12.4 C
Međugorje
10.12.2222.

Duhovni poticaj Živo vrelo od 17. do 22. listopada 2022. – don Filip Pavlović

Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.

Ovog tjedna, od 17. do 22. listopada 2022. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremao je i kazivao don Filip Pavlović, koji trenutno obnaša službu upravitelja Župe bl. Augustina Kažotića u Lupoglavu. Njegova svakodnevna duhovna promišljanja možete pročitati i(li) poslušati i ovdje na našoj web stranici.

Duhovni poticaj Živo vrelo 22. listopada 2022.

Sveti Ivan Pavao II. primjer pouzdanja i vjernosti

Možda nitko od nas nikada nije upoznao nekog proroka poput onih u Starom Zavjetu, no tko se susreo sa svetim Ivanom Pavlom II. u srcu je mogao spoznati da je pored njega Božji čovjek, pun Duha mira.

Prisjetio bih se danas njegove posljednje propovijedi na blagdan Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije, na misi u spomen 150. obljetnice dogme O Bezgrješnom Začeću, koju sveti papa završava ovim riječima: “Tebi, Bezgrješna Djevice, koju je Bog predodredio da iznad svakog drugog stvorenja budeš zagovornica milosti i uzor svetosti za svoj narod, danas na poseban način obnavljam povjerenje cijele Crkve. Vodi svoju djecu na njihovu hodočašću vjere, čineći ih poslušnijima i vjernijima Riječi Božjoj. Prati svakog kršćanina na putu obraćenja i svetosti, u borbi protiv grijeha i u traženju istinske ljepote koja je uvijek dojam i odraz božanske ljepote. Izmoli mir i spas za sve narode. Neka Vječni Otac, koji je želio da budeš Bezgrješna Majka Otkupitelja, po tebi i u naše vrijeme obnovi čudesa svoje milosrdne ljubavi. Amen!”

“Vodi svoju djecu na njihovu hodočašću vjere, čineći ih poslušnijima i vjernijima Riječi Božjoj…” U ovim riječima posljednje propovijedi svetog Ivana Pavla II. vidimo koliko se on sam pouzdavao u zagovor naše Nebeske Majke i kako je od nje sve očekivao djetinjim povjerenjem.

“Izmoli mir i spas za sve narode.” Je li dovoljno za mir i spas svijeta samo obnova ekonomije, je li dovoljno otvoriti više radnih mjesta, poboljšati poslovnu klimu, riješiti probleme zdravstvenog sustava itd. Mir koji Bog daje ne može se kupiti na Svjetskim burzama, niti se može pregovarati za stolom Ujedinjenih naroda, ne garantira ga ni ekonomija u usponu, zato što je taj mir kojeg Bog daje i koji od Njega dolazi sam Bog. Bog je mir. Krist je mir, on u ovaj svijet nemira i kaosa dolazi po jednoj djevojci iz Nazareta, ona ga nosi i daje svijetu. Zato vidimo da je nemoguće odbijati Boga, a imati mir, odbijati Gospu, a imati mir.

Na jednom drugom mjestu sveti Ivan Pavao II. je rekao: “Svaka vjernost treba da prođe najzahtjevniju kušnju, kušnju postojanosti. Lako je biti dosljedan jedan dan, nekoliko dana. Teško je i važno biti dosljedan kroz sav život.” Kao i mir tako i vjernost ima svoj izvor u Bogu. Mi možemo biti vjerni samo zato jer je Bog vjeran i jer nas je stvorio na svoju sliku. Biti vjeran znači ostati postojan u odgovornosti unatoč gubitku i opasnosti i bez obzira na promjenu okolnosti. Vjernost znači ostati pri svojoj riječi. Vjernost je snaga koja nadvladava vrijeme, promjene i nestalnosti. Marija nam je u tom izvrsna Učiteljica, a Međugorje je njezina mala škola usvajanja svih nebeskih vrednota pa tako i vjernosti bez koje je svaki oblik suživota nemoguć. Najbolja slika nevjernosti je neplodna smokva koja samo iscrpljuje zemlju i koja treba biti posječena. Vjernost je garancija plodnog života ispunjenog smislom i mirom. Neka nas prati zagovor Kraljice mira.


 

Duhovni poticaj Živo vrelo 21. listopada 2022.

