11.3 C
Međugorje
02.12.2121.

Duhovni poticaj Živo vrelo od 29. 3. do 3. 4. 2021. – don Ante Rako

Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.

U Velikom tjednu, od 29. ožujka do 3. travnja 2021. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremao je i kazivao don Ante Rako, profesor Kanonskoga prava na Katoličko-bogoslovnom fakultetu u Splitu i sudac Crkvenoga suda Splitsko-makarske nadbiskupije. Ako ste ih propustili u našem programu, poslušajte ih i pročitajte na našoj web stranici.

Duhovni poticaj Živo vrelo 3. travnja 2021.     

Probudi se ti što spavaš!

Tih je ovo dan. Iako se osjeća neka užurbanost pripreme za Uskrs, za razliku od Badnjaka, tih je ovo dan, povučen, pomalo stidljiv. Imam koji put osjećaj da se ovaj dan toliko primiri, kao da želi dati svu važnost danu koji slijedi. Kao da ne želi ostati zapamćen, a opet se svojom tišinom toliko urezuje u naša čula. Napet je ovo dan. Dan pred početak. Dan kojim završava iščekivanje. Ne čuju se ovoga dana crkvena zvona, nema buke i proslava, jer Kralj spava. Kao da se sva „zemlja prestrašila i zašutjela, jer je Bog u tijelu usnuo“ (iz Drevne homilije na veliku subotu).

Usnuli Bog. Slika koja me istovremeno smiruje i zastrašuje. Smiruje me jer znam da će se probuditi. Zastrašuje me jer ne znam kada će to biti. Želio bih da se odmah probudi i riješi moje probleme, jer osjećam da bez njega, budnoga, to neće ići. Želio bih doći do mjesta na kojem on leži i spava, te ga protresti i probuditi, jer ne znam protresti i probuditi sebe. Tu, pred usnulim Bogom, uviđam jednu zastrašujuću činjenicu, tj. da već dugo vremena spavam dulje od njega. Toliko sam duboko utonuo u vlastiti san, da nisam uočio da se on već odavno probudio. U tom svom snu, u kojem čekam njegovo buđenje, što god da napravim, čini mi se pogrešnim. Pratio me nekada osjećaj da sam sposoban učiniti nešto spektakularno. Nešto od čega će drugima zastajati dah. Mislio sam da ću unijeti novost u živote drugih, da ću biti poseban obnovitelj ruševina. U tom iluzornom razmišljanju sam se umirio, u ne baš blistavoj stvarnosti. U svojim planovima koji su graničili sa čudima, uljuljao sam se u ugodu prosječnosti. U svojim pothvatima koji su, kako sam si umišljao, bili nedohvatni za bilo koga drugoga, zaustavio sam se tek u mašti ostvarivanja, okrivljujući često druge za njihovo neostvarivanje. Zaspao sam, a da to nisam niti primijetio. Od sna sam stvorio stvarnost, a stvarni je život prolazio.

Probudi se ti što spavaš!“ (iz Drevne homilije na veliku subotu). Poziv je to koji Isus, kojega doživljavamo usnuloga i neprisutnoga, upućuje nama koji spavamo. Tih je ovo dan, ali ipak nema ništa ljepše od toga kada nas probudi tišina. Kad se ustanemo, a oko nas mir. Kad pogledamo osobe koje nam je Bog podario i uvidimo da se nismo imali razloga povući u snove pored ovako lijepe stvarnosti. Zato je ovo dan s kojim završava san i počinje stvarnost. Stvarnost nisu naše želje, planovi i maštanja. Stvarnost je izlazak iz podzemnog sna (usp. Drevna homilija na veliku subotu).  Stvarnost je izlazak na ovaj svijet u kojem nema mjesta za snove, za želje i za maštanja, ali u kojem ima mjesta za nešto puno veće i ljepše od toga. Stvarnost je buđenje u tišini ljubavi. Stvarnost je otvaranje očiju pred nužnosti oprosta. Stvarnost je ustajanje na prve zrake sunca koje nam pomažu da uočimo Božje dijete u svom bližnjemu. Stvarnost je prvi okus i miris milosrđa. Stvarnost je mir u razornom poniženju kojega će donijeti oluja. Stvarnost je križ, koji me je toliko pritisnuo da ne mogu disati, ali se ustajem ponovno i nastavljam ga nositi. Stvarnost je napuštenost, samoća, praznina i smrt. Stvarnost je ovo jutro koje prethodi Uskrsu. Jutro u kojem gledam Isusov grob i u kojem očekujem da on, mrtav, mene oživi. Stvarnost je Uskrs koji dolazi i za koji želim da Vam bude stvaran i sretan.


