Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna, od 24. do 29. svibnja 2021. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremao je i kazivao fra Marinko Klaić, koji kao brat laik od srpnja 2016. živi u Pazinu u međuprovincijskom bratstvu. Ako ste njegove duhovne poticaje propustili u našem programu, donosimo ih i ovdje, na našem portalu.
Duhovni poticaj Živo vrelo 29. svibnja 2021.
Molitva je susret, molitva je odnos, molitva je kušanje Očeve blizine…
Poznata je ona priča iz životopisa sv. Male Terezije kako se u molitvi Očenaša znala zadržati na samom njezinu početku, kod riječi ‘Oče’, i tu ostati u zanosu i dubokoj kontemplaciji Božje blizine, ne mogavši dovršiti formulu do kraja.
Molitva je susret, molitva je odnos, molitva je kušanje Očeve blizine… Što li je tebi molitva? U Matejevu Evanđelju Isus veli: »Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete. Vi, dakle, ovako molite: ‘Oče naš…’« (Mt 6,7-9) Definicija o molitvi imamo onoliko koliko i samih molitelja, i to je u redu. Jer svaki je odnos čovjeka i Boga poseban i drugačiji od svih ostalih. Isus nudi univerzalnu molitvu Očenaš kao strukturu kršćanske molitve. Po toj su strukturi mnogi svetci poput sv. Franje izgovorili svoj Očenaš, što smiješ učiniti i ti – približiti svojim riječima Isusovu molitvu.
Sveti Augustin o molitvi veli: „Onaj tko zna kako dobro moliti, zna dobro živjeti.“ Jednako tako i naša osobna molitva nikada nije ista, mijenja se i razvija, i tom procesu molitelj treba biti otvoren. Pustinjski oci vele: „Ako te molitva ne mijenja, mijenjaj ti nju.“ Na koncu svog molitvenog puta mnogi su poput Male Terezije nakon godina iskustva nerijetko dolazili do sinteze osobne molitve koja se sva utjelovila u jednoj riječi ili, još hrabrije, jednoj zagledanosti u dubinu Božje blizine. Još se mnogi sjećaju fra Bonaventure Dude kako šeta po Mirogoju i tihim glasom u nedogled ponavlja tek dvije riječi: »Bože moj, Bože moj! Bože moj, Bože moj!…«
Duhovni poticaj Živo vrelo 28. svibnja 2021.
Bog nas toliko ljubi da nas izdiže iznad nas samih
Dok razmišljamo o ljudskim krepostima, o vrijednostima kršćanske duhovnosti, jedna nam se krepost danas osobito čini nepopularna. Stoji po strani kršćanske misli današnjice, nenametljiva i stidljiva, onakva kakva zapravo po sebi jest. Riječ je o poniznosti. Duhovni oci kažu da je poniznost takva da čim na nju pomislimo, ona nestaje. Iako nepopularna, nesavjetovana u svijetu današnjih odgojitelja, kada ju otkrijemo u drugima, neizmjerno je privlačna i pohvalna.
Svatko voli biti u društvu ponizne duše. Ponizan čovjek ti dopušta da u njegovoj blizini budeš ono što jesi i onakav kakav jesi, jer je i sam svjestan da u svakom trenutku može postati gori. Sveti Augustin veli: „Ima nešto u poniznosti što čudesno uzvisuje srce.“ Krepost poniznosti promatramo u Kristu kao jedinom uzoru i svim onim uzorima koji se vjerno oslanjaju na Isusa, poput njegove majke Marije, svetog Josipa i drugih božjih miljenika.
Sveti Pavao u poslanici Filipljanima veli: „On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu.“ (Fil 2,6-8) Za Isusa je „oplijeniti se“ značilo spustiti se kao Bog na razinu čovjeka i postati mu sličan, jednako slab i podložan u svemu osim u grijehu. Za kršćanina „oplijeniti se“ znači ne izdizati se iznad onoga što po sebi jest – čovjek i krhko ljudsko biće sklono grijehu. Takve nas Bog neizmjerno ljubi i takvi smo mu privlačni, ponizni i predani Božjoj ljubavi. Takve nas toliko ljubi da nas iz te ljudske bijede i krhkosti izdiže iznad nas samih. Sveti Augustin veli na drugom mjestu: „Bog se počovječio, da se čovjek može pobožanstveniti.“ To je ono što susrećemo u poniznoj čovjekovoj duši, samu Božju prisutnost.
