Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Ovog tjedna, od 28. studenog do 3. prosinca 2022. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ priprema i kazuje brat Marinko Klaić.
Rođen je 1980. u Vojvodini gdje je završio osnovnu i dio srednje škole. U postulaturu franjevački red stupio je 2003. u Samoboru, a doživotne zavjete položio je u Vukovaru 2009. kao brat laik (ne svećenik). Završio je Institut za teološku kulturu pri KBF-u u Zagrebu. Kroz različite je službe do sada boravio u samostanu u Požegi i Trsatu, Palestrini (Rim) te u Pazinu. Od kolovoza 2021. dozvolom svojih poglavara i mjesnog biskupa živi na području Gospićko-senjske biskupije u nekom obliku osame i pustinje, naglašavajući ”ne po kazni već po želji” Ps 27,8.
Ako ste njegove duhovne poticaje propustili u našem programu, donosimo ih i ovdje, na našem portalu.
Duhovni poticaj Živo vrelo 3. prosinca 2022.
Bog te ljubi
Kada se osjećamo loše, a htjeli bismo potražiti utjehu i snagu u Svetom Pismu bilo bi dobro otvoriti prvu Ivanovu poslanicu i u cijelosti je pročitati. Kratka je i sadržajna, bogata istinom o Božjoj ljubavi i čovjekovom grijehu. Charles de Foucould veli: “Što više ljubiš to bolje moliš” a mi bismo mogli i dodati da što više spoznajemo Božju ljubav prema nama to smo i sami bolji i bolje molimo. Profesor Tomislav Ivančić je neumorno ponavljao tijekom svog života da je nedostatak svijesti da smo ljubljena djeca Božja jedan od najčešćih uzroka osjećaja neprihvaćenosti, nedostatku samopouzdanja i nesposobnosti da i sami ljubimo. U spomenutim poslanicama možemo pronaći lijek takvom našem stanju i ponavljanjem te istine o nama samima i Božjem odnosu prema nama, možemo doći do Iskustva Božje ljubavi koja je temeljna za kvalitetan kršćanski život. Veli apostol Ivan: U ovom je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše. (1Iv 4,19). I doista je oslobađajuće spoznati da ljubav nikako nije plod našeg napora, već dar Božji. I sami smo sposobni ljubiti, ali uvijek ograničeno i koristoljubivo. Ljubav kojom nas Bog obuhvaća nadilazi sve naše napore da ljubimo i budemo ljubljeni. I to je ono što nas čini slobodnima i neopterećenima. Ako se usudite pročitati spomenutu poslanicu, odaberite u njoj citat koji vas u danom trenutku nekako najviše dodiruje i ponavljajte ga, zapišite na vidljivo mjesto i razmišljajte o njemu i vidjet ćete da kap koja ustrajno kapa po kamenu ima snagu prodrijeti duboko i izazvati pukotinu. A tom iskustvu nas mogu učiti toliki sveci i sami Isusovi učenici kad svjedoče: I mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj. Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu. (1Iv 4,16)
Duhovni poticaj Živo vrelo 2. prosinca 2022.
Molitva sa dna
Suvremeni učitelj kršćanske duhovnosti i molitve Anselm Grun veli da naša molitva mora biti molitva odozdol, a ne odozgor. Mora biti oslobođena nametnutih napora da u toj molitvi moramo neposredno doprijeti u visine i uzvišenog sjedinjenja s Bogom. Odozdol bi značilo da molitva mora započeti od činjeničnog stanja našeg duha, od svijesti da smo takvi kakvi jesmo, grešni i potrebiti Božjeg milosrđa. Sveti Charles de Foucould veli: Vjerovao sam da kako bih susreo Boga moram visoko uzići, no konačno shvaćam da zapravo trebam sići. Boga se samo u poniznosti može susresti. Anselm Grun uspoređuje to molitveno iskustvo s utopljenikom koji se uspijeva spasiti tek kad, dotaknuvši dno, zauzima zalet i opirući se o tlo izranja na površinu. Vjerujem da nam takvo iskustvo mogu posvjedočiti mnogi korisnici kuće za rehabilitaciju Milosrdni otac i Cenacolo u Međugorju. I Isus u Lukinu evanđelju daje dobru lekciju o molitvi sa dna u prispodobi o molitvi farizeja i carinika u hramu. Takav molitveni stav nas čuva od mogućeg budućeg zastranjenja. Događa se da ponekad u duhovnom životu zaboravimo tko smo i kakvi smo bili i koliko se Bog morao potruditi oko nas da bismo stali na pravi put. Oholost voli vrebati nad duhovnim osobama i to je najsigurnije sotonino sredstvo da nas odvrati od duhovnog života, da nas dovede do umišljenosti kako smo zapravo sigurni, uspješni i na pravom putu bez potrebe da više ikad pogledamo u pod. Dokle god smo na ovoj zemlji pogled prema dnu sa kojeg nas je Bog ne jednom podigao ostat će najsigurniji početak dobre molitve i nerijetko najuzvišenije iskustvo sjedinjenja s Njime. Tu nije riječ o okretanju u natrag i strahu od prošlih padova. Riječ je samo o stavu poniznosti, svijesti da i najbolji mogu još uvijek pogriješiti, što se zna dogoditi.
