Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 11,25-30
Reče Isus: »Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima. Da, Oče, tako se tebi svidjelo. Sve je meni predao Otac moj i nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti. Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«
“Dođite k meni svi vi, umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti”. Nebrojeni su pokušali dovinuti se u Isusovu misao, srce i nakane. Međutim, sve ljudsko samo je fragmentarni pokušaj da se osjeti bilo (puls) Isusova srca koje bije za ljude i izgara za čovjeka. Bezbrojni umjetnički pokušaji, na platnu, u mramoru, na papiru, kroz glazbu i pjesništvo samo su nedostatni odljevci onoga što je ovaj lik, “krotka i ponizna srca” ostavljao u dušama, srcima pojedinaca i umjetnika.
Pretkazan je već u obrisima u Starom zavjetu, a dubinu i sve protege tog lika ne mogu iscrpsti sva stoljeća i svi naraštaji do kraja svijeta (usp. velebnu monografiju J. Pelikana, Jesus through the Centuries: Isus kroz stoljeća. Njegovo mjesto u povijesti kulture, Yale University, 1985 prevedeno i kod nas).
Tzv. Deutero-Zaharija najvjerojatnije je suvremenik Aleksandra Velikog. Njegova proročka viđenja pronalazila su suvremenu građu u vojnim uspjesima toga mladog makedonskog generala koji je poput plimnoga vala, snažnoj tsunamija, pred sobom rušio moćnike i carstva. Pripovijeda se da je znao ulaziti u osvojena mjesta ne na konju, koji je znamen osvajača i zatornika (usp. apokaliptičke jahače iz Knjige Otkrivenja), već na mladom krotkom magaretu. To bi kao trebala biti poruka stanovništvu kako on ne želi bitke ni krvi, da ne želi gospodariti sredstvima nasilja ili prisile.
Prorok to primjenjuje na Mesiju koji ima doći i zavladati do kraja zemlje. Na nama je biti svjedocima toga, vjerovati da to Bog doista može i učiniti. Ali prva je zadaća dopustiti mu da vlada u našim srcima iz kojih može i treba poteći mir kao rijeka.
Što znači životno zajedništvo s Kristom? Znači imati udjela u Isusovoj sudbini, primiti snagu njegova Duha. U snazi Duha davati svijetu novi sadržaj. Kršćanin se ne postaje studijem, odgojem, razvojem ili rastom, već samo životnom odlukom i opredjeljenjem za Isusa Krista. Ne samo kršćanska već i svaka istinska egzistencija samo je trajno stajanje pred odlukom i u odluci. Svaki je vjernik pozvan prihvatiti darove otkupljenja i milosti u Duhu Svetome. Dar, a Duh je najizvrsniji dar, ostaje uvijek nezaslužen i dar. Možemo ga prihvatiti, primiti, otvoriti mu se, ali ne i iznuditi ga.
U evanđeoskom odsječku imamo jedan od ‘bogojavljenskih trenutaka’ iz Isusova života. Znaju se dogoditi i u našem životu kad nas preplavi radost i ushit. Zahvalni pogled prema nebu i šaputanje spontanih molitava. Djetinji stav koji Isus veliča. Ono što Isus ima reći prihvatljivije je i jasnije jednostavnim, malim ljudima nego mudrozborcima ovoga svijeta.
Da bismo shvatili Isusa, moramo postati, biti kao djeca. Gledanje, motrenje ili zrenje Boga – a to je bitni sadržaj, cilj i smisao ljudskog života ovdje na zemlji – povlastica je onih koji su čista srca. Sukladno s tim Isusovim osvjedočenjem prvi učenici bijahu ribari, neobrazovani i nepismeni, osim možebit Jude, koji je vodio neku vrst knjigovodstva i imao blagajnu. Raspolagao je zajedničkom vrećicom. Da bi dao jasno svjedočanstvo svijetu, Isus je radije izabrao biti tesarskim pomoćnikom, nego da bude rabinski učenik na nekoj teologiji ili učilištu. Radije je prihvatio biti izdanak porobljenog naroda, nego da odraste u Rimu ili nekoj drugoj ondašnjoj metropoli, u sjeni znamenitih ljudi, političara ili senatora.
