U ovim posljednjim danima došašća redovito slušamo evanđeoske ulomke koji nas izbližega pripremaju za slavlje Božića. Tekstovi su to koji nam otkrivaju raspoloženje srca onih ljudi koji su u povijesti našega spasenja živjeli netom prije trenutka Isusova dolaska među nas. Ljudi poput Elizabete i Zaharije, njihovog sina Ivana Krstitelja, ljudi poput svetog Josipa, otkrivaju nam kako izgledaju vjernička srca koja iščekuju dolazak svojega Spasitelja. Srca su to koja su u trajnom čuđenju pred objavljujućom Božjom ljubavlju, ali u isto vrijeme i srca koja dolazak Gospodnji žude, za njim vape, njemu se nadaju i molitveno ga promišljaju. Uče nas ova srca tako da je bitno ostati u stavu otvorenosti za Božji dolazak. Dok s jedne strane slavimo povijesnost Isusova dolaska među nas u tijelu, u svojim srcima moramo ostati budni za njegov drugi dolazak – onaj na koncu vremena.
Osobito je u ovim danima pred slavlje Božića zanimljiva jedna svetopisamska osoba, sveti Josip. Josip, pravedni muž, našao se naime pred teškim zadatkom. On u svoje srce mora primiti Boga koji ruši sve njegove planove o životu, o zasnivanju obitelji, Boga koji ga na tako nevjerojatan način iznenađuje kad mu otkriva da ono Čedo u Marijinoj utrobi uistinu jest dar Duha Svetoga (Mt 1, 20 ). Bog je to koji ga neće prestati iznenađivati i u danima i godinama koji slijede. Josip je pak, iako možda u strahu, otvoren za ta Božja iznenađenja koja mu Bog otkriva u snu. Josip prihvaća da Bog djeluje u ljudskoj povijesti i da Bog djeluje u njegovom trenutku i po njegovom životu.
Josip je mogao u svom srcu prihvaćati ova Božja iznenađenja jer je bio čovjek došašća, čovjek trajnog iščekivanja. Mogao je u svom srcu zaživjeti one anđeoske pozive jer je bio vjerni Židov koji je iščekivao otkupljenje, koji je vapio za Gospodnjim dolaskom, koji je u molitvenom promišljanju živio u nadi Božjega dolaska. Zato Josip prihvaća anđeoske poticaje i zato on u svom srcu, ma koliko mu možda neobično zvučalo da je Marijino Čedo plod Duha Svetoga, prihvaća Božji plan o svojem životu, nauštrb svojih planova, svojih snova i nadanja.
I Josip čini prvi korak. Tako nam lijepo to opisuje evanđeoski tekst: „Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.“ (Mt 1,24) Otkriva nam ovaj tekst što je prvi korak za sretan i uspješan Božić. Nama je činiti ono što čini Josip: uzeti Mariju k sebi, primiti Mariju u svoj dom, u stvarnost naših srca, bez obzira kakva ona bila, i u nemire naših obitelji. Božić započinje prihvaćanjem Marije, Djevice koja je postala Majkom, onako kako je to učinio sveti Josip.
Josipu je Marija rodila Sina koji je ujedno bio i Sin Oca na nebesima. Bog je u Josipovu životu učinio puno više negoli se on mogao nadati, negoli je on mogao i sanjati. Bog je u njegovom životu i po njegovom životu, onoga trenutka kad je Josip k sebi uzeo Mariju, učinio čudo, a po njegovom zagovoru i danas nastavlja činiti čuda u životu Crkve, u životu svih nas koji, slijedeći njegov primjer, nastavljamo Mariji predavati svoje korake i svoju potragu za smislom. Marija, jer je Bogoroditeljica, otkriva nam Boga koji je uslišanje svake naše molitve, odgovor na svako naše pitanje i ispunjenje svake naše nade.
Zato u ovim posljednjim danima pred Božić činimo što je Josip činio. Uzmimo k sebi Mariju, primimo je u svoj dom i u svoje srce. Zaštitimo je toplom ljubavlju kakvom ju je štitio Josip. Pripravimo u svojoj sredini dostojan stan njoj koja nam nosi Boga ususret. Poslušajmo njezinu majčinsku riječ i prihvatimo njezin blagi zagrljaj, onaj isti zagrljaj kojim je ona grlila samoga Boga. Neka naša srca budu poput srca onih pravednika koji su Boga iščekivali, Boga vapili i Bogu se nadali. Prihvatiti Mariju i primiti je u svoj dom najsigurniji je recept za blagoslovljen Božić. Sveti Josip nas uči tome. Učinimo tako i neka nam ovaj Božić bude sretan, čestit i spasonosan.
fra Antonio Musa