Duhovni poticaj Živo vrelo 1. prosinca 2022.
S Bogom samo iskreno
Kada nas zadesi nekakav neočekivani križ u životu, patnja, bolest, gubitak voljene osobe, ljudi nerijetko imaju potrebu tješiti nas da je nešto tako moralo biti i da nam Bog ne daje križ koji ne možemo nositi te će vrijeme sve izliječiti. To je sve istina, samo je pitanje jesmo li u stanju tu činjenicu prihvatiti onako kako nam se stavlja pred oči i moram li se tješiti tim uobičajenim formulama. Sveti Charles de Foucould veli u pismu svom duhovniku: Nisu kušnje preteške već sam ja preslab. Ta iskrena konstatacija zapravo je hrabro i ponizno priznanje vlastitog duhovnog stanja u kom se pustinjak iz Sahare u tom trenutku nalazio. Iskrenost u molitvi jedna je od ključnih karakteristika kvalitetne i uslišane molitve. U našim molitvama ne rijetko ima natruha tradicije, lijepih molitava naših starih, sveg onog što smo naučili u vjeronauku, devetnicama, pobožnosti svecima. Te su molitve dobro formulirane, imaju lijepi lektorirani rječnik, slatko formulirane zazive… I tu se krije opasnost u našem molitvenom životu. U nekom trenutku Bog od nas traži da progovorimo vlastitim jezikom. Slobodni od svega što ne pripada našem svakodnevnom rječniku. Jer Bog hoće s nama razgovarati, čuti naše osjećaje, iskrene misli, naš bijes i našu zahvalnost, našu frustraciju i naše zadovoljstvo, a ne referat koji kićenim riječima i laticama mirisnih ruža skrušeno obilazi oko Njegova preslatkog srca ne bi li ga nagovorili da između redaka barokne molitve pročita u našim ranjenim srcima kako smo zapravo u jako lošem stanju, kako nam se možda i ne da moliti i kako nam cijeli svijet ide na živce pa i sami sebe jedva podnosimo. Siguran sam i iskustvo mi govori da mi je svaka iskrena molitva izgovorena mojim uličnim jezikom, više pomogla u životu od bilo koje devetnice te me dovela do promjene već tijekom same molitve. Bog hoće razgovarati sa mnom, licem u lice, riječima kojima znam govoriti. Gospa u Lurdu sa Bernardicom razgovara u dijalektu, onim jezikom kojim je nepismena curica sa sela mogla razumjeti. Danas se opet rado vratim ponekoj devetnici, ali svjestan da samo iskrena srca lakše dopirem do Boga i on do mene.
Duhovni poticaj Živo vrelo 30. studenog 2022.
Pomoli se za mene
Nas redovnike ljudi često zamole za zagovornu molitvu i to je po sebi logično. Nije drugačije niti s laicima koji se trude ozbiljnije živjeti svoj duhovni život. Zadaća nam je zagovarati svijet pred Licem Božjim, moliti jedni za druge, jer smo odabrali život koji već ovdje na zemlji naviješta buduću slavu koja nas čeka na nebesima. No, te molitve su rijetko uslišane onako kako smo ih sami formulirali i vjerojatno onako kako ljudi to od nas traže, i to je sasvim u redu s obzirom da je Bog taj koji i prije nas zna što nam je potrebno kako Isus veli u Matejevu evanđelju. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete. (Mt 6,8) Sveti učitelji molitve gotovo jednoglasno nas uče, kao i sam Gospodin, da je u svakoj molitvi važno ostaviti mjesta za onaj zaziv iz Očenaša: Budi volja tvoja. Sveti Charles de Foucoul veli: Bog ponekad koristi i suprotne vjetrove da bi nas doveo u luku. Neuslišane molitve stoga ne bi trebali smatrati neuslišanima već uslišanima na drugačiji način. U njima je neizmjerno važno povjerenje u Božju dobrotu, koja prije ili kasnije sve izvodi na dobro. A kada molitelj u svom duhovnom životu i dođe do tog stupnja potpunog povjerenja u Boga, sasvim mu je svejedno je li mu koja molitva uslišana ovako ili onako. On prije svega cijeni mogućnost i milost da može u svakoj potrebi stati pred Gospodina, biti s njim u molitvi i zajedništvu, a Bog će se i tako pobrinuti za ono što nam je potrebno. Do takvog pouzdanja treba rasti i razvijati svoj odnos s Bogom. To ne znači da ga ne trebamo više moliti za neku konkretnu milost, zdravlje, posao, rješenje problema u obitelji i sl. Dapače, jedno je tražiti nešto od Boga kada smo usmjereni samo na sebe i svoje potrebe, a nešto je sasvim druge tražiti od Boga određenu milost u povjerenju da kako god Bog učini i odluči to mora za nas biti dobro i plodonosno. Kako veli sv. Pavao: Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. (Rim 8,28).