Na vlastitoj je koži iskusio nesigurnost i trud oko stjecanja svakodnevnog kruha da bi nas potom mogao poučiti o bitnome kruhu, kruhu života, ali i da bi se solidarizirao s onima koji nemaju temeljne uvjete za čovječnu egzistenciju, koji žive na životnom minimumu. Kao podložnik velikog imperija znao je za varljivost i prevrtljivost vlasti te kako je kratak i strmen put za prevrata, kad se silni moćnici zbacuju, a neznatni maleni uzvisuju.
Promatrajući život društvenog taloga i živeći solidarno s tim ljudskim talogom veliki svjedok i žena minuloga stoljeća Simone Weil (+1943) rekla je: “Kršćanstvo je ponajprije religija robova, a robovi ne mogu ne pripadati kršćanstvu”. Isusovo siromaštvo i neznatnost najbolja su njegova vjerodajnica. Jer, da je Isus postao Mesija židovskih snova, novi David koji vodi narod prema obnovljenoj nacionalnoj slavi i povijesti, nikada ne bi bilo kršćanstva. Bio bi on možda još samo jedan u nizu pohlepnika za silom i vlašću, a ne Otkupitelj snagom ljubavi, Mesija čovjekova srca.
Tada bismo imali za razliku od blaženstava iz Govora na gori ‘blaženstva ovog svijeta’ kao: “Blaženi gnjevni, jer će oni podvrgnuti zemlju sebi. Blaženi koji gladuju i žeđaju osvete, jer će biti osvećeni. Blaženi nečista srca, jer će biti pošteđeni pred Božjim licem” (M. Muggeridge).
Isus ne nastupa kao nositelj objave, božanske mudrosti ili konačnog zakona, nego se oni u njemu utjelovljuju. Isus se izjednačuje s tim božanskim atributima i čovjek može pronaći kod njega konačni i posvemašnji mir i spokoj. Nakon svih muka i napora konačno smirenje daje čovjeku ne zemaljski san ili počinak, nego nasljedovanje Isusa koji je blag, krotak i ponizna srca jer sam spada među one koji su cijeli život bili opterećeni, mučili se u posvemašnjoj otvorenosti Ocu.
Svojim riječima i zahtjevima Isus je zahvatio u bit povijesti čovječanstva i svijeta, izmijenio temelje, podario svijetu novi smjer. “Nitko ne dolazi Ocu osim po meni”, “Nitko ne pozna Oca osim Sin”. Tko ne ulazi na vrata koja sam ja, “taj je lopov i razbojnik”, reći će Isus u Ivanovu Evanđelju (Iv 10). Od tumača i navjestitelja volje Božje Isus postaje utjelovljenje Boga među nama. I mimo njega nema puta naprijed u osmišljenu budućnost.
SLIKA BOGA NEVIDLJIVOGA
Prije razmatranja o gornjim Gospodnjim riječima bilo bi uputno pročitati prethodne retke u kojima se Isus žestoko obrušava na tvrdokorne gradove u kojima je činio većinu svojih znamenja i čudesa. Ništa im ne bijaše dovoljno dobro ni kvalitetno da povjeruju konačnom donositelju i utjelovljenju Božje objave i mudrosti. Božje prijateljstvo, naklonost, krajnja simpatija, sućut sa svakim, napose s obespravljenima i hendikepiranima.
Senzacije su možda imale svoje učinke na gledateljstvo, čuđenje spram Isusovih djela bijaše golemo, ali plodovi u konkretnom životu nikakvi. Svatko je nastavljao ići svojim putem, živjeti svoj život. Jer je izostalo obraćenje i pokora, prestala je teći i milost preko Isusa. Isus nastupa kao sudac koji mora kažnjavati. „Jao!“ – iz Isusovih usta zvuči nestvarno. Privilegirane gradove razobličuje i sramoti navodeći primjer obraćenih pogana.
Kolika je samo morala biti Isusova nutarnja, psihička i fizička bol u srcu zbog ljudske neobraćenosti i neobrezanosti srca?! – Tako biva kad su u pitanju ljudi. Međutim, okrene li Isus drugu stranu, svoj osobni odnos prema Ocu, imamo posve drugu melodiju i “pjesmu”. Kad sažima odjek svoje riječi kod ljudi, on mora izgovarati svoje preteško “jao”, a kad se obraća Ocu, on je ispunjen srećom, radošću, zahvalnošću.