‘Što ako maska sraste s licem?’

Isus u današnjem evanđeoskom odlomku koristi jednu zanimljivu riječ – licemjer!

Druga hrvatska riječ koju koristimo kao istoznačnicu ovoj je dvoličnost – imati dva lica.

Poznati hrvatski dramski pisac Ivo Brešan u jednom svom djelu opisuje ovaj fenomen: “Čovjek uvijek može navući masku na lice, a u sebi ostati onaj koji je bio. Ali što ako maska sraste s licem? S vremenom ti postane sve teže igrati dvostruku igru, pa počneš sam sebe uvjeravati da doista i misliš to što govoriš, kako bi u vlastitim očima ostao čist. Ukratko, mozak ti se okameni.”

Čovjek ima samo jedno pravo lice koji mu daje jedinstven i neponovljiv pečat. Zato je dvoličnost – imati dva lica – nespojiva s istinskim značenjem ljudske osobe, te ukazuje na podjelu koja postoji u osobi, da se na jedan način predstavlja drugomu, a na sasvim drugačiji stoji sama pred sobom.

Mnoštvo je riječi koje koristimo za izreći dvoličnost: prijevara, obmana, neiskrenost, dvojnost, izrugivanje, prijetvornost, skrivanje, prevarantstvo, prevrtljivost, lažljivost, brbljavost, podvala, šarlatanstvo, pobožnjaštvo, ekstravagantnost, lažno predstavljanje, isprazno obećanje, farizejština, hipokrizija.

Prisjetimo se pojmova koji imaju suprotno značenje od dvoličnosti, a to su: iskrenost, dosljednost, čestitost, otvorenost, poštenje, povjerljivost, istinoljubivost, ispravnost, ozbiljnost i pravičnost itd.

Ti pozitivni pojmovi izgrađuju našu osobnost.

Današnji evanđeoski ulomak nam donosi pitanje koje nam Gospodin postavlja: “Zašto sami od sebe ne sudite što je pravo?”

Odakle ta potreba čovjeka da se prikaže onakav kakav nije. To vidimo već i u grčkim tragedijama od kojih nam etimološki dolazi riječ “hipokrizija” koja znači gluma, ljubomora, kukavica i sl. “Hipokrit” u antičkoj Grčkoj je bio termin za glumca odnosno ulogu koja namjerno zavarava druge.

U Evanđeljima – hipokrizija – predstavlja veliku zapreku za dosljedno prihvaćanje i svjedočenje vjere u Isusa Krista Sina Božjega. Sam Gospodin nam pokazuje put iz zamrštene mreže dvoličnosti, a to je čisto i ponizno srce.

Mislim da je o ovoj temi premalo govora danas, a tolika je potreba govoriti o ovoj temi u društvu koje stavlja ulogu koju osoba vrši iznad stvarne autentičnosti te osobe. U društvu u kojem glumci u virtualnoj stvarnosti postaju moderni uzori bez ikakva stvarnog uporišta. U društvu u kojem se više pažnje daje nekome tko igra video igricu u kinu nego li drugome koji marljivo radi, u takvom društvu potiče se odustajanje od izgradnje osobne autentičnosti i radosnog prepozavanja vlastite osobnosti koja je zbir talenata primljenih od Boga, te se nasuprot tome promiče prihvaćanje bijedne, siromašne i naučene uloge jer je to trenutno popularno. Licemjeran čovjek nema sposobnosti odgovorno nositi posljedice svoga odlučivanja i djelovanja i hrabro se suočiti sa svojim slabostima, zato ga grčka tragedija naziva kukavicom i prepoznajemo kod njega zapreku za obraćenje. Što je više kukavica slabije je društvo.

Čovjek je stvoren na sliku Božju, zato se njegov ljudski život koji je neprocjenjiv dar ne bi smio svesti na masku, na igranje uloge, nego bi se trebao razvijati u jedinstvenosti i individualnosti vlastitih primljenih talenata, gdje je čovjek u svoj svojoj autentičnosti sposoban uzeti križ vlastitog bivovanja i križ zajednice kojoj pripada i hrabro ići za Onim od kojeg je sve primio. Neka nas prati zagovor Kraljice mira.


 

Duhovni poticaj Živo vrelo 20. listopada 2022.

