Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata i u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna, od 4. do 9. ožujka 2024. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremao je i kazivao don Ivan Bijakšić, koji je na službi župnika u župi Ravno te župnog upravitelja župe Trebinja u Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji. Ako ste ih propustili u našem programu, njegova svakodnevna promišljanja donosimo i na web stranici.
Duhovni poticaj Živo vrelo 9. ožujka 2024.
Marija i u patnji ljubi
Bol, patnju i kušnje teško je podnijeti kada ste sami, kao ljudi trebamo ipak druge koji će nam pomoći nositi teška životna bremena.
Prema ranokršćanskoj tradiciji Marija slijedi “Via Dolorosa”, Isusa na njegovom žalosnom putu do križa, dok ga većina njegovih učenika napušta. Tu gleda kako njezin sin pati i umire. U tom pogledu, Marija ima mnogo toga zajedničkog s neopisivom ljubavlju roditelja koji su morali gledati kako njihovo dijete, sin ili kćer pati i umire.
Međutim, Marija je vjerna Isusu, trpi strahovitu muku i bol podno križa, jeca i plače od prevelike tuge, dok On umire za grijehe svijeta.
Iako Sveto Pismo izričito ne navodi da je plakala, što vi mislite, kako bi se ponašala jedna majka dok gleda svoje dijete u tolikoj boli?
Marijina tuga je jako izražena u riječima himana/pjesme iz 13. st. „Stabat mater dolorosa, juxta Crucem lacrimosa, dum pendebat Filius.“, (Stala plačuć tužna mati, gledala je kako pati, Sin joj na Križ uzdignut.).
Možemo samo zamisliti kako su joj kroz misli prolazili svi događaji, lijepi trenutci sa svojim sinom, kako ga je rodila, dojila na grudima, odgajala ga pazeći na svaki njegov korak kako se ne bi spotaknuo, gledajući kako iz dječaka raste u pravog muškarca. On je bio taj s kojim je jela i smijala se, dijelila je njegove radosti, ali sada gleda patnju i smrt. Sigurno se dobro sjetila Šimunovih riječi kad ju je upozorio: “Mač boli će probost tvoju dušu…” (Lk 2,35).
Što to prijatelju može biti gore za majku nego vidjeti kako njezino dijete umire? To je suprotno našem shvaćanju, pa i zakonima prirode, jer djeca obično nadžive svoje roditelje. No nije lako razumjeti kada se sve obrne naopačke… pa možeš samo čuti; što nisam ja umjesto tebe sine moj…
Marija, nije patila i umrla za grijehe svijeta. Međutim, u vrlo stvarnom smislu, patila je s Isusom. Drugim riječima, Marija je tako duhovno, mentalno, emocionalno pa i fizički povezana sa bolima, patnjom, smrću svoga sina na križu. “Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!“ (Post 2, 23). Njena emocionalna bol jednaka je, stvarna, kao i fizička bol, jednostavno ona je MAJKA!
A kada govorimo o povezanosti Majke Marije i Isusa, najbolje nam govori sveto evanđelje. Dok Isus trpi na križu, ponižen, osramoćen, u teškim mukama On i tada misli na svoju Majku, želi se pobrinuti za nju, uzvratiti na njezinu ljubav koju je činila 33 godine neprestano. „Majko evo ti sina… sine evo ti Majke…“ (Iv, 19, 27)
Ona nakon svega, nakon što je Sin izdahnuo, želi ga još jednom uzeti u naručje, milovati i poljubiti Sina. To je neopisiva Majčina ljubav!
Zato i mi katolici trebamo neizmjerno štovati Majku Mariju, želeći slijediti Isusa u svemu, osobito u nasljedovanju njegove ljubavi prema Majci. „Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov.“ (1Kor 11, 1); „Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu:“ (Fil 2,5).
Marijo naša Majko budi na pomoć svim očevima i majkama u njihovim brigama u odgoju, osobito utjeha u njihovoj tuzi zbog gubitka njihove djece.
Dragi Isuse, naš Spasitelju, hvala ti za svu muku koju si podnio da nas otkupiš, hvala ti za dar Majke Marije koju si velikodušno po apostolu Ivanu ostavio ovom svijetu koji trpi i pati, kako bi nas kao Majka ljubila, tješila, hrabrila, i branila od svakoga zla.
Duhovni poticaj Živo vrelo 8. ožujka 2024.
Pobijediti strah
Svi imamo svoje trenutke iskušenja, trenutke agonije, uznemirenosti, Mnogi čimbenici utječu na to.