Zahvaljuje za učenike kao divni Očev dar njemu za njegova života. Isus je nemoćan ako mu Otac ne utre put u ljudskim srcima. Isusa je moralo duboko boljeti odbijanje “gornjih, učenih i vladajućih slojeva” u vlastitom narodu njegove poruke i ponude. Međutim, u apostolima i malenima već on vidi na djelu ozbiljenje blaženstava iz Govora na gori. U Isusu stupa Bog među nas. Pred tim Bogom čovjek ne mora biti mudar ni bogat, ne mora se činiti većim nego što jest, već samo odvažan i predati se Ocu, od njega očekivati sve i bez straha mu pristupiti.
“Boga nikada nitko nije vidio”, reći će evanđelist Ivan (1,18). Bog je tajna za sve osim za Isusa. Sin utjelovljen u Isusu za sve je tajna osim za Oca. O Bogu nije više potrebno filozofski mudrovati ili umovati, domišljati ga tko bi i kakav bi on bio, govoriti o njemu u magli ljudskih pojmova, jer je Isus konačni objavitelj i donositelj spoznaje o Bogu.
Otac se prelijeva u Sina kroz ljubav, isto čini Sin spram Oca. Budući da je Bog njegov Otac, na djelu je uzajamnost spoznaje. U filozofiji se govori o “Deus a se” ili “per se”. Takva Boga nema. Imamo samo Oca koji nam se u Sinu daje, a Sin i Otac nastavljaju djelovati u Duhu Svetome. O Sinu znamo samo snagom Oca u Duhu, jednako o Ocu. Sin nas snagom Duha uvodi u tajnu Boga.
Slušati njega i slijediti ga kraljevski je put, a ne put mučenja i vlastitog iscrpljivanja. Zato i govor o jarmu. Jaram nije mučilo, nego on omogućuje onomu tko ga nosi da svoj korisni ulog i posao obavlja lakše i svrsishodnije. Isus je onaj obećani “šabat”, onaj istinski subotnji počinak poslije svih zemaljskih muka i napora. Sve slike koje su potonja stoljeća stvarala o Isusu ljudski su pokušaji da ga se definira. Vidi znamenitu monografiju J. Pelikana, Jesus Through the Centuries, Yale 1985: Isus kroz stoljeća. Njegova pojavnost i djelotvornost kroz dvije tisuće godina kulturne povijesti svijeta.
Je li Isus zaručnik duše, socijalni reformator, za neke “superstar” (čak i rock-opera Jesus Christ-Superstar), prijatelj malenih, prezrenih, patnik, Otkupitelj, Spasitelj, Gospodin, sve su to samo karike u dugom nizu atributa koje mu pridijevamo i kušamo ga odrediti ljudskim pojmovljem. On pak cijelim svojim bićem kida uhodane kategorije i sve ljudske sheme.
Isusova poruka nudi doduše stanovito poimanje ljudskog života i egzistencije, njemu je stalo do optimalnih odnosa među ljudima i prema Bogu. Isus, jasno, želi socijalni poredak koji se temelji na poniznosti, služenju, a ne nasilju. Pa ipak Isus nije ni zakonodovac, ni učitelj, ni revolucionar, pa ni idol kakvim ga prikazuju u suvremenim pokretima i poimanjima, napose u mladoj generaciji. Od svih se drugih razlikuje po tome što je dao ne nešto, ne ideje ili misli, već što je predao sama sebe.
U sebi je tjelotvorio kraljevstvo Božje, Božju mudrost; na njegovu licu blista božanska istina, Božji mir, lijek, liječnik, tješitelj. Jednom riječju, sama Božja ljubav. Kierkegaard je to izrekao ovako: “Isus slijedi nagon svoga srca izgovarajući riječi, te njegovo srce slijedi riječ. Slijediš li ti riječ, ona će proslijediti natrag u tvoje srce. To je posve naravna posljedica. Jedno slijedi iz drugoga. Jasno, samo ako slijediš Isusov zov: Dođite k meni… Ako si svjestan svoje grješnosti, ne će on tebe pitati o slomljenoj trsci, već će te podignuti, samo ako mu se pridružiš. On te neće ni razobličavati niti sramotiti pred drugima suočavajući tebe sa sobom da bi tako tvoj grijeh izgledao još strašnijim. Ne, on će ti ponuditi utočište kod sebe, i kad si se jednom privinuo njemu, oprostit će ti tvoje grijehe. Jer, on je prijatelj grješnika.”
