Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 11,7b.11-15
Reče Isus mnoštvu: »Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega! A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe. Uistinu, svi proroci i Zakon prorokovahu do Ivana. Zapravo ako hoćete: on je Ilija koji ima doći. Tko ima uši, neka čuje.«
Ivan šalje dvojicu svojih učenika – iz tamnice – da pitaju Gospodina Isusa, je li on onaj koji ima doći ili da čekaju drugoga? Upitnik svakomu naraštaju i iz svakog naraštaja, koji se upravlja Isusu, pa tako i danas: „Jesi li ti, Isuse, ‘pravi’ ili nisi?“ Isus ne odgovara izravno Ivanu, nego smjera, upućuje na djela koja čini. Ako ta djela nisu dovoljno jasni znak kako je u Isusu nastupilo mesijansko vrijeme, ako ga ti znakovi ne ovjerovljuju kao Božjega poslanika, Pomazanika-Mesiju-Krista,da je napokon došlo vrijeme spasenja, završno poglavlje povijesti spasenja, onda ne znamo tko bi to mogao biti na pozornici ovoga svijeta.
Možda je Ivan očekivao u svome poimanju Mesiju s vijačom na gumnu koji odvaja žito od pljeve, te sa sjekirom u rukama kako oko sebe maše, kako ruši u svetom gnjevu, prema Ivanovim riječima i predviđanjima. Očekivao je možda novoga Iliju u svetom žaru i gnjevu, kako se suprotstavlja i Hramu, i svećenstvu, i političkim vođama i vjerskim poglavarima. Isus je krajnje obazriv prema Ivanu. Da je rekao, nisam ja to, nisam ja taj, pokopao bi u tamnici sve Ivanove snove, maštanja i nadanja.
Stoga Isus čini Ivanove učenike očevidcima svojih čudesa i govori im kako trebaju o tome Ivana izvijestiti, pa neka sam zaključi. Slijepi vide, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi uskrisavaju a siromasima se naviješta Radosna vijest o kraljevstvu Božjem. Isus liječi, podiže, a ne sudi i ne maše sjekirom ni vijačom za gumno! Isus naviješta milosrđe namjesto prisile, milost namjesto zakonskih propisa, čovječnost i razumijevanje namjesto prijetnje i Ivanova asketskoga života.
A Isusov sud spram Ivana. On je više od proroka, on utire put Mesiji. On je najveći među ljudima, ‘među rođenima od žene’, imao je u životu jedinstvenu i krajnje specifičnu zadaću i poslanje. Ta međutim uloga seže samo do Isusa. Nakon Isusa imamo novi poredak, novo doba, nastupa nova epoha. To je doba Božjeg kraljevanja i kraljevstva koje stavlja sve dotadanje u sjenu. Ivan je na pragu, ali nije prešao prag; od njegova nastupa započinje nešto posve novo u povijesti čovječanstva. Ivanova uloga jest pokazati na Mesiju, on vodi do Isusa, on upire prstom u „Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta“.
Isusov je sud o Ivanu krajnje pozitivan. Ivan je zbog svoga nastupa i besprijekorna moralnoga držanja spram jednoga pokvarena kralja bačen u tamnicu. Može se pravednika zatočiti, baciti u krajnju memlu i tamu, ali je nemoguće ugušiti i zatočiti vjeru, život, dušu jednoga čovjeka, nemoguće je u tamnici okovati niti ubiti istinu. Probit će istina i tamničke zidove i dveri. Ivan je na posve novi način tumačio Božju volju i Zakon.
