Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna, od 11. do 16. svibnja 2026. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremao je i kazivao don Filip Pavlović, koji obnaša službu župnika župe Hrvatskih Mučenika Mississauga u Kanadi. Njegova svakodnevna duhovna promišljanja, u kojima ovaj tjedan govori o nadi, možete pročitati i(li) poslušati i ovdje na našoj web stranici.
Duhovni poticaj Živo vrelo 11. svibnja 2026.
Krunica kao duhovno oružje
Nalazimo se u mjesecu svibnju, mjesecu koji je u našoj katoličkoj duši posebno posvećen Blaženoj Djevici Mariji. To je mjesec cvijeća, procesija, svibanjskih pobožnosti, ali i mjesec u kojemu se ponovno trebamo sjetiti jedne jednostavne, stare i moćne molitve: svete krunice.
Danas želimo zastati pred likom svetoga Dominika, velikoga propovjednika, utemeljitelja Reda propovjednika, dominikanaca. Živio je u vremenu velikih duhovnih nemira. Crkva je bila ranjena krivovjerjima, mnogi su se udaljili od istine vjere, a među ljudima je vladala velika zbunjenost. Sveti Dominik nije odgovorio mržnjom, nasiljem ni bukom. Odgovorio je propovijedanjem istine, pokorom, jednostavnošću života i molitvom.
Prema staroj pobožnoj predaji, upravo je Blažena Djevica Marija svetome Dominiku pokazala snagu krunice kao sredstva obraćenja, obnove i pobjede nad zlom. Povjesničari će raspravljati o pojedinostima, ali vjernička predaja ovdje čuva jednu duboku istinu: kad Crkva prolazi kroz krize, Gospa svoju djecu uvijek vraća Kristu. A krunica je upravo to — hod s Marijom prema Kristu.
Krunica nije magična formula. Nije ukras za retrovizor. Nije samo molitva naših baka, premda su je naše bake često bolje razumjele nego mi. Krunica je duhovno oružje. Ali ne oružje koje ranjava čovjeka, nego oružje koje ranjava oholost, razbija tvrdoću srca, smiruje strasti i vraća dušu Bogu.
U krunici čovjek uzima u ruku zrnca, ali zapravo uzima u srce evanđelje. Dok ponavljamo Zdravo Marijo, ne vrtimo prazne riječi. Mi učimo disati s Crkvom. Učimo biti strpljivi. Učimo promatrati Isusa očima njegove Majke. Radosna, žalosna, slavna i otajstva svjetla nisu ništa drugo nego Kristov život pred nama: Betlehem, Nazaret, Kalvarija, uskrsnuće, nebo.
Sveti Dominik je znao da čovjeka ne spašava samo lijepa ideja. Čovjeka spašava istina prihvaćena u srcu. A krunica polako spušta istinu iz glave u srce. Ona od nemirnog čovjeka čini čovjeka molitve. Od rastresene obitelji može ponovno učiniti malu kućnu Crkvu. Od naroda koji zaboravlja Boga može ponovno učiniti narod koji kleči pred Gospodinom.
Zato krunica i danas smeta zlu. Smeta jer je ponizna. Smeta jer je ustrajna. Smeta jer je mogu moliti i djeca i starci, i učen čovjek i jednostavna duša, i zdrav i bolestan, i onaj koji zna puno i onaj koji više nema snage ni za što osim šaptati: Zdravo Marijo.
Možda je upravo to danas najpotrebnije. Ne neka nova komplicirana metoda. Ne još jedna duhovna teorija. Nego povratak jednostavnoj vjernosti: uzeti krunicu u ruke i moliti. Za svoju obitelj. Za djecu. Za Crkvu. Za svećenike. Za mir. Za obraćenje grešnika. Za one koji su se udaljili od Boga.
Sveti Dominik nas uči da se velike bitke ne dobivaju galamom, nego svetošću. Ne bijesom, nego istinom. Ne očajem, nego molitvom. A krunica je molitva onih koji još vjeruju da Bog djeluje, i onda kada se čini da je tama pregusta.
Zato danas, na početku ovoga svibanjskog tjedna, uzmimo krunicu ozbiljno. Ne kao pobožni dodatak, nego kao svakodnevno oružje mira. Uzmimo je u ruke s vjerom svetoga Dominika i s pouzdanjem djeteta koje zna da ima Majku.
Jer gdje se moli krunica, ondje Marija tiho ulazi. A gdje Marija ulazi, ona nikada ne dolazi sama. Ona uvijek donosi Isusa.