Nemjerivost Isusove ljubavi i neograničenost poziva istodobno je i privlačno i zastrašujuće. Kad se čovjek jednom odazove, nema puta natrag. Odluka mora životno pasti jer je poziv bezuvjetan i neograničen upravo kao što je i ljubav bezgranična i bezuvjetna. Vrijedi za svakoga tko se susretne s Isusom. Samo je odluka sposobna stvoriti u čovjeku živu i punu svijest, poglavito životna i bezuvjetna odluka. Prihvatiti Isusa prihvaćajući sebe, i obrnuto. Pogotovo kad je čovjek na izmaku svojih snaga, pod teretom vlastite egzistencije. Upravo je to veliki problem suvremenog čovjeka, kako prihvatiti vlastitu sudbinu i život i s njima se pomiriti.
Ono što je Isus htio nisu bile prazne ili beživotne istine oko čijih se definicija mučimo te za čije očuvanje trebamo učene profesore, višegodišnje školovanje, specijalizaciju ili strukovnjake koji će nam pokušati dočarati tu istinu ili što bi ta istina trebala značiti. Isusu je stalo do istinitosti života, do vjerodostojnosti u nastupu, do ozdravljenja duše, duha i tijela, dok se čovjek ne odmori i ne zbaci sa sebe sve terete, sve nepotrebne balaste s kojima se cijeli život muči.
Bitne su životne istine skrivene od mudrih i umnih, a dionici njih postaju maleni i neznatni, neuki i djeca. Obrat poput onoga u Marijinu Veliča, gdje se silni obaraju s prijestolja, a uzvisuju neznatni. Isus nije bio svećenik u našem smislu riječi jer nikad nije dijelio sakramente budući da je u osobi bio Sakrament susreta čovjeka s Bogom. U njemu bijaše Bog posve blizak svakome, i danas je to.
Je li Isus bio liječnik? Zacijelo, on je liječio bolesne, ali nikad nije pohađao Hipokratovu školu liječenja i za nju se nikad nije zanimao. Ali je dodirivao čovjekovo čelo te dovodio u savršeni sklad čovjekov razum, srce, volju, unosio red u čovjekovo biće, ozdravljao ga. Tako je on liječio. Je li Isus bio pjesnik? Ne, makar je zborio i pripovijedao te iza sebe ostavio nenadmašive pjesme u prozi, svoje prispodobe koje su istinski biseri cjelokupne ljudske baštine. Nije od svega izgovorena zabilježio ni riječi, već su učenici prema sjećanju kasnije bilježili ono što je govorio. Nije u našem smislu Isus bio ni liječnik, ni svećenik, ni pjesnik, ali je bio istinski Bogočovjek u kome se svatko mogao pronaći, gdje je svatko mogao naći svoj smiraj i utočište. To bi danas morali biti oni koji njemu služe i koji su pošli za Isusom.
Put do spoznaje Boga i do Boga vodi preko siromaštva, neznatnosti, neukosti, biti poput djeteta, otvorenosti, a ne preko ljudske učenosti. Smiriti se pred Gospodinom i promatrati svoj život kao Božji dar.
Ako ima igdje potvrdu ona Pascalova kako treba otvoriti oči srca, ili da srce ima sebi vlastite i znane razloge ili onu Saint-Exuperyja, kako se samo srcem dobro vidi, onda to vrijedi u odnosu na Isusa u ovom današnjem evanđeoskom odsječku. Tako se ostvaruje ono o čemu zbori Pavao: “Živim, ali ne viša ja: U meni živi Krist, i ja u njemu” (usp. Gal 2,20).