Duhovni poticaj Živo vrelo 27. svibnja 2021.
Božja ruka prema čovjeku uvijek je otvorena
„Više vas ne zovem slugama jer sluga ne zna što radi njegov gospodar; vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svoga.“ (Iv 15,15) Ove nas Isusove riječi u Ivanovu evanđelju podsjećaju na privilegirani položaj u odnosu s Bogom i božjim naumom s ljudima. Svijest da sam prijatelj Božji može i treba mijenjati moj odnos prema Bogu, prema bližnjemu, ali i prema sebi samome. Isus je svojim dolaskom na svijet u krhkom tijelu djeteta pokazao da čovjeku može biti samo prijatelj i ništa drugo.
Dijete i ne može prema čovjeku učiniti ništa drugo osim raširiti mu ruke i prepustiti njegovoj brizi. Svojim životom, svakom svojom gestom, iscjeljenjima i opraštanjem grijeha Isus opetovano iskazuje čovjeku svoju prijateljsku blizinu i brigu za izgubljenog čovjeka. Svojom mukom i smrću na križu te, konačno, pobjedom i uskrsnućem od mrtvih Isus otvara privilegirani ulaz u vječnost malom prijatelju čovjeku. Svijest Božjega prijateljstva mora izazvati u čovjeku odgovornost prema bližnjemu koji je i sam Božji prijatelj, kakav god bio. Ta ista svijest mora izazvati odgovornost i prema meni samome. Mora utjecati na moj odnos prema grijehu, mojoj slabosti i malenosti naspram Božje veličine i prijateljske dobrote. Mora probuditi u meni dar straha Božjega, što ne znači ništa drugo doli oprezna strepnja da Boga, svog prijatelja, ničim ne povrijedim.
U tom privilegiranom odnosu s Bogom dobro je imati na pameti da je Božja ruka prema čovjeku uvijek otvorena. Sveti Augustin veli: „Upravo u ovom trenutku mogu, ako želim, postati Božji prijatelj.“ Dovoljno je da te privilegije postanem svjestan, da pred njim hodim skrušen i ponizan, i nadasve zahvalan, jer se mogu zvati prijateljem Božjim. Kada ću to učiniti ako ne sada i tko će to učiniti ako ne ja?
Duhovni poticaj Živo vrelo 26. svibnja 2021.
Dan, rad i obrok započeti i završiti molitvom
Naši su nas stari učili da dan, rad i obrok treba započeti molitvom, a tako ih treba i završiti. Uče nas molitvi i naši vjeroučitelji i svećenici, naši redovnici i redovnice, pa i za naše Međugorje kažu u svijetu da je to jedna velika škola molitve. I nije jedina. Učimo jedni druge i koliko god učili čini se da nam to nije dovoljno. Zašto je to tako, osobito danas dok su nam sredstva za pouku dostupna jednim klikom? Možda ipak imamo krivu sliku o molitvi.
Sveti Augustin veli: „Čovjek moli da sebe transformira, a ne da Boga informira.“ Jer što bi to bilo nama korisno i potrebno a da je Bogu nepoznato. Isus veli: „Zna Otac vaš, što vam treba, prije nego ga zamolite.“ (Matej 6,8) Molitva je razgovor s Bogom, a taj razgovor kao i s drugom osobom u našoj komunikaciji nikada nije isti. Tolike smo dane i noći probdjeli u razgovoru s našim dragim prijateljima ili voljenim osobama i nijedan od tih razgovora nije bio jednak onom prethodnom. Uvijek su se nizale druge riječi, druge slike, pogledi i geste. Vrhunac tih razgovora bila bi na koncu ipak šutnja i iskreno zadovoljstvo što smo skupa. Tako je i u molitvenom životu, u odnosu između čovjeka i Boga. Čovjek se trudi ući u razgovor s Bogom, bira riječi i formule, mijenja škole i običaje, niže duge nakićene i kratke strelovite izričaje i sve to dok ne nauči moliti. A jednom kada nauči, uče nas sveti ljudi, zapravo prestaje moliti. Molitva postaje uzdisaj, osluškivanje, tišina i pogled s pouzdanjem usmjeren u nebo, zadovoljstvo jer smo Bog i ja skupa. Sveti Augustin veli: „Molitva? To je ključ za Nebo.“
Duhovni poticaj Živo vrelo 25. svibnja 2021.
Ne pričaj bližnjem o ljubavi: ljubi ga!
