Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna, od 8. do 13. srpnja 2024. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremala je i kazivala s. Kristina Barbarić, školska sestra franjevka Krista Kralja, članica Provincije Svete obitelji u Hercegovini. Ako ste ih propustili u našem programu, donosimo ih ovdje na našoj web stranici.
Duhovni poticaj Živo vrelo 13. srpnja 2024.
Isusova beskrajna ljubav i prijateljstvo
Radosna vijest o Božjem kraljevstvu, što je Isus navješćuje svojim životom, svojim djelom i svojom riječju, pripada svim ljudima svega svijeta, prvenstveno onima koje društvo prezire i odbacuje. On je najprije pozivao one koji su dužni pomoći drugima. Sam Isus od ljudi nije nikad ništa tražio za sebe, ni časti, ni vlasti, ni priznanja, ni zahvalnosti, ni uslužnosti. Pozivao je ljude kako bi ih obdario svojim prijateljstvom kao izrazom Božje beskrajne ljubavi koja sve oprašta, sve izmiruje i sjedinjuje, svima daje nadu vječnoga života. Tako nastaje mogućnost novoga, drugačijeg života, života dostojna čovjeka stvorena na Božju sliku.
Isus nam nudi svoju beskrajnu ljubav i svoje prijateljstvo. On nam nudi zajedništvo trajne sreće te se mi trebamo odazvati Isusovu pozivu svim srcem i svom dušom, slijediti njegov životni put bez obzira na trud i žrtve što se za to traže. Riječ je o mogućnosti koja se ne smije proigrati jer je jedincata i neponovljiva. Stoga u svakodnevnom životu, zbivanjima i susretima moramo se truditi kako bi smo razlikovali dobro od zla, mržnju od ljubavi te stati na stranu dobra, a protiv zla u svakom obliku.
Jedna priča nam govori o tome kako je čovjek čitav život maštao o tome što bi učinio da iznenada postane bogat. Vraćajući se jednoga dana s ribarenja, prolazio je obalom jezera uronjen u svoje stare snove. Pritom nogom zapne za neku staru kožnu torbu, podigne je, pogleda unutra i pri slabom večernjem svjetlu otkrije u njoj neke sitne kamenčiće. Sjeo je na prvu klupu i počeo te kamenčiće bacati u jezero, razmišljajući i dalje kako bi bilo lijepo postati bogat. Kad je već u ruci držao zadnji kamenčić, učini mu se na tom slabom svjetlu kao da je taj kamenčić zasvjetlucao. Pogleda ga malo bolje i ostane u čudu.
U ruci je držao pravi pravcati dragulj. Tog trenutka postade svjestan kako je zbog svoje površnosti čitavo bogatstvo pobacao u jezero. Život nas kršćana sličan je ovoj priči. Mnogi prožive čitav život, a da se na njima ne vidi ništa od radosti nalaska Božjeg blaga.
Poštovani slušatelju! Isus nam donosi Radosnu vijest da je za nas najveće blago Božja ljubav. Božja ljubav i vječni život u njegovu kraljevstvu moraju nam biti u srcu i u duši.
Duhovni poticaj Živo vrelo 12. srpnja 2024.
Svatko je upućen na Boga
Odluka vjere u našem životu je ozbiljna i važna, presudnija od svake druge čovjekove odluke. Svaki je čovjek samim tim što je čovjek, što je slobodno biće, upućen na Boga. Čovjek se može u svojoj slobodi odlučiti za njegovo prijateljstvo ili odbaciti njegovu ponudu. Ne može prečuti njegov tihi zov i misliti kako je sve u redu i živjeti kao da i nije odgovoran za posljedice svoga neodaziva. Mi kršćani smo svjesni Kristova poziva na budnost duha. Mnoštvo je toga u životu i u svijetu što čovjeku prijeti i sputava slobodu. Treba smoći snage i ostati sebi dosljedan i svome uvjerenju. U svijetu imate muku, upozorio je sam Gospodin, ali hrabri budite, ja sam pobijedio svijet.
Potrebno je često ići suprotnim smjerom od onoga što ga preporučuje svijet. Ljudi ovoga svijeta osiguravaju se stjecanjem, a Krist misli suprotno: čovjek se osigurava odricanjem. Potrebno je ozbiljno razmišljanje i pomć višnjega svjetla kako bi čovjek shvatio da je njegova vrijednost, i sigurnost, u onome što on jest a nikako u onome što posjeduje. Dostojanstvo ljudske osobe i njezina sloboda jesu krila kojima se čovjek može uzdignuti i opstati kao čovjek. To je bit kršćanskog poziva. Ukorijenjen u Bogu, kršćanin je svjestan svoga osobnoga dostojanstva i svoje slobode. Kršćanin može zračiti radošću i mirom bez obzira na okolnosti, kakve god bile, pogodne ili nepogodne. Može susretati ljude i prijateljski s njima razgovarati, može tuđu nevolju zapaziti i može drugome priteći u pomoć.
