Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna, od 16. do 21. studenog 2026. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ priprema i kazuje don Filip Pavlović, koji obnaša službu župnika župe Hrvatskih Mučenika Mississauga u Kanadi. Njegova svakodnevna duhovna promišljanja, u kojima ovaj tjedan govori o poruci papa Lava XIV. za Svjetski dan siromaha, možete pročitati i(li) poslušati i ovdje na našoj web stranici.
Duhovni poticaj Živo vrelo 17. studenog 2026.
Dobročinstvo i pravednost
Hvaljen Isus i Marija! I danas polazimo od poruke pape Lava XIV. za Svjetski dan siromaha. Pitanje je jednostavno: možemo li čovjeku darovati nešto svoje, a još mu nismo dali ono što je njegovo?
U izvješću hrvatske pučke pravobraniteljice za 2025. godinu među pritužbama radnika spominju se neisplaćene plaće i neplaćeni prekovremeni sati. To su pritužbe koje je njezin ured zaprimio, a ne popis svih takvih slučajeva. Ali iza riječi „neisplata plaće” vrlo je jednostavna stvar: čovjek je svoj dio dogovora već ispunio. Radio je. Sad on mora čekati, premda računi ne čekaju.
Ako mu susjed donese večeru, to je stvarna pomoć. Možda će baš zahvaljujući njemu obitelj te večeri imati što staviti na stol. Ali kad poslodavac isplati dugovanu plaću, od radnika ne očekujemo zahvalnost kao da je primio dar. Ta razlika mijenja i način na koji vidimo čovjeka pred sobom. Kad mu pomažemo, vidimo njegovu nevolju. Kad priznajemo što mu pripada, vidimo i njegov rad, njegov trud i obvezu koju drugi prema njemu imaju.
U poruci za Svjetski dan siromaha papa Lav navodi sliku iz četrnaestoga psalma: „Proždiru narod moj kao da jedu kruha.” Kruh je tu neobična slika. Kruh jedemo svaki dan, gotovo bez razmišljanja. Psalmist opisuje društvo u kojem iskorištavanje drugoga može postati upravo tako obično. Nema više ni čuđenja. Jednome je neplaćeni sat tek stavka koja se nije pojavila na obračunu. Drugomu je to sat života koji je dao i za koji nije dobio ono što mu pripada.
Benedikt XVI. u enciklici Caritas in veritate podsjeća na izraz Pavla VI.: pravednost je „minimalna mjera” ljubavi. Ljubav može dati više nego što smo dužni. Ali nema smisla govoriti o tome višku dok drugomu uskraćujemo ono što mu dugujemo. Zato se ljubav prema bližnjemu vidi i na mjestima na kojima je ne bismo odmah tražili: u tome kako bilježimo tuđe sate, koliko poštujemo dogovor i tko može prigovoriti a da se ne boji posljedica.
U pobudnici Dilexi te papa Lav XIV. govori i o drugoj krajnosti. Ako netko večeras nema što jesti, ne možemo ga ostaviti da čeka dok društvo postane pravednije. Istodobno, to što je netko podijelio hranu ne oslobađa odgovorne njihove dužnosti. Čovjeku su potrebni i ljudi koji mu neće dopustiti da večeras ostane gladan i društvo u kojem se ne mora oslanjati na tuđu dobrotu da bi primio ono što je zaradio.
Paket hrane ne treba umanjivati. Nekome je omogućio da prebrodi težak dan. Ali tek kad uz priču o daru čujemo i priču o neplaćenom radu, postaje jasno zašto je taj paket uopće bio potreban.
Duhovni poticaj Živo vrelo 16. studenog 2026.
Čujemo li čovjeka?
Hvaljen Isus i Marija! Ovaj tjedan pratimo poruku pape Lava XIV. za Svjetski dan siromaha. Danas se pitamo: čujemo li čovjeka kojemu je teško reći da mu treba pomoć?
Što je jednoj ženi bilo teže nego stati u red za hranu? Pomisao da bi je u tom redu mogao vidjeti netko poznat.
Njezino je iskustvo zabilježeno u istraživanju koje je 2024. objavila organizacija Food Banks Canada. Ponestalo joj je hrane, a nikomu se nije obratila. Bilo joj je teško priznati da nema što jesti. I red za hranu bio je na javnoj ulici. Za prolaznika, običan red. Za nju, mogućnost da netko dozna nešto o njezinu životu što mu sama nije odlučila reći.
Tu je i teškoća s brojkama. Možemo prebrojiti koliko smo paketa podijelili. Teže je doznati tko nije došao i zašto. Ako pitamo samo one koji su stigli do vrata, nešto ćemo saznati o tome kako pomoć djeluje. O onima koji nisu ni stigli do vrata znat ćemo vrlo malo.
„Gospodin je utočište siromašnih.” Tim riječima psalma Papa otvara svoju poruku. U njoj govori o ljudima kojima nedostaje kruha, a čija se riječ usto rijetko uzima ozbiljno. Netko kaže da nema od čega živjeti, a mi mu već u prvoj rečenici počnemo objašnjavati kako je dospio u tu situaciju. Možemo ga pustiti da govori, a svejedno ga ne čuti. Čuli smo riječi, ali smo presudu donijeli prije nego što je počeo govoriti.
Pred gorućim grmom Bog Mojsiju kaže: „Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu”. Kaže i da je čuo njegovu tužbu. U Egiptu je taj narod bio važan onoliko koliko je mogao raditi. A Bog obraća pozornost upravo na ono što tlačitelji ne uzimaju u obzir: na patnju ljudi od čijega rada žive. Zato šalje Mojsija. Od gorućega grma do slobode dug je put. Ali taj put počinje ondje gdje vapaj potlačenih ima veću težinu od faraonove računice.
Papa se poziva i na svetoga Augustina. U Lukinoj prispodobi, primjećuje Augustin, „bogataševo ime se ne spominje, već samo siromahovo”. Taj se čovjek zove Lazar. Onaj kojega je bilo najlakše zaobići pred vratima kuće ostaje u našem pamćenju kao osoba. Žena iz kanadskog istraživanja za nas je ostala bezimena. Ipak, njezino iskustvo možemo uzeti ozbiljno. Poštovati nečije ime znači i poštovati odluku te osobe da ga ne otkrije.
U istoj poruci Papa kaže da po Crkvi „Isus daje kruh i prijateljstvo”. Kruh je tu stvaran. Treba ga čovjek koji nema od čega pripraviti večeru. A prijateljstvo se vidi po tome može li taj čovjek biti s nama i razgovarati s nama, a da svaki put iznova ne mora objašnjavati svoju nevolju. Njegov život ima i drugih tema. I one nas se tiču ako nam je do njega stalo.
Kad čujemo: „Nitko se nije javio”, obično pomislimo da nikomu ništa ne treba. Žena iz kanadskog istraživanja pomaže nam da tu rečenicu čujemo drukčije. Znamo da se nije javila. Da joj pomoć nije trebala, to nikada nije rekla.

