Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna od 15. do 20. srpnja 2024. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremala je i kazivala s. Dominika Anić, školska sestra franjevka Krista Kralja, članica Provincije Svete obitelji u Hercegovini, koja je na službi u Bijelom Polju. Ovotjedna duhovna promišljanja pripremala je prema knjizi Stjepana Licea ‘Neka te sreća prati’.
Duhovni poticaj Živo vrelo 20. srpnja 2024.
Slika Očeva
Na svoju sliku Bog je stvorio čovjeka.
Od zemlje tople, plodne, podatne i ljubavi svoje, Duha svoga, on ga je stvorio.
Na svoju sliku, na sliku ljubavi, Otac je stvorio čovjeka, ljubljeno svoje dijete. Stvorio ga je i uveo u svijet za njega pripravljen, dom dobro utemeljen. Stvorio i povjerio mu povijest prostora i vremena.
Povjerio mu da živi punim bićem, da postojano diše iz dubine duše, iz dubine srca, u okrilju vječnosti.
I da dah njegov ne zamre. Povjerio mu je da i on rađa život, da ga u svemu podržava. Povjerio mu je da se kroz slijed naraštaja potvrđuje i obnavlja u ljubavi. U svakome je upisao, ljubavlju svojom urezao ima svoje. Svakoga je priznao svojim i , ma što bilo, nikog se ne odriče.
Može čovjek zaboraviti Oca svoga, može u njemu ublijediti zapis ljubavi, može se čovjek poniziti ohološću svojom, Otac uz njega, u njemu ostaje prisutan kao strpljivi plamen u ulju koje se ne umije odlučiti. Ma kojim putovima, ma kojim bespućima čovjek pošao, ma kome položio prisegu, ma kome podanikom postao, u njemu ostaje upisano ime Očevo.
I nema ničega što Očevo ime može izbrisati, istrgnuti iz njega. Jer disati, čovjekom biti, moguće je samo u imenu Očevu. I svakome je dano da se u nekome neslućenom trenutku suoči sa svojom tajnom, sa tajnom ljubavi kojom je ljubljen. Ona uvijek nalazi načina da se zrcali u njemu, da mu se otkrije, da iz njega zasja.
Slika Očeva povjerena čovjeku, slika je ljubavi, ljubavi koja vazda ide, vazda hrli u susret. Jer Otac želi da djeca njegova žive ljepotu bratstva, ljepotu zajedništva i bliskosti. Da životom svojim iskazuju prisutnost njegovu, utemeljenost nade koja je kao svjetiljka dana svakome srcu.
Duhovni poticaj Živo vrelo 19. srpnja 2024.
Moj Bog
Moj Bog je bliz. On živi uz čovjeka i svu njegovu ljudskost dijeli s njime. Ne nameće se i ne uskraćuje nikada. Jer njega se sve tiče. Njegova prisutnost u svemu se zrcali, iz svega diše.
Moj Bog je skroman, ali se ne zadovoljava bilo čime. On od svakoga čovjeka očekuje njegov jasan životni odgovor – njegov „da“ ili „ne“. I ne požuruje ga u tome. Čitav život je vrijeme koje mu je darovano da se odluči. Čitav život otkriva mu pravi odgovor.
Moj Bog pati. Pati dok čovjek čovjeku, dok njegovo ljubljeno dijete njegovom ljubljenom djetetu zadaje silne boli. I nema nijedne rane koju njegovo biće nije iskusilo.
Moj Bog nije sitničav i ne spominje se svakog čovjekovog posrtanja, premda nijedno ne izmiče njegovoj pozornosti. Ali uočava svaki i najneznatniji znak dobrote, i najbljeđu dobru misao, najtišu dobru riječ i najskriveniji čin dobrote.
Moj Bog voli raznolikost i nikada se ne ponavlja. U njegovim očima svatko je jedinstven. U svaki čin ubilježen je biljeg osobnosti. On svakoga osobno i s ljubavlju susreće. Razlikuje i kap od kapi i svakoj se raduje, i raduje se što sve zajedno umiju biti more i prelijevati se preko njegova srca.