Da, židovstvo je do Ivana, do Isusa imalo savršeni Zakon, društveni i religijski ustroj, poznavali su volju Božju, tisuću puta je taj Zakon i dekliniran i konjugiran, i sklanjan i sprezan, u svim padežima i licima, – treba samo zaviriti u Midraš i Babilonski Talmud i bit će nam jasno, koliko je Židovima bilo stalo do Božje volje. Znali su sve, ali je li znanje sve? Ne, nipošto. To je problem s kojim se suočava Ivan, ali također i Isus. Nerijetko se znanje znalo pretvoriti u mrtvo slovo Zakona, i na jednom će mjestu Isus upravo u tumačenju Zakona reći kako on nije Bog mrtvih, nego Bog živih (Mt 22,32).
Ivan je nastupio na Jordanu, žestoko i neumoljivo, gorljiv kao nekoć Ilija prorok. Njegov je nastup živi prosvjed protiv svega onoga što se događa u Hramu i židovskim rabinskim školama. Poziva svijet na Jordan, upravo na mjesto gdje je nekoć Jozua uveo narod u Obećanu zemlju i želi da svatko sa svoje strane obnovi taj korak, da obraćen uniđe u novu zbilju kojoj on vidi početak, prema Božjem kraljevstvu. Sve drugo je najobičnija izdaja i Boga i čovjeka. I Isus se pridružio toj rijeci koja je došla Ivanu na Jordan. I Isus je osjetio, da tu je jedan u kome imamo podudarnost Božjeg govora, riječi, proročkoga izričaja i ljudske riječi. Autentičnost života, vjerodostojnost izričaja i poruke. Bog se ponovno objavio u Ivanu, sinu Zaharijinu, postao je živa zbilja, a ne mrtvi predmet štovanja.
Potom Isusova riječ puku: „Kraljevstvo Božje dolazi i osvaja se silom“. Nema te ljudske sile koja ga može zaustaviti. Nitko ga ne može svojatati za sebe, govoriti kako ga ima u rukama. I zato je Ivan daleko više od običnoga proroka. Njega je zapala povijesna uloga pozvati cijeli Izrael da se pripravi za Mesiju i njegovo doba.
Ivan nije prihvaćen, bio je svojim suvremenicima odveć asketski, odveć mračan, fanatičan, propovijedao je ‘pokoru’, bio je nekultiviran, neuredna izgleda. Nakon njega dolazi Isus, sama suprotnost Ivanu, ali im ni Isus nije bio po volji. Isus je imao dovoljno i šarma i humora, i dobrote i razumijevanja za svakoga čovjeka, te otvorenosti i ljubavi. Pa ipak je ostao neprihvaćen. Ivan niti jede niti pije – Isus i jede i pije – i zaključak onih koji su donosili konačne sudove bijaše: Obojica opsjednuti, daleko od Boga, u sprezi s Beelzebulom!
Isus donosi slobodu, liječi. Njegov učinak u odnosu na Ivana jest u tome što je proročku žestinu, sav onaj žar s kojim je Ivan nastupio okrenuo u spas, iscjeljenje čovjekova bića. Svoje slušatelje upozorava, tko je zapravo Ivan koga su tražili na Jordanu, a sad je u tamnici, čeka smrt. Svaki koji se onodobno krstio u Jordanu, nije to učinio iz mode ili zbog atraktivnosti.
Nije on nikakva trstika koju svaki vjetar ljulja, savija ili lomi. Ivana nema ondje gdje je novac i moć, nema ga među moćnicima ovoga svijeta. Kao sin svećenika Zaharije i Elizabete iz roda Aronova mogao se dobro „uhljebiti“ u Hramu i živjeti kao pravi „buržuj“. Ne, on se odmeće u pustinju, ondje se izoštrio za svoje poslanje i postao živi prosvjed.
Kraljevstvo je Božje navijestio, i ono je tu. Živi i mrtvi uskrisavaju. Isus čini čudesa, pretvara Ivanovu riječ u pitko Evanđelje. Upravo kao u kemiji ili čovjekovu metabolizmu. Dušik i fosfor su otrovni, ali su potrebni u minimalnim količinama da se čovjekovo tijelo održi. Sve služi životu! Pogotovo pod Isusovom rukom i u Isusovim ustima.