No i naš Gospodin u Getsemanskom vrtu imao je agoniju, njegova duša bila je na smrt potresena.
Nakon što je Ocu očitovao svoju unutarnju patnju, moleći: Oče izbavi me od ovog “časa”.
Naravno, Isus odbacuje ovo iskušenje kao način da i nas nauči iz svog ljudskog iskustva.
Kao Bog, Isus je imao savršenu snagu i uvijek je ostao vjeran misiji koju je primio od Oca. Ali kao čovjek, Isus je dopustio sebi da doživi iskušenje i ljudsku patnju iz mnogih razloga. Jedan od razloga bio je da se On može doprijeti do nas, jer je On preuzeo sve patnje ovoga svijeta i grešnog čovjeka, zapravo to je bio trenutak povezivanja s unutarnjim ljudskim patnjama.
Čineći to, Isus nas potiče da ga slijedimo.
Isus je dopustio sebi da podnese agoniju predviđenu patnjom, gledajući na našu budućnost, jer ćemo svi kroz ovaj naš život podnijeti slična iskušenja.
Što vam izaziva strah i tjeskobu dok gledate u vlastitu budućnost?
Ako vam nešto odmah padne na pamet, pokušajte to sagledati u svjetlu Isusovog vlastitog iskustva.
Prvo što nas uči jest da otkrijemo od koga dolazi strah i zbog čega, zatim sve to predajte Gospodinu jer je jedino On moćan svojim Duhom Svetim poraziti svako zlo, grijeh i smrt, zbog kojeg i mi trpimo.
To je bio razlog zašto je i došao k nama!
On je došao trpjeti zbog posljedica naših grijeha, pobjeđujući grijeh i smrt.
Vrlo često će Božji plan za naše živote uključivati hrabro djelovanje pred križem i patnjom. Doživljavanje straha je normalno, ali strah se neće pretvoriti u tjeskobu ako slijedimo našeg Gospodina i izaberemo Božju volju bez obzira na cijenu.
Isus je također zagrlio svoj križ.
Shvatio je da će njegova patnja i smrt biti proslava Oca. Stoga je dopustio sebi da vidi križ kao proslavu svoga Oca, što se mora dogoditi i u našim životima.
Bez obzira na to s čime se suočavamo u životu, bez obzira na križ koji nam je dan, ako je Božja volja da ga prihvatimo, onda ga moramo gledati ne samo kao patnju koju moramo podnijeti, već prvenstveno kao čin kojim će Bog biti proslavljen u našim životima. Ovakav odnos prema našem vlastitom križu i trpljenju, donijet će sa sobom nadu, radost i snagu koja će nas osloboditi tjeskobe uzrokovane strahom.
Razmislimo danas o načinima na koje nas Bog poziva na prihvaćanje križa.
Naravno, nemojte dopustiti da vas strah odvrati od nošenja križa.
Umjesto toga, gledajte na svaku neočekivanu patnju, trpljenje kao na priliku da proslavite Boga u svom životu. Gledajmo svoje križeve sa zahvalnošću i radošću i dopustimo Božjem duhu da izlije svoju snagu na nas, koja nam je potrebna da ispunimo misiju koju nam Otac Nebeski daje.
Duhovni poticaj Živo vrelo 7. ožujka 2024.
Djela milosrđa
U Matejevom evanđelju imamo jako dobar tekst koji nam može pomoći u ovoj korizmi kako bismo produbili svoju vjeru ali i učinili je djelatnom. (Mt 25, 31-46.)
Naš Gospodin potiče nas i usmjerava prema onome što je potrebno kako bismo imali udjela u Njegovu Kraljevstvu. Ovo su zapravo djela milosrđa koja su nužna kako bi ljubav Božja bila vidljiva u djelima. Za njihovo razumijevanje nisu nam potrebna nikakva objašnjenja kao niti visoke škola ili učilišta kako bismo razumjeli, jer Isus na najjednostavniji način objašnjava što se od nas očekuje u praktičnom življenju vjere: gladna nahraniti, žedna napojiti, putnika primiti, siromaha odjenuti, bolesna i utamničena pohoditi, roba otkupiti i mrtva pokopati,
Dragi moj Isuse u ovoj korizmi trebao bih svakoga dana čitati ovo Evanđelje. Naravno, razmišljajući koliko živim ovaj tvoj poziv?
Ako nastojimo živjeti ovaj Isusov poziv, onda kako reče sv. Terezija Avilska, postajemo poput samoga Krista.