Moj Bog često ostane zapanjen dok promatra kako čovjek, nerijetko i ne znajući, nanosi patnju drugom biću, i ostane zadivljen dok gleda koliko čovjek može podnijeti, koliko plemenitosti iskazati.
Moj Bog je vedar. Njegovo je lice vazda ozareno i obasjava sav čovjekov život. Ni u tmurnim danima, ni u natmurenim srcima njegova vedrina ne blijedi već svakome strpljivo pripravlja novi dan, u svakome neumorno budi novoga čovjeka.
Moj Bog je pun sućuti i trudi se da čovjeka ne optereti preko mjere njegovih snaga. A kada život čovjeka lomi, on potresen korača uz njega i ništa ga od njega ne može odijeliti. Ni po čemu se od njega ne umije razlikovati.
Moj Bog vjeruje da čovjek može iskusiti sreću i u zahtjevnostima života, i unatoč silnim nepravdama, i u najbremenitijim odgovornostima, i da može radostan i s mirom i u smrt poći.
Premda ga naizgled ne dotičem, živim, koračam, o njega oslonjen.
I ma kojim putovima išao, uvijek koračam njegovim dlanom. Slutim: njegovo srce neće se smiriti sve dok i sam ne postanem dio njegova dlana.
Duhovni poticaj Živo vrelo 18. srpnja 2024.
Prihvati sebe
Učini nešto dobro za sebe, učini nešto što si sebi dužan: prihvati sebe.
Može ti se sve što jesi činiti oskudnim i neuglednim, nevrijednim pozornosti. Ali u tebi su bezmjerna mora, preobilje dragocjenosti. Kako ćeš dospjeti na suprotnu obalu ne odlučiš li se na plovidbu, ne zavoliš li more u njegovim plićinama i dubinama u njegovu valovlju i utihama? Kako ćeš dospjeti do sebe? Toliko toga u tebi čeka na tebe. Tako je malo potrebno da se razgori oganj od kojega je istkana tvoja duša. Ali ne budeš li imao povjerenja u snagu svjetiljke svojega bića, ona bi od boli mogla utrnuti.
Učini nešto pravedno prema Bogu: prihvati sebe. Vjeruj, kada te je Bog poželio, kada te je zamišljao, bio je prepun lijepih misli o tebi, prepun povjerenja u tebe. Oblikovao te je svom svojom ljubavlju, učinio tek malo manjim od sebe. Podario ti je tolike darove i povjerio ti da brineš o njima, da obilan plod donesu.
Imaj povjerenja u Boga, imaj povjerenja u njegov naum s tobom. Nemoj mu se uskratiti. Nemoj prezreti najdragocijeniji dar koji ti je povjerio – život.
Duhovni poticaj Živo vrelo 17. srpnja 2024.
Zemlja
U rukama držim pregršt zemlje iz moga vrta. Od nje me je Bog stvorio i u nju mi usadio dušu. Od nje je stvorio i moje roditelje, braću i sestre, moje prijatelje. Od nje je stvorio naraštaje koji su živjeli prije mene; od nje će stvoriti naraštaje koji će živjeti poslije mene. Moji umrli dio su ove zemlje. I ja ću, kad tome dođe vrijeme, biti ova zemlja. U njoj ću, i u Duhu, s onima koje ljubim biti jedno. Ova je zemlja za mene sveta. Ona poznaje toliko ljubavi, toliko patnje i sreće. U njoj se smiruju sve pravde i nepravde, u njoj se izmiruju pobjednici i gubitnici, vladaoci i podčinjeni. Ona po maru dobrih ljudskih ruku donosi obilne plodove kojima Bog uzdržava djecu ljudsku. Bez nje ni sunce ni kiše ne bi znale skrbiti o sjemenju…
Bit će da je ova pregršt zemlje nekoć bila kamen. Strpljivost sunca, vode i studeni njezinu su tvrdoću preobrazili u mekoću zemlje. Njezin je miris miris života koji traje.
