Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Ovog tjedna, od 22. do 27. rujna 2025. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremao je i kazivao brat Marinko Klaić.
Rođen je 1980. u Vojvodini gdje je završio osnovnu i dio srednje škole. Završio je Institut za teološku kulturu pri KBF-u u Zagrebu. Kroz različite je službe do sada boravio u samostanu u Požegi i Trsatu, Palestrini (Rim) te u Pazinu. Od kolovoza 2021. dozvolom svojih poglavara i mjesnog biskupa živi na području Gospićko-senjske biskupije u nekom obliku osame i pustinje, naglašavajući ”ne po kazni već po želji” Ps 27,8.
Ako ste njegove duhovne poticaje propustili u našem programu, donosimo ih i ovdje, na našem portalu.
Duhovni poticaj Živo vrelo 22. rujna 2025.
Povjerenje i ljubav
Sveti Augustin iz Hipona veli da prema Bogu ne idemo hodajući već ljubeći. Mogli bismo nadodati još da Božju naklonost ne primamo djelima, žrtvom, pokorom, postom i sličnim naporima u koliko u tim istim naporima nema ljubavi i povjerenja. U svemu što činimo za Boga i bližnje potrebno je djetinje čisto povjerenje i ljubav. Tome nas i Isus uči u Evanđelju po Marku kad veli: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.«
Kad dijete pristupa nepoznatom strancu, onda je to zato što prepoznaje njegovu dobronamjernost i prilazi mu s povjerenjem jer vjeruje da je ljubljeno. To povjerenje srž je odnosa zaigrane djece i Isusa. Koji redak prije u istom evanđelju Isus vodi raspravu o stvarima velikih, o rastavi braka i otpuštanju žene. Ti pak problemi proizlaze iz nepovjerenja i suprotna su slika od ove o bezazlenoj i bezbrižnoj dječici. Upravo je slika malenih možda najbolji Isusov odgovor na probleme nas velikih. Izgubimo li povjerenje u Boga i povjerenje jedni u druge gubimo tlo pod nogama i bavimo se sami sobom, navlačimo Božje zakone na svoj mlin i tražimo da nam se udovolji više nego li ovoj zaigranoj dječici. Tko je tu zreliji, vrijedilo bi se priupitati. Čuvaj to dijete u sebi, jer sve se piše negdje na nebu, svaki uzdah, svaka riječ, kako pjeva jedan naš popularni pjevač, jer takvima nas vidi Bog. A prva Ivanova poslanica nas na najbolji mogući način podsjeća tko smo i čiji smo: »Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo.« (1Iv 3,1)