Ovaj moderni svijet donio nam je nebrojene mogućnosti za naviještanje radosne vijesti, za širenje dobra, za govor ljubavi i mira. Činimo to putem medija baš kao na našoj radiopostaji Mir Međugorje, činimo to putem interneta, televizije, na jumbo plakatima, u tisku i mnogim drugim sredstvima koje nam moderna tehnologija pruža. Društvene mreže i drugi mediji prepuni su onih koji se istinski trude ili bar pokušavaju govoriti o Bogu, o Božjoj Riječi, o ljubavi, o miru, o dobrim kršćanskim vrijednostima. Neki to čine jako dobro, a nekima pak ne ide baš najbolje od ruke.
Prva kršćanska zajednica imala je svega tri sredstva za širenje Radosne vijesti. Bili su to svjedočanstvo riječju, svjedočanstvo životom i pisana riječ koju još i danas Crkva baštini kao Sveto pismo Novoga zavjeta. Ostavimo po strani sva spomenuta sredstva komunikacije i svu domišljatost Crkve u naviještanju Božje Riječi. Valja se pitati: zašto kršćani u modernom svijetu ne postižu rezultate srazmjerne suvremenim komunikacijskim mogućnostima? Zašto nečija riječ ima veću vrijednost od riječi drugoga? Zašto su neki autori uspješniji u evangelizaciji od drugih. Odgovor nam može ponuditi sveti Augustin.
Sveti Augustin veli: „Tko sam ne gori ljubavlju, ne može ljubavlju zapaliti drugoga.“ Ljubav je sredstvo komunikacije koje treba biti u temelju svake druge komunikacije. O onome u čemu nisi autentični svjedok ne možeš ni sam autentično govoriti. To je apsurd evanđelja. Zato će, dok je Crkve, dok je svijeta i vijekova poneka baka sa sela svojim sklopljenim rukama i krunicom u ruci biti autentičniji navjestitelj živoga Boga od ponekog profesora moralne teologije s katoličkih sveučilišta. Zato će jedan polupismeni župnik Arški nadmašiti mnogo učenije teologe svoga vremena. Zato će jedna Majka Tereza vratiti dostojanstvo siromašnima uspješnije od mnogo organiziranijih redovničkih, evangelizacijskih ili misijskih zajednica. U svemu je ključ i odgovor ljubav. Zato opet veli sv. Augustin: „Ne pričaj bližnjem o ljubavi: ljubi ga!“
Duhovni poticaj Živo vrelo 24. svibnja 2021.
Za Boga ne postoji „prekasno“ ili „predaleko“
Život je dar od Boga, a Bog nas je pozvao da ga živimo u punini, u izobilju, kako Isus veli u Ivanovu Evanđelju. »Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.« (Iv 10,10). Ipak, rijetko će se koji čovjek na ovome svijetu pohvaliti da je svoj život proživio u izobilju. To izobilje značilo bi prije svega duhovno blagostanje, život u skladu s Božjim zakonom, u predanosti, u vjernosti samome Bogu. Pogođeni istočnim grijehom, skloni padu i podložni slabostima, kakvi već jesmo, često uviđamo i priznajemo da smo daleko od izobilja koje nam je Bog namijenio.
Život nas često odvede predaleko od blagostanja za koje smo stvoreni živjeti. Ponekad nam se čini da smo predaleko za život u Bogu, da je prekasno za povratak u Očevu kuću, ali sjetimo se prispodobe o razvratnom sinu u kojoj nam Isus iznosi sve suprotno tim našim iskrivljenim osjećajima i slikama o životu. Za Boga ne postoji termin „prekasno“ ili „predaleko“. Sveti Augustin veli: „Povjeri prošlost Božjoj milosti, sadašnjost Njegovoj ljubavi, a budućnost Njegovoj providnosti.“ Prošlost je nešto što samo Bog može iscijeliti i on to čini kao dobri otac izlazeći u zagrljaj pred razvratnog sina. Sadašnjost je trenutak milosti i prilika za ljubav i vjernost koju ne treba propustiti kao one u prošlosti. Budućnost je već u Božjoj zamisli, samo Bog ju poznaje i Njemu, koji ti želi samo dobro, povjeri sve svoje buduće puteve.
I danas se smiješ, baš kao i tisuću puta do sada, vratiti u Očev zagrljaj i prihvatiti Njegov poziv na život, život u miru i izobilju.