Ovaj pregršt zemlje ni na koji način nije odvojena od ma čije zemlje. Zemlju određuje samo njezina plodnost i njezina neplodnost. Njezina ljubav, baš kao i čovjeka.
Zemlja me povazdan uči o životu koji mi je darovan, o ljubavi Božjoj.
I sada je promatram i blagoslivljam s pouzdanjem da Bog, već za naših dana, iz nje budi novo nebo i novu zemlju.
Duhovni poticaj Živo vrelo 16. srpnja 2024.
Usnopljeni putovi
U meni, uz put kojim idem – čak i u njemu – žive mnogi putovi. I premda njima, često, nema više tko koračati, premda se može činiti da su minuli, oni žive. Žive nesmanjenom snagom i jasnoćom.
Nekada, i ne tako davno, njima su koračala tolika dragocjena, tolika voljena imena. Po nekima su me nosili na svojim rukama. Po nekima su, jednostavno, išli ispred mene, katkada znajući za mene, katkada tek sluteći me.
No, uz njih, u meni žive i putovi kojima su kročili neki davni ili, makar u prostoru, udaljeni ljudi. U nekom neznanom trenutku, ja sam ih posvojila. Ili su oni mene,, bit će, još od prije posvojili. Ma što bilo, moga puta izvan njihovog nema. I ono što znam o sebi i o svome hodu, oni su me naučili. I danas me neumorno poučavaju.
Putovi tolikih oblikuju moje srce. Oblikuju mi dušu. Ima među njima putova koji su gotovo utrnuli, koji su posve utihnuli. Ima ih koji u meni žive kao što živi plamen prionuo uza stijenj utopljen u ostatke rastopljenog voska. I premda je neshvatljivo otkuda stijenju toliko snage da još uvijek nosi plamen koji ga je odabrao, on ustrajno podržava život.
Ti putovi, ti dobri putovi, razgovjetno podržavaju moj put. Međusobno povezani, usnopljeni, čini mi se, oni mome putu daju nesavladivu čvrstinu.
Duhovni poticaj Živo vrelo 15. srpnja 2024.
Pamtit ću ovaj život
Kada se osvrnemo na put kojim smo do sada prošli, kada promotrimo dane koji su minuli, iznenadimo se što smo, od svega što se zbilo, sabrali, a što rasuli. Što je od svega još u nama živo, a što je utrnulo, gotovo kao da nije ni bilo. Događa nam se da pamtimo pojedinosti za koje ni ne shvaćamo kako smo ih zapazili, ali i da zaboravljamo mnogo toga što nas je kroz mnogo vremena iscrpljivalo.
Sve ovisi o tome čime pamtimo. Pamtimo li svojom zahvalnošću ili svojim nezadovoljstvom. Jer samo nas zahvalnost rasterećuje pamćenja suvišnog, onog što guši život, usredotočujući našu pozornost na dobro koje nam je darovano, na dobro koje oplemenjuje naše živote.
Nezadovoljstvo nas, pak, zatrpava raznovrsnim ispraznostima, dušu nam lišava vida, i zatvarajući nas u našu skučenost, odvodi nas od istinskog života. A smisao pamćenja je da bude u službi života. Jer život nam pritječe iz tolikih dobrih izvora. I po tome pamtiti znači dušu krijepiti. Čitavim bićem kušati svježinu života.
Pamtit ću ovaj život. Pamtit ću ga kao neizrecivi Božji dar i podjednako neizrecivo Božje povjerenje.
Pamtit ću ga kao vrijeme i prostor u kojem mi je darovano upoznati i iskusiti raj i u onome što mi je darovano doticati rukom i u onome što mi je darovano doticati dušom.
Pamtit ću ga po tolikim dobrim ljudima, i po onima s kojima mi je darovano kroz mnoge godine živjeti, i po onima koje sam tek prigodice susretala.
Pamtit ću ga osobito po onima, s obje strane života, s kojima dijelim svoju dušu. Po onima bez kojih moja duša više ne bi mogla biti prepoznatljiva, a kamoli cijela.