Donijeti Isusa svima

Neka nam i današnji duhovni poticaj pomogne da se bolje pripravimo za slavlje Misijske nedjelje. Naime, danas se crkva u Hrvatskoj prisjeća obljetnice smrti jednog od najpoznatijih hrvatskih misionara sluge Božjega o. Ante Gabrića – misionara u Indiji, zemlji bengalskih tigrova.

Otac Ante Gabrić uistinu je bio oduševljen, zahvaćen i ponesen ljubavlju prema Bogu koju je na konkretan način pokazivao dijeleći sudbinu s najsiromašnijima u svijetu u Indiji, u blizini Kalkute, na rubu bengalske prašume, okružen močvarama rijeke Gangesa.

Htio je obratiti cijelu Indiju. On sam je u jednoj rečenici opisao što znači biti misionar: “Znači dati Isusa drugima, dati život za druge. Isus je najveći misionar. Draga je Gospa također misionarka, jer nam je dala Isusa.”

Eto lijepa životnog gesla – Donijeti Isusa svima. Mogli bi u ovom poticaju nabrajati sve što je otac Ante činio, gradio, nabrajati akcije, sazidane zgrade, osnovane župe, izgrađene škole, crkve, bolnice, brojke krštenih, broj duhovnih zvanja… No, bi li to bilo dovoljno za izreći sve ono vrijedno što je on kao misionar činio ili što čine današnji misionari. Puno toga bogatstva ostaje skriveno ako promatramo samo ono vidljivo našim zemaljskim očima.

Evo jednog malog i neznatnog događaja iz misionarskog života oca Ante. Putovao je jednog dana do djevojčice zvane Magdalena koja je oboljela od tifusa. Imao je nešto biskvita i mlijeka koje je dobio u selu pa joj je to ponio na dar. Pitao je tu malu bojažljivu djevojčicu što želi, a ona je šapćući odgovorila, kao da se boji reći ili kao da je to nešto previše: “Ekti ćhjoto lebu! – Jednu malu naranču!” Otac Ante je tom zadatku prionuo s jednakom ljubavlju kao da gradi crkvu iako je bio u pustom kraju i nije znao gdje bi mogao nabaviti naranču, sjetio se kako je nekih sedam milja dalje u jednom selu toga dana bio sajam. Imao je 50 centi te je to dao jednom čovjeku da ode na sajam te kupi naranču. Već je bio mrak kad se taj čovjek vratio s narančom u ruci. Sve to za osmijeh jedne bolesne djevojčice.

Misionari su zaista srce Crkve, nek nas ovaj maleni primjer ljubavi potakne da i mi zračimo optimizmom, radošću s čvrstim uvjerenjem da i sami imamo želju biti instrumenti kojima se Bog služi da svoju ljubav daruje svima. Neka nas prati zagovor Kraljice mira.


 

Duhovni poticaj Živo vrelo 19. listopada 2022.

Jesi li spreman učiniti više za Krista?

Crkva se danas spominje kanadskih mučenika sv. Ivana Brebefskog i Izaka Joguesa i njihove subraće, članova Družbe Isusove koje su između godine 1642. i 1649. pogubili domoroci Huroni i Irokezi nakon teških mučenja. Njihovo mučeništvo je posijalo sjeme kršćanske vjere u Sjevernoj Americi, na poseban način u Kanadi.

Danas bih se osvrnuo na jednog od njih svetog Izaka Joguesa.

U 1636. godini putovao je u Quebec kako bi propovijedao tamošnjem indijanskom plemenu – Huroncima, iako su oni bili poprilično mirno pleme trpjeli su neprestane napade Irokeza, tijekom jednog napada otac Izak je bio uhvaćen, mučen i zarobljen 13 mjeseci, vodili su ih od sela do sela mučeći ih i tjerajući ih gledati kako ubijaju tek obraćene Hurone.

Otac Izak je uspio pobjeći i vratiti se u Francusku. Morao je primiti posebnu dozvolu tadašnjeg Pape kako bi mogao nastaviti služiti svetu misu jer mu je nekoliko prstiju na ruci bilo ili otkinuto, ili odsječeno ili spaljeno. Mnogi ljudi su bili inspirirani njegovim iskustvom, te je mogao ostati u Europi i živjeti mirno i spokojno.