 

Duhovni poticaj Živo vrelo 2. travnja 2021.

Doći ću ti danas Isuse da u tvojoj blizini pronađem sebe

Ne znam što ti reći danas Isuse, na Veliki petak. Želio bih se opravdati na neki način od dolaska na obred danas, želio bih se izvući iz svega, imati osnovanu ispriku da se danas ne vidimo. Iz godine u godinu sve mi je teže doći ti u crkvu na ovaj dan. Sve veća nelagoda me obuzima, jer shvatim da u odnosu na prošlu godinu nisam napravio ništa što bi me svrstalo među one koji nisu željeli da podneseš patnju i smrt.

Sve više u sebi pronalazim svakoga od tvojih sudaca i  mučitelja. Pronalazim u sebi Anu, čovjeka upitne vjere i neupitne želje za kontrolom duhovne vlast, kao i njegovog zeta Kajfu, čovjeka koji je mislio da nečim upravlja, a bio je marioneta u Aninim rukama. Pronalazim u sebi i Heroda i Pilata, koji su poput lutaka na koncu činili poteze kojima su zabavljali narod i ugađali mu. Pronalazim u sebi vojnike, koji su na ovoj zemlji živjeli s jedinim poslanjem izvršavanja zapovjedi bez propitkivanja njihova moralnog utemeljenja, kako bi napredovali u hijerarhiji. Pronalazim u sebi i frustrirani narod kojemu je bilo stalo isključivo do toga da ponekad osudi nekog pojedinca, kako bi barem na trenutak dobio privid pravde i iluziju vlasti.

Sram me je Isuse i znam da mi nećeš zamjeriti ako se danas, kada ti ipak dođem, zavučem tamo gdje me nitko neće vidjeti. Doći ću ti, ne toliko zbog Tebe, jer i sam znaš da ti ne mogu pomoći, koliko zbog sebe, da čujem tvoje riječi – „Oče, oprosti im, ne znaju što čine“. Da ih čujem i zamolim te po tko zna koji put za dar spoznanja, otrježnjenja i obraćenja, kako bih ti se za Uskrs mogao vratiti kao, barem malo, izmijenjen čovjek.

Doći ću ti da poljubim, ili da se barem poklonim tvom križu. Ne toliko što ga volim, ili što bih želio završiti na njemu poput tebe, koliko da čujem tvoje riječi – „Žedan sam“. Jer te  me riječi najbolje opisuju. Žedan sam mira. Žedan sam sreće koju dugo ne osjećam. Žedan sam dostojanstva kojega su mi oduzeli. Žedan sam autentičnosti svog života, koje se nisam odavno napio. Žedan sam rasterećenosti. Žedan sam slobode. Žedan sam gledanja u nekoga bez osjećaja duga. Žedan sam ljubavi.

Doći ću ti jer se osjećam samim poput tebe. A opet, imaš više društva od mene. Imaš majku, učenika kojega si ljubio, nekolicinu žena. Želio bih stati negdje pored njih. Ne toliko da bih im pomogao u boli, koliko zbog sebične želje da ja ne budem sam. I gotovo sam siguran da bi i meni, kao i svome ljubljenom učeniku rekao – „Evo ti majke“. Nisi sam. Imaš nju.

Doći ću ti danas Isuse da u tvojoj blizini pronađem sebe. Jer koliko god te ja izbjegavao, bez tebe ne postojim.


 

Duhovni poticaj Živo vrelo 1. travnja 2021.

Razumijete li što sam vam učinio?

„Razumijete li što sam vam učinio?“ Isusovo je to pitanje apostolima, na koje do dan danas nije moguće dati odgovor, unatoč njegovoj otajstvenoj očitosti. Stvarno imamo poteškoća razumjeti Isuse, što si za nas učinio i zašto si to učinio. Ono što mogu podijeliti s tobom Isuse su moji osjećaji, za koje vjerujem da su bili slični osjećajima apostola kada si im oprao noge na današnji dan.

