sami Isus. On je jednak, ravan onomu tko tvrdi kako je Bog upravo kao on, Isus. Djeluje kao Isus, postupa kao Isus. Samaritanac, drugim riječima, slika je samoga Boga, veli Isus. I to je novo, nečuveno, neviđeno. Bog – temelj svih stvari i bića – jest upravo kao onaj Samaritanac u prispodobi, kao tesarov sin Isus iz Nazareta.
Samaritanac je napola mrtvu čovjeku dao svoj imutak, novac, svoje živinče, i na kraju, što je najvažnije: Darovao mu svoje vrijeme. Bio je na putu, i zbog ovoga jadnika, izgubio je cijeli dan. Cijeli dan zakašnjenja. Svojim činima Samaritanac je napola mrtvu čovjeku dao svoj novac i svoj život.
Dati sebe, dati svoje vrijeme. Dati svoj život, radost, uliti u radosti čovjeku novu snagu. To čini Isus. To je ono što bismo morali naučiti iz same prispodobe. I svaki put kad u životu to od drugih ljudi iskusimo, sve je to nalik onome što je Isus za nas učinio. I događa se ono što molimo u Očenašu: Budi volja tvoja na nebu kao i na zemlji!
Svi smo mi negdje na putu između Jeruzalema i Jerihona zapali među razbojnike. Svi smo mi nalik čovjeku prebijenu, polumrtvu. Svi smo mi nerijetko sprženi i sažgani u svojim željama, nastojanjima, na kraju svojih snaga. U jarku, pored puta, na svojim stranputicama. Svi nas zaobilaze, u velikom krugu.
I najednom se pojavljuje on, Samaritanac, stranac, beskućnik, postaje moj i tvoj bližnji, udahnjuje život. Taj stranac je slika Isusa Krista, slika samoga našega Boga.
Tko je moj bližnji? Komu sam ja bližnji? Zamijeniti treba nominativ dativom! Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste – veli Isus u onoj prispodobi iz Mt 25, na kraju povijesti, na završnom sudu. Nije više bitno ni značajno tko je tko, nego što komu činim, kako s ljudima postupam? Na ‘sudu’ Isus nas ne će pitati koliko smo stekli blaga i bogatstva, moći i slave, koliko smo gradova ili crkava sagradili ili posjetili, što smo i koliko vjerovali ili koliko smo molitava nebu upravili, nego će nas pitati, koliko smo ljubili bližnjega pored sebe, onoga siromaha i potrebitoga? Koliko smo imali srca za one koje je društvo isključilo ili ih žigosalo kao bezvrijedne. U svima njima Isus je stvaran i prisutan.
Onaj Samaritanac kojega Židovi izbjegavaju jest sam Isus. On nije zaobišao čovjeka u jarku, rupi, pored puta, nego je otišao na križ, u grob, uskrsnuo je kako bismo mogli činiti isto. Da je Isus pitao pismoznanca, je li mu bližnji Samaritanac, Samaritanci, odgovorio bi ovaj: Nikako, oni su nam neprijatelji, otpadnici, gori od pogana. Upravo se taj Samaritanac iskazuje bližnjim ovomu koji je upao među razbojnike. Isus okreće pilu naopako, svodi stvar ad absurdum.
Što je kršćanstvo? Nije ono nauk, nije etika ni moral, nego je ono osoba, ono je Isus Krist. Bog je uzeo stvari u svoje ruke, našu povijest učinio je svojom poviješću u Isusu. Bog je na našoj strani, postao je čovjekom. To je bit kršćanstva. I to je ono nečuveno i neviđeno – o čemu Isus govori apostolima.
U Isusu se Bog očituje kao tvoj i moj bližnji. Od njega živimo. U njemu se trebamo susresti, međusobno i prepoznati ga u bližnjima. Koje možda nekada u širokom luku zaobilazimo.