No, 1646. Irokezi su sklopili mirovni sporazum s Huronima i otac Izak je u tomu prepoznao dobru priliku da i svojim mučiteljima navijesti evanđelje, te ih pridobije za Božje prijatelje i tako stekne mnogu braću i sestre. No, dok je bio na putu prema Irokezima kako bi im navijestio evanđelje bio je uhvaćen od Mohawk indijanaca i 18. listopada  1647. mu je odrubljena glava. Njegovu mučeništvu svjedočilo je mnogo Irokeza te su kroz njegovu hrabrost uvidjeli i autentičnost i moć evanđeoske poruke koju je živio, ne samo da su se svi Irokezi obratili nego i Mohawk indijanci od kojih je najvrijednije spomenuti svetu Kateri Tekakwithu koju zovu i Ljiljan među mohavcima zbog njene čistoće i odanosti Bogu.

Jesi li ti spreman učiniti nešto više za Krista? Sveti Izak Jogues napisao je u jednom pismu neposredno prije svoje smrti: “Naše jedino nastojanje treba biti predati se djelu širenja Evanđelja i vjernosti Bogu i ne dopustiti da nam naše vlastite želje stanu na put u vršenju volje Božje.”

Idući ususret misijskoj nedjelji nek nas ova rečenica svetog Izaka potakne da svesrdno podupiremo misijsko djelo Crkve da Evanđelje dopre do svakog čovjeka, da ne zaboravimo da smo i sami misionari u svojoj sredini, da se sami napajamo Riječju Božjom kako bismo je mogli nositi drugima. Neka nas prati zagovor Kraljice mira.


 

Duhovni poticaj Živo vrelo 18. listopada 2022.

Bog nas želi kao evangelizatore 21. stoljeća

Danas slavimo blagdan sv. Luke, evanđelista. Bio je pratilac apostola Pavla i prema njegovu propovijedanju napisao je Evanđelje. Napisao je i drugu knjigu koju mi poznajemo kao Djela apostolska u kojoj pripovjeda događaje početka Crkve sve do prvog Pavlovog boravka u Rimu.

Lukin primjer nam pokazuje da biti kršćanin ne znači samo sebi osigurati neko osobno zadovoljstvo, ako nas je Gospodin pozvao po imenu, ako smo upoznali evanđelje znači da smo primili i zadaću. Biti kršćanin nije neka sporedna stvar, to je božanska stvarnost koja nas prožima do središta našeg bića, ta nas stvarnost u potpunosti zahvaća i mijenja naše srce.

Razmišljajmo danas o ovoj činjenici, i mene je Bog pozvao, dao mi je zadaću, želi da nešto učinim. U otkrivanju poziva nemojmo biti tako preuzetni da prije nego li čujemo Božju volju, da se već bacimo na činjenje bilo čega. Nutarnje poticaje treba provjeravati, to činimo u molitvi otvarajući se djelovanju Duha Svetoga, čitajući Sveto pismo i slaveći sakramente, posebice svetu euharistiju.

Na takav način dobivamo svjetlo u kojem otkrivamo pravo lice stvari i Božju volju u datom trenutku. U takvom raspoloženju otkrivamo svaku životnu situaciju kao poziv na zajedništvo s Bogom i djelotvornu ljubav prema bližnjemu.

Bog uvijek zove, i danas zove ljude, zove sve, siromašne i bogate, nepismene i učene, zove slabe i jake, zove nas da mu se približimo i odgovorimo njegovu pozivu. Možda mislimo da je za nas nemoguće biti poput svetog Luke ili nekog drugog sveca, no to nije istina. Bog nas želi kao evangelizatore 21. stoljeća. To znači da Krista moramo znati nositi u središte društvenih zbivanja, to znači vidjeti svijet kao stvaralačko djelo Božje, vidjeti čovjeka kao sliku i priliku Božju, doživjeti slobodu kao poseban dar kroz koji određujemo svoju vječnu sudbinu. Biti evangelizator 21. stoljeća znači u Bogu nalaziti smisao svoga života i trajno raditi na izgradnji pravednijeg svijeta.

Zapravo nije toliko važno čime se baviš, važno je da kroz taj rad postaješ svet i da drugi gledajući te kako radiš i sami dobiju poticaj biti bolji. Neka nam život svetog Luke bude inspiracija.