ISUSOV MESIJANSKI ZOV U MATEJA
Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i odmorit ću vas
Jedno od najtežih područja s kojima se susrećemo kad se govori o Isusu Kristu jest problem i područje nasljedovanja. Sve je lijepo dok se govori o njemu, njegovim riječima i onome što je učinio i naučavao. Ali kad se dođe na govor o križu, o problemu nasljedovanja: Dođite, uzmite svoj i moj križ, tada ljudi ustuknu. Postaje im teško oko srca. I što znači: Ostaviti sve. I što znači: Ne obazirati se natrag?
I kad govorimo o Isusu, tada možda najradije činimo ono kako je moguće k njemu doći, pred njim se isplakati, kako je moguće da nas on uvijek sasluša. Ali i to je potrebno da čovjek stekne intimnost, dovoljno prijateljstva s ovom osobom, da se njemu približi. Da nam postane domaći, familijaran. To je kao kad se čovjek pred dobrim prijateljem uz čašu lijepa vina o svemu može narazgovarati. To sa sobom nosi nužno potrebu da se čovjek približi, privine uz njegove grudi, na njegovo srce. Da mu postane intiman. I upravo to on hoće. Potom onda savjet, da je nemoguće odmoriti se bez njega, uspjeti bez njega.
Postoji jedna zbirka, doduše malena, ali indikativna, pod naslovom: Moje najljepše biblijsko mjesto. Tu su sažeti tekstovi u kojima poznate ličnosti iz javnog i društvenog života daju svoje obrazloženje zašto im je određeno biblijsko mjesto od posebne važnosti. I zašto je to, upravo to biblijsko mjesto, u njihovu životu odigralo ključnu ulogu. Cijeli je niz tu poznatih imena koji priznaju zašto im je upravo to određeno mjesto bilo indikativno bitno za osobnu vjeru. Međutim, jedno mjesto je nemoguće pronaći među tim izričajima, a čini se da je ono ključno i u Isusovu poimanju, a i u kršćanskom životu. To je malo mjesto, znakovito, prepuno sadržaja…
Svi ljudi koji su pozvani da navedu svoje osobno biblijsko mjesto, ljudi su od položaja, odgovorni, zauzeti, svakodnevno u stresovima i brigama, tjerani s termina na termi te problemima života i svijeta. Vode neuredan život, hitaju s jedne sjednice na drugu, doživljavaju križ suvremenog čovjeka na posebno drastičan način. Nemir i preopterećenost. Ali nijedan od svih tih nije izdvojio jedan mali tekst, posebni tekst iz evanđelja, koji nam je svima tako drag i prionuo uz srce. Taj tekst je nešto poput velikog obećanja svakome od nas, tekst je poput mamca. Glasi: Dođite k meni svi koji ste opterećeni i umorni i odmorit ću vas. Podarit ću vam svoj mir, svoj spokoj (usp. Mt 11,28).
Predočimo si društveno surječje i pozadinu tog govora u Isusovo vrijeme. I prisjetimo se što taj poziv znači za sve one ljude koji su se susreli s Isusom u svojemu životu. Prisjetimo se ribara s Genezaretskoga jezera, u svome svakodnevnom preteškom poslu, koji im ne može priuštiti nimalo odmora ni mira. Prisjetimo se svih onih u Izraelu koji iščekuju novo doba, novo vrijeme. Koji sve smatraju preteškim teretom: I rimski jaram, i židovski Zakon, i propise koje im nameću farizeji i sl. Sve koji stenju pod tolikim teretima i patnjama. Svatko ima svoju muku. Doduše, nisu se žalili da nemaju vremena, ali su imali druge probleme koji su bili daleko teži nego naši suvremeni problemi kad smo opterećeni tolikim teretima kojih ne bijaše u ono vrijeme.
Predočimo istodobno i koja su i kolika su mnoštva dolazila k Isusu. Koliko more bijede i nevolje, bolesti i patnje. Ljudi s najrazličnijim problemima i mukama, kljasti, sakati, hromi, bolesni. Svi su trebali i tražili pomoć. Psihički ugroženi, rastrojeni, šizofrenici, padavičari. Opsjednuti, mjesečari. Udareni, „prolupali“. Opterećeni stresovima. Svima njima veli Isus: “Dođite k meni”! I Isus ne izmiče. Štaviše, on im se izlaže. I on im ne veli: “To i to morate podnijeti. To vam je vaš životni usud. Tu se nema što izmijeniti”. Ne, naprotiv. On veli: „Dođite. Ama, dođite. K meni“.