Krist sada nema ljudskog tijela na zemlji osim tvoga… tvoje ruke zapravo postaju Njegove kojima blagoslivlja i grli ovaj svijet.
Gospodine neka ova korizma bude prekretnica u mome životu, vrijeme za napredovanje i rast u vjeri. Ti si moje ispunjenje za kojim žudim, središte mog života, Isuse želim te slijediti.
Isus reče: “Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje. I sabrat će se pred njim svi narodi, a on će ih jedne od drugih razlučiti kao što pastir razlučuje ovce od jaraca. Postavit će ovce sebi zdesna, a jarce slijeva.
Tada će kralj reći onima sebi zdesna: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.’
Tada će mu pravednici odgovoriti: ‘Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?’
A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’
Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer ogladnjeh i ne dadoste mi jesti; ožednjeh i ne dadoste mi piti; stranac bijah i ne primiste me; gol i ne zaogrnuste me; bolestan i u tamnici i ne pohodiste me!’
Tada će mu i oni odgovoriti: ‘Gospodine, a kada te to vidjesmo gladna, ili žedna, ili stranca, ili gola, ili bolesna, ili u tamnici, i ne poslužismo te?’
Tada će im on odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.’
I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.” (Mt 25,31-46)
Duhovni poticaj Živo vrelo 6. ožujka 2024.
Izgubljeni i nađeni sin!
Vjerujem da nam je poznata ona Isusova prispodoba o „izgubljenom sinu“.
Mlađi sin je tražio „ono što mu pripada“ mada nezasluženo, i sve to prokockao, potratio.
Bio je sin koji je sve imao i uživao u milostima Očeva doma, ali se izgubio i ovaj svijet ga je privukao, otputovao daleko od Boga i živeći razvratno.
Naravno, materija je potrošna ali i duh se troši također ako ga ne hranimo Bogom. Sotonin je to plan, prividno pružiti ugodu i zadovoljstvo, ali dugoročno lišiti svega i uništiti.
Sreća je ipak… kako to lijepo Isus u prispodobi veli: “došavši sebi…“
Svi smo mi katkada izgubljeni u ovom svijetu i potrebno je doći k sebi, potražiti utjehu kod svoga Oca koji zna dobro da smo mi slabi i grešni i ne očekuje da postanemo odjednom savršeni i sveti.
On samo traži iskrenost i dobru volju za uvijek iznova krenuti Njegovim putem.
Stoga, donosimo priču o jednom izgubljenom, ali nađenom sinu:
Mladić je sam sjedio u autobusu i gledao je kroz prozor. Bilo mu je malo više od 20 godina.
Na stanici je ušla neka žena i sjela do njega. Nakon što su razmijenili nekoliko riječi o toplome proljetnom vremenu, mladić reče: “Bio sam dvije godine u zatvoru. Jutros sam izašao i vraćam se kući.”
Iz njega je potekla bujica riječi. Pripovijedao je kako je odrastao u siromašnoj, no poštenoj obitelji, kako je svojim kriminalnim djelima osramotio roditelje i nanosio im bol.
Dvije godine nije ništa čuo o njima, znao je da su presiromašni da bi platili put i posjetili ga u zatvoru. Kako su bili nepismeni, nije od njih mogao očekivati niti pismo, a ni on nikomu nije pisao.
Tri tjedna prije izlaska iz zatvora pokušao je uspostaviti vezu s ocem i majkom, zatražio je od njih oproštenje i ispričao se za tolika razočaranja. Kad je pušten na slobodu, ušao je u ovaj autobus koji će ga provesti pored kuće i vrta gdje je odrastao i gdje se nada da i sada stanuju njegovi roditelji. U pismu im je napisao da na jabuku ispred kuće svežu komad bijeloga platna koji će on iz autobusa vidjeti i tako znati da su mu oprostili i da ga primaju. Ako ne bude znaka, on će produžiti autobusom do drugoga grada i tako zauvijek otići iz njihova života.
Što se autobus više približavao mladićevu domu, on je bivao nemirniji, jer se plašio da na granama stare jabuke neće vidjeti bijeloga znaka.
Nakon što je saslušala priču, žena predloži da se zamijene za mjesta: “Ja ću umjesto Vas gledati kroz prozor.”
Autobus je bio sasvim blizu i žena opazi stablo. “Pogledaj, pogledaj!”, reče ganuta do suza. “Cijelu su jabuku okitili bijelim vrpcama.”
Tekst ove priče je izvadak iz knjige
Bruna Ferrera “365 malih priča za dušu”
Duhovni poticaj Živo vrelo 5. ožujka 2024.