Sjećam se godine u kojoj sam primio sakrament svete potvrde. Pokojni nadbiskup, mons. Ante Jurić, predvodio je na taj Veliki četvrtak misno slavlje u konkatedrali Sv. Petra u Splitu. Zajedno s još jedanaest krizmanika iz te generacije, bio sam odabran da budem apostol. Svi smo se lijepo odjenuli, uredili, došli u crkvu. Sjedili smo s lijeve i desne strane oltara. I onda je došao trenutak pranja nogu. Svi smo bili uzbuđeni, osjećali neku nelagodu zbog toga što smo baš mi na tom mjestu u crkvi, pogledavali se i pomalo tresli od straha. Gledali smo tog čovjeka – nadbiskupa – uspravnog, dostojanstvenog, istovremeno tako prodornog i blagog pogleda, kako skida misnicu, i ide prema nama. Kada danas mislim o tome, imam osjećaj da je sa sebe skinuo dio svoga dostojanstva koje mu je poklonila Crkva, da bi stavio na sebe pregaču i zaogrnuo se dostojanstvom sluge kojega mu daruješ ti Isuse. Poput svakoga od nas, apostola, osjećao sam se nedostojno njegova čina kada je kleknuo ispred mene, polio mi stopalo vodom, obrisao ga i uručio mi dar.

Nekoliko godina nakon tog događaja bio sam bogoslov. U splitskoj katedrali, maloj i skučenoj za veliki broj vjernika koji su taj dan došli na misu večere Gospodnje, zajedno sa kolegama bogoslovima opet sam bio apostol. Ovaj puta drugi čovjek je stajao pred nama, nadbiskup Marin Barišić. Čovjek kojega smo tada zvali, a i danas kao svećenici zovemo – Oče biskupe. Javili su se tada, vjerujem u svima nama, opet isti oni osjećaji koji su bili prisutni u meni nekoliko godina ranije. Osjećaji uzbuđenja i nedostojnosti, ovaj put bili su prožeti i s određenim strahopoštovanjem, jer nam otac pere noge. Otac koji je po dobi bio blizak našim očevima, koje smo nosili u svojim srcima i vidjeli ih prisutne u njemu, Ocu biskupu, kada je pristupio svakomu od nas i kleknuo da nam opere noge. Otac koji kleči pred sinom i sin koji to ničim ne zavrjeđuje. I opet se pojavio osjećaj da nisam dostojan tog čina.

Nakon nekog vremena, kao pastoralni suradnik, ja sam bio onaj koji kleči pred drugima i pere im noge. Tada sam shvatio jednu činjenicu koja me svakog Velikog četvrtka dovede do suza. Kleknuo sam pred one koji su bili izabrani za apostole, gledao sam ih uredne i lijepo odjevene, s istom onom nelagodom koju sam i ja proživljavao dok sam bio na njihovu mjestu. Poznavao sam dio onoga što je u njihovim životima i srcima, jer su mi oni to povjeravali. Znao sam koliko se trude pripadati Isusu, koliko su patnje prošli u svojim životima, koliko su problema imali, koliko križeva ponijeli i podnijeli, ali i da su unatoč tome dolazili gotovo svakodnevno Isusu da ga prime u presvetoj Euharistiji. Tada mi se otkrila stvarnost koja me ponovno dovela do spoznaje vlastite nevrijednosti, tj. da tim ljudima različitih dobi, tim duhovnim gromadama u ljudskim tijelima, nisam bio dostojan oprati noge, dotaknuti ih, obrisati i poljubiti, jer si u njima ti Isuse, a ja te nisam dostojan.


 

Duhovni poticaj Živo vrelo 31. ožujka 2021.

Gdje, s kim, zašto i od koga bježimo

Danas Isus nastavlja govoriti o izdaji u evanđelju koje ćemo čuti na svetoj misi. Isus sjedi za večerom sa svojim učenicima. Promatra ih i ne zna više vidi li Očevu volju ili pogrešan izbor osoba. Nije mu jasno zašto bi ga netko želio izdati. Kao da ne razumije korijen ili razlog te izdaje. Zna samo da bi čovjeku koji će ga izdati bilo bolje da se nije niti rodio. Kada zatvorim oči i pokušam si predočiti taj stol za kojim sjede Isus i apostoli, kada pokušam ovaj tekst Matejeva evanđelja prebaciti u njihovu konverzaciju i kada čujem ove riječi koje Isus izgovara, od kojih se naježi čitavo biće, uočavam prestravljenost na licima apostola. Svatko od njih zna da ga je na neki način izdao i u tom strahu počinju vikati – da nisam ja, da nisam ja, da nisam ja!? A znaju da jesu, baš oni. Znaju da bi im bilo bolje da se nisu rodili, jer sjede s čovjekom i Bogom od kojega će za koji sat pobjeći, kojega će izdati, predati i zanijekati. Bila je mučna ta večera. Ništa ne ide u tek. Mali razgovori o tome što će biti sutra, gdje će ići, što raditi, s kim se susresti, a svi znaju da pomalo nesuvislo pričaju – znaju da sutra ne postoji i da je sutra kraj.