I kad se pitamo: Zašto to Isus veli, dolazimo do odgovora i problema vjere: Isus to smije reći jer je on sam na sebe preuzeo naše terete, probleme, brige. On je postao naše tovarno sredstvo, Jaganjac koji odnosi grijeh svijeta. Na njega možemo natovariti sve. “Sve patnje i boli naše ponio je na sebi”. “Dođite, veli, i odmorit ću vas”.
To zbog čega stenjete, upravo sve to preuzimam ja na sebe. On je postao našim zastupnikom. Stavio se namjesto nas svih.
Učenicima je to postalo jasno od samih početaka. Isus nije tu pored nas, pored ljudi. ON je za nas, za sve ljude bez razlike. Svatko ima pristup k njemu, svatko mu se može obratiti. Prepoznali su u njemu Izaijina Slugu-Patnika. “Na sebi je ponio naše boli, sve patnje naše na njemu su. Gospodin je na njega natovario sve naše krivnje”… Tako je to nazreo prorok, tako je čitao i evanđelist, tako je to nama preneseno.
Isus se izložio do kraja. Nije se ni u čemu zadržao ni štedio. Zbog nas se izložio patnjama, kušnjama, porugama, smrti. Sve je do dna iskapio, iskusio. Sve je ljudske terete iskušao, iskusio, i zato je sve ljudske protivne sile razoružao. Nije ih uklonio iz svijeta, ali im je oduzeo ubojiti žalac koji nas usmrćuje, pritišće zemlji i opterećuje.
Što je to “teret” zapravo? Nije isto danas kao u ono vrijeme. Ljudi su se u ono doba borili za koru kruha, a danas se borimo za smisao života. Borili su se za goli život, a danas smo zabrinuti za budućnost. Imali su druge probleme i brige nego mi danas. Mi patimo od besmisla života i nastojanja. I svima nama dovikuje Isus: “Dođite k meni”. On zna za naše tjeskobe, on pozna naše terete. On zna što nas opterećuje, što nas pritišće. On zna što nam je gola muka. On to vidi i zna, i zato veli: “Dođite”. Imam srca za tebe. Imam sućuti i osjećaja za svakoga od vas. U mojoj si ljubavi siguran. I pohranjen. Kod mene možeš oćutjeti mir, biti slobodan do kraja.
Nismo sami. Njegov zov vrijedi. Poput mamca. On je nadvremenski i načelan. Usmjeren je svima koji žive u svijetu u tjeskobi. I svakome od nas je kazano: “Dođite k meni svi koji se mučite”. Međutim, nameće se problem i pitanje: “A tražim li ja, tražimo li mi uistinu njegovu blizinu, zajedništvo s njime? Ostajemo li u intimnom zajedništvu i prijateljstvu s njime? Što nam On u životu znači?”
Je li slučajnost da u tome evanđeoskom odlomku u Mateja imamo 5 (pet) puta riječ “Otac”, a 3 (tri) puta riječ Sin. Tu se zacijelo ot-kriva i daje i nešto od Božje tajne. Objava samoga Boga. Bog nije samo daleki, visoki, uzvišeni, silni, moćni Bog. On ostaje naklon čovjeku, blizak, drag. Otac. Prepun dobrote, nježnosti, smilovanja, milosrđa. On ostaje onaj koji ljubi. Uza nj se smijemo i možemo privinuti. I napokon, odmoriti!
Neće odmah nestati nemira, ali smo u sigurnim rukama, okruženi mirom i opuštenošću. Prisjetimo se što čini dijete kad je do kraja uznemireno, tjeskobno. Ide majci u krilo, ondje se privija. I nalazi svoj mir. To isto traži Isus od nas. Upravo u trenutcima kad nam srce najsnažnije lupa…
Ako nas tolike stvari zavode, mame, privlače, odvode od pravoga cilja, zašto ne bismo pokušali i s Gospodinom Isusom. Tu nam je zajamčena vječna sigurnost, jamstvo trajnog pokoja i mira.