Ljubav koja je spremna trpjeti
Kako biste se nosili s tim znanjem kad biste imali spoznaju o svojoj budućnosti, da ćete jako trpjeti, biti progonjeni, izdani i na kraju na najsramotniji način ubijeni?
Većina bi nas bila ispunjena strahom i pokušali bi učiniti sve što je u našoj moći da se to izbjegne. Ali ne naš Gospodin, On je sve znao.
Evanđelje nam pokazuje kako je On namjeravao prihvatiti svoj križ s nepokolebljivim povjerenjem i hrabrošću, a sve zbog ljubavi prema čovjeku.
Ovo je samo jedan od nekoliko puta kada je Isus počeo tumačiti i pripremati učenike za ono što ga čeka kao i njih same. I svaki put kad je govorio ovako, učenici su većinom ili šutjeli ili negodovali… (Vidi: Matej 16,22).
Čitajući ovaj gornji odlomak, snaga, hrabrost i odlučnost našeg Gospodina blistaju činjenicom da On govori tako jasno i odlučno.
Ljubav nije samo puki osjećaj nego izbor, učiniti ono što je najbolje za drugog, bez obzira na cijenu, bez obzira na to koliko je teško.
U vlastitim životima lako je izgubiti iz vida što je zapravo prava ljubav. Prava ljubav nije osjećaj koji teži sebičnosti, gledajući samo svoju korist. Prava ljubav je nepokolebljiva snaga koja traži samo dobro osobe koju voliš.
Naš Spasitelj bio je nepokolebljivo odlučan žrtvovati svoj život za sve nas i nije bilo moguće odvratiti ga od te misije.
Razmislite danas o nepokolebljivoj odluci našega Gospodina da nas sve žrtveno ljubi na našim oltarima, i opet dolazi među sve nas, prihvaća trpljenje, odbacivanje i žrtvovanje na križu, opet radi nas.
Ništa ga ne može odvratiti od te ljubavi!
Što da ja uzvratim Gospodinu za sve što mi je učinio?
Moj Gospodine, hvala ti na Tvojoj čvrstoj odluci da se iz ljubavi žrtvuješ na križu za sve nas.
Daj mi milost koja mi je potrebna, dragi Gospodine, da se odvratim od svih oblika sebične ljubavi, prihvatim svoj križ i trpljenja kako bih i ja istinski ljubio Tebe i svoje bližnje.
Duhovni poticaj Živo vrelo 4. ožujka 2024.
Korizma
Započeli smo sveto vrijeme korizme posipajući se pepelom kao znak predanja volji Božjoj, tražeći milosti za obnovu naše Katoličke vjere i osobnog, djelatnog nasljedovanja Isusa u svakodnevnom životu.
To će biti jedan veliki izazov, jer ćemo i mi kroz četrdeset dana biti u pustinji kušnja, ali, s Gospodinom!
Ako pristanemo ovu korizmu hoditi s Isusom (još imamo vremena), to će uistinu proizvesti u nama veću svetost života, koja je za naše spasenje i spasenje svijeta.
Budući da je izazov tako velik, moramo biti oprezni na iskušenje obeshrabrenja i straha, jednih od Sotoninih najmoćnijih alata protiv našeg rasta u svetosti.
Budimo svjesni koliko se potrebno boriti sa samim sobom, kako bismo napravili reda u svome životu, unijeli veću ljubav, u naše odnose s Bogom i sa bližnjima.
Put korizmenog obraćenja bit će naporan, ali ne smijemo se obeshrabriti ili se bojati, jer je naš Gospodin s nama, prati nas i želi nam pružiti snažne milosti za takvo obraćenje uma i srca.
Kroz korizmeni post, milostinju i molitvu, On će smiriti nemirne bujice našeg života i pomoći nam da sretno i sigurno odvedemo svoje duše u luku koja je nebeska Crkva, naš pravi i vječni dom.
Molimo da svakoga dana rastemo u spoznaji i ljubavi prema Gospodinu, blaga i ponizna srca, odgovarajući svaki dan, novim poletom i žarom, na snažne milosti naše korizmene duhovne obnove za obraćenje naših života i spasenje svijeta.
Predajmo sada svoja srca, tako često sumnjiva, prestrašena i grešna, slavnom probodenom Srcu Isusovom, koje uvijek otvoreno da nas primi, da nas očisti i učvrsti darom Njegove neizmjerne ljubavi.
Bilo svima na spasenje!
