Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna, od 8. do 13. siječnja 2024. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremala je i kazivala s. Kristina Barbarić, školska sestra franjevka Krista Kralja, članica Provincije Svete obitelji u Hercegovini. Ako ste ih propustili u našem programu, donosimo ih ovdje na našoj web stranici.
Duhovni poticaj Živo vrelo 13. siječnja 2024.
Svaki trenutak je Božji zov
Isus nas kroz svoju evanđeosku poruku uči da uvijek budemo spremni stati, pogledati oko sebe i vidjeti ljude i njihove probleme. U svakom susretu pokazati zanimanje za čovjeka i njegove potrebe. Uvijek i svagdje, ovdje i sada, treba se zauzimati za ljude. Ne povlačiti se u sebe i čuvati svoj mir ne želeći se ni u što miješati, osobito da ne bismo “imali neprilika”. Često se tako sami pred sobom i pred drugima opravdavamo. Isus jasno kaže da to nije opravdano i nije dobro za nas jer nas koči u odvažnosti i hrabrosti, velikodušnosti i dobroti. I još gore, u nama se rađa sebičnost, a gubi se radost i sreća.
Možda smo nekad doživjeli razočarenje, nezahvalnost nakon učinjenog dobra. Ali to nije mjerilo našeg djelovanja. Mi vjernici idemo za tim da postupimo kako bi Isus Krist da je na našem mjestu postupio. Zato ćemo nastojati učiniti što možemo, a uvijek nešto možemo. Isus ne traži nemoguće. Svaki čovjek može s pažnjom i poštovanjem susresti drugog čovjeka, može ga lijepo pogledati, prijateljski mu stisnuti ruku i reći lijepu riječ. A to nije malo.
Današnja prezaposlenost i užurbanost često poprimaju sebično usmjerenje pa gubimo iz vida ljude koji s nama i oko nas žive i kojima je potrebno naše razumijevanje i naša pomoć. Riječi, danas tako česte, “nemam vremena” ne bi za nas vjernike smjele postojati. Vrijeme, svaki trenutak vremena, za nas je uvijek ispunjen Božjom ponudom: svaki trenutak je Božji zov na koji se sa zahvalnošću valja spremno odazvati u istinskoj dobroti i čovjekoljublju. Budimo dobri u svom životu, u obitelji, na radnom mjestu, u svakom trenutku dok još imamo vremena.
Duhovni poticaj Živo vrelo 12. siječnja 2024.
Stvarati obzorje nade
Kršćansko pouzdanje ima samo jedan oslonac, i to u Božjoj vjernosti koju nam je obilno potvrdio u Isusovu životu, smrti i uskrsnuću. On nas ne prestaje pratiti na svim našim životnim usponima i padovima! A mi, kako smo labave građe, povodimo se za svijetom. Isus nas upućuje na beskrajno Božje čovjekoljublje koje se ne da sputati nikakvim ljudskim mjerilima i prosudbama. Božje sunce grije i kiša pada i dobrima i zlima, svima, jer su svi ljudi, bez izuzetka, Božja i Bogu draga djeca, a uzajamno braća i sestre! Besmisleno je i nedopustivo osuđivati i odbacivati ljude. Namjesto prisile, Isus širi dobrotu, na mržnju odgovara ljubavlju, a pohlepi se suprotstavlja nesebičnošću i skromnošću. Znamo, te se vrijednosti začinju u ljudskom srcu, i to darom Božje milosti, i osobnim naporom. Bog ih ne nameće, ali i ne uskraćuje. Ne potrudi li se čovjek, ne otvori li im svoje srce i ne njeguje li ih s punom sviješću osobne odgovornosti, on osiromašuje i upropašćuje sama sebe. Spušta se na nižu razinu, ne prestaje biti čovjekom, a ne može živjeti zadovoljno. U nj ulazi nemir, prodire u dubine njegova bića i čini ga tjeskobnim. Bog je darovao čovjeku apsolutnu slobodu; može birati dobro ili zlo. Svi su oblici zla nasilni, nameću se čovjeku. Svi oblici dobra poštuju čovjekovu slobodu i ne nameću se nego strpljivo čekaju njegovu slobodnu odluku. Izostane li sloboda, ravnoteža se poremeti i čovjek više ili manje postaje plijenom zla. Moć slobodne odluke slabi, a čovjekova se ljudskost smanjuje. Stanje unutarnjeg nemira i tjeskobe čovjek teško podnosi, a svoje nezadovoljstvo najčešće očituje izlijevajući ga na drugoga. Postaje sklonim sumnjičiti, optuživati i osuđivati drugoga, kako često vidimo u svojoj sredini.
I mi to često činimo. Mi vjernici moramo na Božju ponudu da se odazovemo Božjem kraljevstvu kao zajedništvu s Bogom u njegovoj beskrajnoj ljubavi. On je jedini koji sve oprašta i sve uzajamno povezuje u snazi svoga Duha. Pitamo se, kako to da se mi zatvaramo u svoj osiromašeni i ukrućeni svijet beživotnih predaja i besplodna društvenog položaja? Je li moguće da na Božju ljubav kao odgovor postajemo umišljenima i oholima, spremnima prezirati i mrziti drugoga?
Naš život nije sam po sebi najviša vrijednost, ali je uvijek izuzetna prigoda za ostvarivanje najviših vrijednosti. Odlučimo se za život kao Božju ponudu za postignuće najviših vrijednosti. Potrudimo se da u snazi Božjega duha budemo promicatelji mira i ljubavi, razumijevanja i uzajamne potpore. Kao kršćani mi možemo stvarati obzorje nade koju nikakva tjeskoba ne može nagristi.
Duhovni poticaj Živo vrelo 11. siječnja 2024.
Vedrina duha i gorljivost srca
Mi smo ljudi često poneseni težnjom za pravednošću. Htjeli bismo da se baš naša pravednost vidi i prizna. I to da je naša pravednost i zasluga veća od pravednosti i zasluga drugih ljudi. Isus nas uči da to nije dobro. Svi su ljudi djeca Božje ljubavi i trebali bi živjeti dostojno poziva djece Božje. Možemo primijetiti da nas Bog kao svoju djecu na svim našim stazama iznenađuje, usmjerava, izbavlja nas da ne zalutamo i ne skrenemo s puta. Mi vjernici razvijamo živu svijest da je čovjek potekao iz Božje ljubavi. I da nas ta ljubav kao nedokučiva tajna prati na našem hodu kroz povijest, omogućava nam pristup u zajednicu života ljubavi s Bogom. Isusov zahvat u našu povijest čini da čovjek, vjernik postaje istinski slobodnim u najvišem stupnju slobode, i po tom sposobnim izgrađivati sebe i ljudsko društvo oko sebe. Jesmo li na tom stupnju ljubavi i slobode? Kad bi nas netko iznenada upitao: je li to vaše kršćanstvo? Vjerojatno bismo zbunjeno zastali i nijemo ga pogledali. Ili bi nam u dubinama naše biće progovorilo: ne, nije to istinsko kršćanstvo!
Što nam zapravo nedostaje? Vedrina duha i gorljivost srca, da svim srcem i svom dušom, cijelim bićem stojimo u Božjoj ruci. Da slijedimo Božju volju onako kako je to činio Isus Krist, posve predano, kao što malo dijete s punim pouzdanjem slijedi oca i majku.
U onoj mjeri u kojoj se mi svakodnevno naprežemo da bi u nama živjelo takvo raspoloženje, u toj mjeri, mi postajemo kršćani. Mi smo često u svom kršćanstvu poprilično zakržljali, pa čak se i izrodili. Može se to primijetit po bezbrižnosti, lijenosti, u sebičnosti i neodgovornosti, u psovci i svađi, ubijamo porod, hulimo na Boga. Majka Marija neumorno poziva ne bi li probila gluhoću našeg srca. Želi da srce i duh usmjerimo na Isusa, da nas spasi, da se ne izgubimo. Odazovimo se majčinskom zovu ljubavi.
Duhovni poticaj Živo vrelo 10. siječnja 2024.
Spasenje dolazi od Isusa
Svaki je pojedinac mnogim i raznovrsnim nitima vezan uz druge ljude; rađa se, razvija i živi u zajednici. Svratimo li pozornost samo na one bitnije niti međusobne povezanosti, možemo reći kako svi ljudi svih naroda i vremena tvore jednu veliku zajednicu na zemlji, čovječanstvo. Ta se sveopća zajednica svijeta dijeli na manje i manje sve dok ne dođemo do čovjeka pojedinca, ondje gdje stoji čovjek sam sa sobom, uzima svoj usud u svoje ruke i prima odgovornost za svoje mišljenje i djelovanje, i gdje čovjek vjernik stoji sam u svojoj svijesti i svijesti u susretu sa svojim Bogom.
U tom susretu čovjek doživljava vrhunac svoje osobnosti jer ga Bog zove njegovim vlastitim imenom, njemu osobno poklanja svoje prijateljstvo i od njega traži osobnu odgovornost.
Često kažemo: živjeti u zajednici, u obitelji, ili bilo kojoj zahtijeva žrtvu. Kažemo to da čovjek ne smije misliti samo na sebe, nego mora gledati i na druge. Znati za druge i imati razumijevanje prema njima. Ako to izostane, s bilo koje strane, nastupa kriza.
Mi kršćani kao uzor zajednice imamo Svetu obitelj, zajedništvo Isusa, Marije i Josipa. Ta je zajednica živjela u slozi jer je u njoj živio Isus. Preko Isusa se u njoj stvarao odraz zajedništva u Bogu. Velika tajna i velika ljubav.
Svaki je čovjek svijet za sebe, i velika tajna. Stupiti dodir sa jednom osobom, to je isto što i stupiti u dodir sa svemirom, dodirnuti veliku tajnu. Zato svako naše zajedništvo mora biti nadahnuto i vođeno ljubavlju. I to onom koju je u svom životu posvjedočio Isus iz Nazareta. Nesebičnom, spremnom na najveću žrtvu, sposobnom da neizmjerno oprašta i uvijek iznova započinje ljubavlju. Ta je ljubav sposobna držati zajednicu na okupu, čvrsto je povezivati. Sveta obitelj nam ukazuje da naše spasenje dolazi od Isusa. Samo zajednica na njemu utemeljena može njegovom snagom biti zajednica mira i sreće. Oduprimo se zamamnosti grijeha, čuvajmo se i najmanjega zla. Molimo pomoć Isusa, Marije i Josipa da ustrajemo na putu svetosti u našim obiteljima.
Duhovni poticaj Živo vrelo 9. siječnja 2024.
Kriza ljudske zrelosti
U svijetu u kojem živimo često čujemo, svijet je u krizi. O kakvoj se krizi radi, uvjereni smo da znamo i da se trudimo da je riješimo. Nije ljudski rod ugrožen radi ekonomske, političke, ili neke slične krize. Riječ je o krizi ljudske zrelosti. U krizi su ljudska samostalnost i odgovornost. U krizi je svijest osobne odgovornosti. Riječ je o nezrelosti pojedinaca, za samostalan, slobodan i odgovoran život; nemaju unutarnje snage preuzeti odgovornost za svoj život i svoju budućnost.
Svaki mladi čovjek trebao bi sebi postaviti pitanje: što će od njega biti, kakav će mu izgledati život?
Promatramo li društveni život vidimo da se odvija tako da u prvi plan ističe lažnu privlačnost življenja bez preuzete odgovornosti. Gotovo se nigdje ne spominje kako se time na kocku stavlja dostojanstvo osobe, a cijelo društvo vuče u provaliju. Primjećujemo da je previše namjerne i svjesne promidžbe neograničene slobode u kojoj je život potpuno rastavljen od ljubavi, što predstavlja težak udarac dostojanstvu osobe i njezinu cjelovitu razvoju.
Nasuprot ovakvom društvenom stilu života potrebno je namjerno i svestrano isticati vrijednosti, prednosti i istinsku ljepotu žvota, osobito u braku i u obitelji. Mi bismo kršćani bili prvi pozvani raditi na tome svom dušom i svim srcem. Svjedoci smo ozračja ispunjena strahom, odbojnošću, neprijateljstva prema djeci.To je poremećaj koji se prikriva lažnim, u biti nezdravim, raskošnim darovima onome malom broju djece što su imala sreću doći na ovaj svijet. Također odgovornost prema starijima, onima po kojima je nama Bog darovao život, našim roditeljima, bakama, djedovima. Ne možemo graditi vlastitu sreću na odbacivanju života starijih, nemoćnih, bolesnih, potrebitih naše pomoći. Kao vjernci mi znamo da je Bog Otac u riječi Sina svoga našeg spasitelja Isusa ostavio zakon koji neće proći. A to je zakon ljubavi. Brate i sestro, moja i tvoja ljudska i kršćanska zrelost stoji na ispitu pred Isusovom zapovijedi ljubavi.
Duhovni poticaj Živo vrelo 8. siječnja 2024.
Odazovimo se Marijinom pozivu
Kao kršćani mi ispovijedamo svoju vjeru i ističemo da se Božje djelo u Isusu Kristu dogodilo i događa radi nas ljudi i radi našeg spasenja. Vjera je dar. U toj vjeri u Božjim očima svaki od nas je dragocjen. Bog nas voli kao što voli Isusa, kao što voli njegovu i našu Majku Mariju. Marija je uzor čovjeka koji razmišlja i koji vjeruje Bogu. Te dvije vrijednosti trebaju svakom čovjeku na životnom putu. Marijina vjera učinila je njezin duh otvoren za ostvarenje volje Božje po njezinu životu. Ne boj se, Marijo… Našla si milost u Boga. Božja je to poruka Mariji preko anđela. Vrijedi ova poruka i za svakog od nas. Ne moj se bojati! Bog ima dovoljno milosti za svakodnevne događaje u našem životu. Mi vjerujemo i znamo, usred ovog svijeta i zbivanja ima Netko koji je sigurno utočište kamo možemo poći. U Bogu je snaga na koju se čovjek može osloniti, On je ljubav kojoj se može povjerovati. U Božjim očima smo dragocjeni i vrijedni božanske ljubavi.
Kao vjernici živimo životom vjere, poput Marije uzmimo ozbiljno Božju poruku i razmišljajmo o njoj u svom srcu. Razmišljajući u svom srcu s pogledom usmjerenim prema Bogu Marija je mogla biti majkom Božjem Sinu. Svoju je zadaću vršila s potpunim povjerenjem u djelo Božje, ali potpunom odgovrnošću za ono što treba biti i što će postati dijete koje je njoj i sv. Josipu povjereno. Sve vrijedne stvari u našem životu traže od nas napor i žrtvu. Što je neka stvar vrednija, traži veći napor i žrtvu od čovjeka. Tu žrtvu su podnijeli Marija i Josip zajedno sa Isusom. Svaka obitelj traži to isto, ono najpotrebnije, a to je duh obitelji, prije svega sklad između oca i majke. Taj sklad mora biti odraz onog sklada koji vlada u Bogu i koji nam se objavljuje u obitelji Isusa, Marije i Josipa, u svetoj obitelji. Marija, uzor vjere i vjernosti poziva nas na molitvu, na pogled usmjeren prema Isusu. Odazovimo se, jer u Isusu je naš spas i vječna sreća.