Duhovni poticaj Živo vrelo 29. studenog 2022.
Blagdanska depresija
Božić još nije došao, ali ovih se dana u medijima već govori o blagdanskoj depresiji, osjećaju beskorisnosti, neostvarenim željama, emotivnoj praznini i sličnim pojavama suvremenog društva i to baš u vrijeme koje bi trebalo biti obilježeno radošću, darivanjem, zajedništvom. Nakon blagdana Svih svetih naše su ulice i izlozi trgovina preko noći postale oaze blagdanskog kiča. Gotovo srljamo mjesecima prije prema blagdanima, a kad ti blagdani dođu već su nam dosadni i suvišni. I tu smo kao vjernici odavno izgubili bitku s marketingom i duhovima ovoga svijeta. Čini mi se da su uzroci krivo shvaćenih blagdana pogrešna usmjerenost na sebe same, na vanjštinu i nesposobnost okretanja prema drugome. Sveti Charles de Foucould veli: Evanđelje se ne razumije ako se samo čita; ono se razumije samo ako se čini. Ako u citat sv. Karla umjesto riječi evanđelje stavimo riječ Božić, a to bi trebalo biti jedno te isto, možemo dobiti odgovor na problematiku krivo shvaćenih blagdana. Božić se ne razumije ako se samo čita, gleda, kiti, slavi… Božić se razumije samo ako se čini. Božić mora biti ispunjen konkretnim sadržajem, djelima ljubavi, djelima usmjerenim na druge, na bližnje, na potrebite. Jer ne rađa se Bog kraj toplog radijatora dok sjedimo pod mekanom sintetičnom dekicom u vunenim čarapama, dok pijemo kuhano vino s klinčićima gledajući u prazne šarene čarape koje vise na umjetnom kaminu. Bog se rađa tamo gdje se rodio i prije 2000 godina. U ruševinama života, tamo gdje nedostaje topline, tamo gdje se osjeća miris stada, tamo gdje majka nema čime utopliti dijete ili možda tamo gdje su proizvedeni svi prije navedeni dekorativni proizvodi našeg doma za dnevnicu od jednog dolara… A takvih je situacija oko nas i u svijetu puno, samo ih treba prepoznati. Dobra je vijest da još imamo vremena do Božića, hoćemo li ga samo obilježiti kako se kaže u našem narodu i ostati prazni kao da se ništa nije dogodilo ili ćemo ga pretvoriti u djelo, ostaje na nama.
Duhovni poticaj Živo vrelo 28. studenog 2022.
Ne uznemirujte se!
Volimo u vremenu došašća razmišljati ne samo o Isusovu dolasku na zemlju, o njegovom rođenju u Betlehemu i sl. Liturgija ovog vremena potiče nas i na razmišljanje o Gospodinovom ponovnom i konačnom dolasku. Tu smo nadolazeću stvarnost skloni povezivati sa terminom koji ne pripada kršćanskoj misli a to je smak svijeta. Kako će to biti, kada će to biti, i hoće li to biti još za našega života? Postavljajući takva pitanja nalik smo djeci u školskoj učionici koja tijekom odmora pitaju, ide li profesorica i koliko još vremena imamo za dokolicu i zabavu. Biti će konca svijeta svakako ali nije to tema kojom se trebamo opterećivati. Više je pitanje jesmo li spremni ne samo za Isusov konačni dolazak, nego općenito jesmo li svakodnevno spremni za susret s Isusom. Mnogi nas sveci uče da je u svim tim raspravama najvažnije sačuvati mir, živjeti po savjesti i u jedinstvu s Bogom. Padre Pio veli: Kada bi se i svijet okrenuo naglavce, kada bi sve bilo u mraku, u dimu i metežu, Bog je s vama. Čega se bojati? Pravi kršćanin treba govoriti o koncu svijeta kao o nečem čemu se treba iskreno radovati. Tako barem molimo u vjerovanju. Ispovijedam jedno krštenje za oproštenje grijeha. I iščekujem uskrsnuće mrtvih. I život budućega vijeka. Iščekujem, piše u vjerovanju, a ne, strepim kad će doći. Kad god došlo dobro došlo i u dobrom duhu i raspoloženju neka nas snađe. Vjerujem da je to sve lako izgovoriti, staviti na papir ali da je ljudsko vjerovanje posve krhko i nejako o tome i sam Isus veli: Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?«(Lk 18,8b) No Isus jednako tako veli na drugom mjestu kad govori o kraju svijeta: Pazite, ne uznemirujte se. Doista treba da se to dogodi, ali to još nije svršetak. (Mt 24,6)