Juda odlazi s večere. Ostali apostoli ne znaju što to Juda mora otići učiniti, ali jedno znaju u svom srcu. Znaju da se nisu brinuli za svog brata Judu. Već mjesecima se malo po malo on udaljavao od njih. Nije s njima puno niti razgovarao. Iako je u početku volio biti u njihovu društvu, već dugo s njima nije nigdje otišao. Pa evo, i za večerom nije prvi put da odlazi od stola. Uvijek ima nekog posla koji ne može odgoditi. Drugim apostolima čini se da je sve to nekako počelo kada su mu dali da se brine o novcima. Nije Judi dobro pala ta služba. Malo po malo ga je lomila. Nije se mogao opustiti i s njima uživati ni u najmanjim stvarima, pa ni u ovom trenutku, kada svi znaju da je sve gotovo i da stvari dolaze svom prirodnom kraju. Svi znaju da se mora nešto dogoditi – ili nešto veliko ili nešto strašno, ali nešto mora, jer ovako više ne ide. A kad se dogodi, pomislili su, Jude opet neće biti tu, s njima.

Juda je za sebe mislio da je čovjek koji voli društvo. S jedne strane imao je veliki krug poznanika, i to utjecajnih, s druge strane život više-manje uredan. I onda je upoznao njega – Isusa. Nije se mogao sjetiti tko je kome prvi pristupio. Znao je samo da je vidio nešto posebno u tom Nazarećaninu, sinu stolara. Činilo mu se da je pred njim kakav vođa duhovnog pokreta, predstavnik naroda, pučki tribun, ali s jednom posebnošću za razliku od tih kvazi političara i kvazi duhovnjaka, koji su bili sveprisutni – taj Nazarećanin zna govoriti kao nitko prije njega. Mase ga slušaju. I još s mojim vezama i poznanstvima – pomisli Juda – to je to. Savršena kombinacija utjecaja i kontrole vlasti. U početku je to čak i dobro funkcioniralo. Ali s vremenom, bez ikakva pomaka, počelo je to umarati Judu. Imao je osjećaj da ga Isus i apostoli kupuju službama, posebno onom ekonoma, ali da se neće baš puno promijeniti – u to je postajao sve sigurniji. Uostalom, nitko od ostalih koji prate Isusa nije bio sposoban poput njega, Jude, da uspije u životu i bez Isusa. Na kraju krajeva – pomisli Juda – nikada me nisu niti prihvatili jer sam bio bolji od njih. Nitko me se ne bi niti sjetio da im povremeno nije zatrebao novac. Pretvorilo se to u nešto nakaradno, u jedno ulizivanje Isusu nekolicine probranih – pomislio je Juda i otišao s večere. Izjurio je s mišlju – ako je izdaja to što želim malo Isusove pozornosti i maknuti ga od onih koji su ga u potpunosti iskvarili, onda sam izdajica.

Volio bih kada bismo danas, dan uoči velikog četvrtka, sebi odgovorili – gdje, s kim, zašto i od koga bježimo.


 

Duhovni poticaj Živo vrelo 30. ožujka 2021.

Svatko je od nas nekoga izdao

„Jedan će me od vas izdati“, kaže Isus svojim apostolima u današnjem evanđelju. A ja se mislim – bilo bi izvrsno da je samo jedan Isuse. Izdaja je zasigurno najsramotniji fenomen u čovjekovom ponašanju. Za razliku od drugih pojava koje nas iznenađuju svakodnevno u našem djelovanju i koje smo spremni oprostiti, ona – izdaja, ili služenje protivnoj strani i prelazak na drugu, protivnu stranu, je neoprostiva. Izdajicama se ne vjeruje. Izdajicama se ne povjerava bitna služba. Izdajice se marginalizira. S izdajicama se ne razgovara. Oni su višak društva, soj koji nikoga ne može zaraziti zbog gađenja koji izazivaju kada ih uopće vidimo ili susretnemo. A opet, Isus s takvim izdajicom sjedi, razgovara i jede. Smatra ga svojim učenikom, apostolom. Daje mu slobodu da izabere dobro.