Na kraju bih htio spomenuti jednu vrijednu inicijativu koja se svake godine događa na blagdan svetoga Luke. Inicijativa ima naziv “Milijun djece moli krunicu” prekrasno svjedočanstvo vjere i pobožnosti djece i mladih prema našoj Nebeskoj Majci. Zasigurno, mnogi od vas imaju djecu u obiteljskom domu ili u širem krugu obitelji, zašto ne biste danas s tim djetetom ili adolescentom odlučili izmoliti krunicu i tako se pridružili duhovnom zajedništvu milijuna djece i mladih diljem svijeta koji danas na blagdan svetoga Luke na poseban način mole tu molitvu. Neka nas prati zagovor Kraljice mira.


 

Duhovni poticaj Živo vrelo 17. listopada 2022.

Bogat je onaj koji ima Boga

Spomendan je svetog Ignacija koji je kao Petrov nasljednik upravljao antiohijskom Crkvom, osuđen je za cara Trajana 107. godine te je prebačen u Rim gdje je hrabro podnio mučeničku smrt bačen pred zvijeri. Na putu do Rima napisao je sedam poslanica u kojima potiče u kršćanima čvršću osobnu vjeru, zauzetost oko crkvenog zajedništva i brigu za bližnje. Dinamika života opisana u njegovim poslanicama prati Crkvu do dan danas. “Bolje mi je umrijeti da se sjedinim s Kristom nego kraljevati svom zemljom. Tražim onoga koji je za nas umro. Onoga hoću koji je za nas uskrsnuo.” Ova rečenica Poslanice Rimljanima svetog Ignacija Antiohijskog podsjeća nas i na odjek današnjeg evanđelja po Luki koje nas upozorava na opasnost lažnog bogatstva te nas potiče da se bogatimo u Bogu.

Etimologija hrvatske riječi bogatstvo nas upućuje na praslavenski i staroslavenski korijen u kojem prepoznajemo kao osnovu ove riječi riječ Bog. Kao da su nam naši stari htjeli reći “Bogat je onaj koji ima Boga”. Na takav nas način razmišljanja potiče i svetac čiji spomendan danas slavimo sv. Ignacije i evanđelje dana koje nam pokazuje u liku ‘Bezumnika’ čistu suprotnost današnjem svecu.

Odlomak koji dolazi prije ovog o ‘Bezumniku’ koji ne prepoznaje odakle dolaze blagoslovi u njegov život govori o tomu kako se pred ljudima moramo priznati kao Kristovi, naša pripadnost Kristu mora biti vidljiva u društvu koje svojim radom izgrađujemo, te kako u svemu moramo biti oslonjeni na Duha Svetoga koji će nas poučiti što valja reći i činiti u svakoj situaciji. Odlomak poslije govori nam o pouzdanju u Božju providnost i zaključuje da trebamo uvijek prvo tražiti Kraljevstvo Božje, a da će nam se sve drugo dati.

Volio bih kad bih mogao reći da kršćani danas žive žarom svetog Ignacija, no ponekad mi se čini da se bolje poistovjetimo s ovim ‘bezumnikom’ i njegovim karakteristikama.

Papa u miru, Benedikt XVI. propisao je da se otpust uz uobičajene riječi: “Idite u miru”, može izreći i na način: “Idite, navješćujte evanđelje Gospodnje!” ili “Idite u miru, slaveći Boga svojim životom!” To nam posvješćuje da ono što na misi primamo moramo nositi u susret drugomu, da imamo zadatak, da puni poleta pođemo s mise u želji da učinimo ovaj svijet boljim mjestom za našu braću i sestre.

Nemojmo odlaziti sa svete mise kao ‘bezumnici’ misleći samo na sebe, a zaboravljajući druge. Ne govori svećenik nakon mise: “Idite u miru i radite ko što ste i dosad radili, ili idite u miru i nemojte ništa raditi, ili idite i budite gori nego što ste dosada bili”,  to bi sve bilo ‘Bože sačuvaj’. Shvatimo braćo i sestre koje smo bogatstvo od Boga dobili i budimo uvijek spremni to što od Boga primamo dijeliti i što po Njemu jesmo svjedočiti. Neka nas prati zagovor Kraljice mira.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne