Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Ovog tjedna, od 14. do 19. rujna 2026. godine ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ priprema i kazuje brat Marinko Klaić.
Rođen je 1980. u Vojvodini gdje je završio osnovnu i dio srednje škole. U postulaturu Franjevačkog Reda stupio je 2003. u Samoboru, a doživotne zavjete polažio u Vukovaru 2009. kao brat laik (ne svećenik). Završio je Institut za teološku kulturu pri KBF-u u Zagrebu.
Kroz različite službe do sada je boravio u samostanu u Požegi i Trsatu, Palestrini (Rim) te u Pazinu. Jedan je od sudionika u projektu e-duhovnih vježbi od samog početka tog evangelizacijskog djela na internetu. Od kolovoza 2021. svoj put posvećenja nastavlja kao biskupijski pustinjak na području Gospićko-senjske biskupije
“Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj.” (Ps 37,7)
Ako ste njegove duhovne poticaje propustili u našem programu, donosimo ih i ovdje, na našem portalu.
Duhovni poticaj Živo vrelo 15. rujna 2026.
Marijina stalnost
Jučer smo slavili blagdan Uzvišenja Svetoga Križa i promatrali križ kao čudesno sredstvo spasenja, a danas molitvom, uz Mariju, ostajemo pod križem. Nije pošteno govoriti o križu ako se ne znamo pod njime zaustaviti, ponijeti ga za sebe i bližnje ili u njemu gledati smisao patnje u perspektivi vječnosti. Marija nas tu sigurnim putem uči, kako se križ prihvaća, kako ga se nosi, kako se pod njime stoji i strpljivo čeka da sve prođe. To, čekati da sve prođe, znak je čvrste vjere u Isusovo obećanje, da će na koncu i uskrsnuti. Ne sumnjivo je Marija i tu Isusovu riječ pohranjivala u svom srcu.
Kršćanska je molitvena tradicija prepoznala sedam žalosti Blažene Djevice Marije, četrnaest postaja njezinog koračanja za Isusom na Križnom putu. U starini su križni putevi znali brojati i po četrdeset postaja. U Jeruzalemu i danas taj put nosi naslov Via Dolorosa, put žalosti, Marijine žalosti. A Marija u svoj toj kršćanskoj tradiciji koja voli produbljivati izvore, tražiti više dokaza, slika, primjera, biblijskih redaka, stoji nepomično i prepušta križu da učini svoje. Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. (Iv 19,25) Prisutnost bližnjega u patnji i stajanje pod nečijim križem, gesta je ne samo ljubavi, empatije, sažaljenja već i znak vjere, čvrste i ustrajne vjere da patnja i križ nemaju posljednju riječ. Zato mi kršćani volimo i moramo biti prisutni u trenucima smrti naših bližnjih, ali i onih nepoznatih, anonimnih. Na put se ispraćaju oni za koje se zna kamo idu i koji je smisao njihova života i putovanja. Možda je i ovo prilika upitati se zašto danas naši bližnji ne umiru u našoj prisutnosti već tamo negdje u neka nepoznata četiri zida nekog doma.
Marija nas uči biti i ostati, stajati i ne napuštati, čuvati i čekati. A u onome ‘čekati’ krije se vjera u uskrsnuće i radost uskrsnog jutra, koje je ona, smijem vjerovati, prva osjetila.
Duhovni poticaj Živo vrelo 14. rujna 2026.
Promatraj križ s druge strane
Danas će se dosta govoriti o križu. Dok promatramo križ, dok mu se klanjamo, dok ga prije svake molitve, rada ili obroka stavljamo na sebe, promatramo li doista u njemu ono što on po sebi jeste. Znak muke i patnje, znak spasenja i stvarnost života bez koje nam nema neba.
Previše promatramo ovaj život zemaljski, ne računajući da iza svega dolazi uskrsnuće, da slijedimo Isusa koji nije dobro prošao na ovoj zemlji, ali ta zemlja nije imala i nema posljednju riječ. Mi volimo križ na lančiću, probodeno Isusovo Srce na naljepnici, trnovu krunu na tetovaži, mističnu Posljednju večeru na zidu, ali ne daj, Bože, da se istine koje ti simboli nose u sebi na bilo koji način utjelove u našim životima. A zašto ne bi? Na koji bi ti način htio da te Bog spasi i koji je križ po tvojoj ili mojoj mjeri? Volimo bit glasni poput Petra koji je Isusu htio uskratiti muku križa: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!« Isus se okrene i reče Petru: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« (Mt 16,22-23) Poput Petra čovjek voli skraćivati križeve, one vlastite kao i križeve bližnjih. Kad netko čudesno ozdravi ili riješi nerješivi problem, sve ono što bi smo mogli nazvati životnim križem, nikada Bog nikome nije obećao da nakon tog neće doći neki novi drugi križ.
Bog ne traži od nas da skratimo bilo čiji križ, a još manje da ga uklonimo, ali svakako traži da ispod križa ostanemo poput Ivana i Marije, da ga ponesemo poput Šimuna i da s njega ne bježimo poput desnog razbojnika. Pozvani smo ublažavati patnju koju uzrokuju križevi, olakšati koračanje ispod njih, pridržati, ponijeti ga koji korak, ali ne i skratiti ga. Nekakav nas križ mora pridružiti Kristovu križu i patnji, spasiti i dovesti do Isusa uskrsnulog. Uzvišenje svetog križa, promatranje je muke i stvarnosti života s one strane vječnosti, iz perspektive Trojedinog Boga.