Kada bismo uistinu primijenili u praksi ovo maločas izrečeno o izdajicama, svijet bi postao jako osamljeno mjesto. Ta svatko je od nas nekoga izdao. Izdali smo svoje roditelje i njihovu ljubav onaj prvi put kada smo ih slagali ili im otuđili nešto. Izdali smo prijatelje i njihovo povjerenje kada smo im rekli da se ne možemo s njima igrati jer nam roditelji ne dopuštaju, a išli smo se družiti s nekim drugim prijateljima. Izdali smo naše supružnike i njihovo predanje nama, kada smo im slagali gdje i s kim smo bili, koliko smo zaradili i potrošili, s kim smo provodili vrijeme kada nismo bili kod kuće. Izdali smo našu djecu i njihovo divljenje mami i tati, kada smo stvarali razlike među njima, makar i nesvjesno; kada smo vikali na njih i kaznili ih samo zato što smo bili nervozni ili neraspoloženi. Izdali smo naše ljubavi kada im nismo davali dužno vrijeme, pažnju i nježnost koju zaslužuju. Izdajemo sami sebe kada stanemo negdje sa strane, sami sa svojim mislima ili se pogledamo u ogledalo u kojem više ne prepoznajemo vlastiti odraz, ali nas to ne zabrinjava jer smo stigli tamo gdje smo planirali stići.

Izdali smo. Izdajemo. Izdavat ćemo. O tom nema dvojbe. Sjedit ćemo za stolom s Isusom, a zatim otići negdje daleko od njega. Možda ćemo iz samosažaljenja, tu i tamo objesiti nešto kajanja na drvo srama, te čak tražiti priznanje za to. Ukoliko se ne usmjerimo na drugu Isusovu rečenicu iz ovog evanđelja naš će život postati odgođena smrt. A ta druga rečenica je – „Dječice, još sam malo s vama“. Premalo vremena imamo da bismo si dopustili da nas naše izdaje odvedu do mjesta s kojeg nema povratka. Zato iskoristimo ove velike i svete dane. Pomirimo se s Bogom i provedimo ovo malo vremena koje nam je preostalo s Njim.


 

Duhovni poticaj Živo vrelo 29. ožujka 2021.

Tijelo koje je lijek za naše slabosti

Strah od dodira, izbjegavanje i prijavljivanje kontakata, obavezna distanca, prekrivanje lica maskom, jednom riječju – mjere. Mjere koje nas prate malo više od godinu dana i koje nas, po riječima dijela znanstvenika, čuvaju od zaraze virusom SARS CoV-2. Mjere koje poštujemo u nadi da ćemo na taj način doprinijeti bržem kraju ove pandemije, iščekujući onaj trenutak kada ćemo se s nekim moći normalno rukovati, zagrliti, provesti vrijeme u dobrom društvu bez straha, sjesti pored nekoga bez bojazni, prestati sumnjičavo gledati nekoga tko zakašlje, kihne ili pomalo otežano diše. Čekamo trenutak kada će ponovno biti normalno učiniti ono što čine Lazar, Marija i Marta, u evanđelju koje ćemo danas čuti, tj. prirediti veličanstven doček nekome, u ovom konkretnom slučaju Isusu.

Ne želeći omalovažiti Martinu pripremu večere i posluživanje, kao i Lazarovo dijeljenje stola s Isusom, zaustavio bih se u ovom razmišljanju na Mariji, točnije na njezinom kontaktu s Isusom. Ovaj čin pranja Isusovih nogu i poštovanje koje Marija iskazuje njegovom tijelu jednostavno me ispunjava divljenjem. Možda i zbog činjenice da ga sveti Ivan opisuje na tako jednostavan način, da mogu pred sobom vizualizirati i uprisutniti taj događaj. Bez straha od dodira, s toliko dostojanstva i poniznosti, s određenom senzualnošću koju nadilazi jedino njezina pristojnost, profinjeno i rasterećeno od obzira, s blagim i nenametljivim pokretima Marija priprema Isusovo tijelo za muku koju će podnijeti i za ukop. Nedugo nakon ovog događaja Isusovo tijelo bilo je prezreno, odbačeno, ispaćeno i neugodno za gledati, ali vjerujem da je On u svom srcu nosio ovaj događaj iskazivanja poštovanja i ljubavi tom istom tijelu, koje je svakim korakom postajalo sve neprepoznatljivije.

Bliži nam se Vazmeno trodnevlje. Vrijeme u kojem ćemo u velikom broju, poštujući mjere opreza, pohoditi crkve, pristupati sakramentima, posebice sakramentu pomirenja i euharistije. Nadam se da ćemo se prema tom sakramentalnom Tijelu odnositi na isti način kao i Marija. Vjerujem da ćemo se dobro pripremiti da u sakramentu pomirenja temeljito ispovjedimo svoje grijehe, i nakon toga primiti Tijelo koje je lijek za naše slabosti i na taj način pokazati najveće poštovanje Isusu.

 

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne