Svetom misom koju je u bazilici Santa Maria in Aracoeli, na rimskom brežuljku Campidoglio, u subotu 25. listopada predslavio fra Miljenko Šteko, gvardijan franjevačkog samostana Antonianum u Rimu, obilježena je godišnjica smrti posljednje bosanske kraljice Katarine Kotromanić čiji se zemni ostatci nalaze položeni ispod glavnog oltara bazilike i koju franjevački red štuje kao blaženicu.
Uz fra Miljenka koncelebriralo je 12 svećenika među kojima su bili don Marko Škraba, vicerektor Papinskog zavoda sv. Jeronima u Rimu i don Bojan Ivešić, generalni tajnik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine. Na misi su sudjelovali hodočasnici iz Hrvatske, Njemačke, Austrije te mladi župe Humac – filijala Zvirići, kao i drugi vjernici koji žive i rade u Rimu.
Na početku svete mise fra Miljenko je upoznao nazočne da je uz pomoć rektora bazilike uz reljef kraljice Katarine postavljena mala ploča na kojoj se donosi prijevod izvornog glagoljskog teksta s kraljičina groba kojega je preveo i priredio fra Dominik Mandić.
Propovijed fra Miljenka Šteke u nastavku donosimo u cijelosti:
Braćo i sestre!
“Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti.” Tako nas Gospodin opominje u današnjem evanđelju (Lk 13,1-9). Opominje, ne osudom, nego upornošću ljubavi. A Pavao nas u poslanici Rimljanima podsjeća da ne živimo po tijelu, nego po Duhu. I da Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u nama (Rim 8,1-11). To je poziv na unutarnju slobodu – onu slobodu koju ni progonstvo ni gubitak ni križ ne mogu slomiti.
U gornjem svjetlu, priča o kraljici Katarini Vukčić Kosača nije samo povijesni zapis o jednoj sudbini. To je živa prispodoba: smokva koja je u progonstvu procvala duhom i donijela plod. Ona je, u vremenu kad su kraljevstva padala, birala obraćenje, birala vjernost, birala život po Duhu.
Ponekad je dostatno stati pred jedan nadgrobni natpis i slušati šutnju. Jer iz nje progovaraju glasovi vremena, tuge, vjere, nade, ljubavi… Tako govori i nadgrobna ploča Katarine Vukčić Kosača – bosanske kraljice, žene izgubljenoga kraljevstva i majke koju povijest nije vratila djeci.
U doba kad se Europa lomi pod udarcima istoka i vlastitih slabosti, kad su krune sve češće bile bačene pod noge osvajača, Katarina se nije predala. U bijegu, u tuđini, ovdje u Rimu, ona ne traži prijestolje – traži djecu, traži nadu, a u konačnici, zapravo, traži Boga i Njegovo kraljevstvo.
Ovdje je bila kraljica bez kraljevstva, majka bez djece, supruga bez muža i žena bez doma. A ipak, u toj potpunoj praznini, ostala je dostojanstvena. Njezina oporuka nije čin očaja, nego posljednji pokušaj da se sačuva nešto sveto iz izgubljenoga: ime, vjera, sjećanje. Ona, prognana, izgnana, zaboravljena, ostaje vjernija Domovini, sad je to bjelodano, negoli Domovina njoj.
Ovdje, u rimskom Aracoeliju, ne počivaju samo njeni zemni ostatci, nego čitava sudbina našega naroda. Mač svoga muža, koji je ponijela sa sobom, nije simbol moći, on je uspomena na ono što se više nije moglo obraniti. Postao je relikvijar nade: ako se sin vrati vjeri, naslijedit će kraljevstvo; ako ne, kraljevstvo pripada Papi i Katoličkoj Crkvi. Time Katarina, ponizna, ali odlučna, predaje zemaljsko nebeskom – priznaje poraz, ali ne gubi vjeru. I tu je njezina veličina: ne u sjaju blistavih dvorana, nego u sjaju unutarnje vjernosti. Ne u osvojenim gradovima, nego u osvojenoj duši. Ne u silnoj moći, nego u tihoj molitvi majke koja je, u noćima ovoga Vječnog grada, šaputala imena djece za koju nije znala gdje su! Stoga njezina oporuka nije politički dokument. To je „memento“ – taj imperativ glagola „meminisse“, koji nama danas govori „sjeti se ove“ hrabre žene koja se nikada nije pomirila s tamom.
Znamo, nije joj uspjelo. Sigismund postaje Ishak, kći Katarina nestaje u turskom groblju. Ali Katarina je uz sve te teške nedaće i u progonstvu sačuvala obraz i sačuvala dostojanstvo – ona nije poražena. U današnjem svijetu, kad se granice brišu, identiteti razvodnjavaju, a vjernost ismijava, priča kraljice Katarine ne smije biti shvaćena samo kao povijesna bilješka. Ona je poziv. Poziv da, poput nje, ostanemo dostojanstveni ljudi čak i kad nam sve drugo oduzmu. Poziv da u nekom „Rimu“ vlastitih izgona ne izgubimo srce i savjest. Da u izgubljenim kraljevstvima ne izgubimo dušu. Kao što reče Matoš: „Kad sve izgubiš, ostaješ ti. A kad izgubiš sebe – izgubio si sve.“
Katarina nije izgubila sebe. I zato njezin grob ovdje u Rimu još uvijek govori. Govori glasom žene, majke, kraljice – koja je znala izgubiti sve, a ostati vjerna. I to je veća pobjeda od svake krune.
Godine 1478. Katarina umire ovdje u progonstvu, – daleko od Domovine, ali blizu neba. Obučena u franjevačko znakovlje trećoredice, bez krune, bez dvora, ali s mirom onih koji su naučili da je jedino Kraljevstvo koje vrijedi ono Božje.
U svojoj oporuci, pisanom rukom koja je drhtala – iako je bila tada relativno mlada žena, izrazila je posljednju želju: da bude pokopana ovdje u franjevačkoj bazilici Santa Maria in Aracoeli, na ovom rimskom brežuljku gdje se nebo na poseban način spušta do čovjeka – kako joj i ime sugerira.
Ovdje počiva žena između dvaju svjetova, između moći i poniznosti, između izgona i svetosti. Nije ostala u svojoj Domovini, ali Bosna je ostala u njoj: u molitvi, u vjeri, u suzi za izgubljenom djecom i u nadi u Božje milosrđe.
U našemu Franjevačkom redu štuje se kao blaženica, a ovaj njezin dan, 25. listopada, nije samo datum smrti – to je dan jedne duše koja se vratila Očevoj kući, ondje gdje se više ne gubi ništa što se ljubilo iz srca.
Blažena Katarina je umrla kao slobodna žena koja je izgubila kraljevstvo, ali je stekla nebo. A tko nebo pronađe u progonstvu, taj više nikada nije izgubljen.
Katarina, blaženice naša, moli za nas. Amen!
Tekst: KTA
Foto: Facebook Franjevačka prisutnost u Bosni