Sada je trenutak prepoznati jesmo li se posve prilagodili svijetu, okolini, težimo li za lagodnim životom? Jesmo li pod pritiskom životnih briga i kršćanstvu protivna duha u svojoj okolini,? Jesmo li se predali ravnodušnosti? Utapamo li se u moru prosječnosti i prilagođavanja ovom svijetu? Vjerniku je potrebno ozbiljno preispitivanje svijesti i savjesti, da se ne ugasi žar vjere i istinske slobode.
Duhovni poticaj Živo vrelo 11. srpnja 2024.
Nedostatak vjere
Svima nam je jasno da do sredstava potrebnih za život ne dolazimo tako lako. Za hranu i sve ostale potrebe moramo se mnogo truditi. Takva je zbilja našeg života. Rijetko kome biva nešto poklonjeno. Štoviše, mi smo pomalo sumnjičavi kad je riječ o poklonima. Iskustvo nas je poučilo da pokloni ponekad nose sa sobom kojekakve obveze, a nama je ipak stalo do toga da budemo neovisni. Neovisnost nam predstavlja pravo veselje, uvijek smo iskreno veseli kad ostajemo kod onoga što imamo i što sami možemo zaraditi.
U onom što je naše, ne želimo da nas netko smeta. Želimo svoj život i svoj mir, svoj dom i svoju obitelj, svoje poslove i svoje brige. Ne volimo da da se itko miješa u naš život; ne volimo da nam nepoznati i nepozvani ljudi dolaze u kuću. To nam smeta. I kad nam se netko obraća, kad nam se povjerava ili od nas nešto traži i želi našu pomoć u svojoj nevolji, mi to, veoma često, doživljujemo kao smetnju, premda, možda, drugom iskreno pomognemo, ipak to osjećamo kao zapreku našem redovnom životu.
Tko god želi izbjeći razna životna pitanja i doživljaje što nastaju u sklopu našeg življenja s drugim ljudima, tko god želi proći mimo nečijih uspjeha ili neuspjeha, nada i strahovanja, mimo nečije dalekovidnosti ili sljepoće, tko god nema pouzdanja i hrabrosti da se sa svim tim susretne, taj nema dovoljno vjere, malovjeran je.
Na bit kršćamskog uvjerenja spada upravo to što se razotkriva kad treba stati, pogledati oko sebe i vidjeti ljude i njihove probleme, treba susresti čovjeka i pokazati zanimanje za nj: ne povlačiti se u sebe i čuvati svoj tobožnji mir ne želeći se ni u što miješati, kako i sami ne bismo “imali neprilika”. Tako se sami pred sobom i pred drugima opravdavamo.
Mi se moramo pitati: što mi možemo učiniti za druge ljude? U svim životnim okolnostima čovjek vjernik ide za tim da postupi onako kako bi postupio Isus Krist da je na njegovu mjestu, zato nastoji učiniti što može, a uvijek nešto može. Isus ne traži nemoguće. Svaki čovjek može s pažnjom i poštovanjem susresti drugog čovjeka, može ga lijepo pogledati, prijateljski mu stisnuti ruku i reći lijepu riječ… A zar je to malo?!
Duhovni poticaj Živo vrelo 10. srpnja 2024.
Ravnoteža između rada i odmora
Prirođeno je čovjeku da se trudi kako bi nešto stekao, zaradio, svima udovoljio. Često mu za to ponestaje i vremena i sredstava, te se napreže preko svojih mogućnosti. To tako ide neko vrijeme, a onda se čovjek prenapregne i jednostavno slomi, i ne može dalje. Postaje razdražljiv, težak i sebi i drugima, ili klone duhom, postaje utučen i bezvoljan.
Čovjek u svom životu treba nastojati održati ravnotežu između rada i odmora, zalaganja i razmišljanja. Trenutke svoga vremena treba proživljavati smireno i smišljeno. Tako se njegova radna sposobnost obnavlja. K tome, prirodan odmor i zrelo razmišljanje razbijaju čovjekovu sklonost posizanju za sredstvima prividna olakšanja što mu ga lažno i štetno nude razlićite ovisnosti, npr. alkohol i razne droge.
Ljeto je i vrijeme je odmora. Potreban nam je odmor. Isus se povlačio u samoću i slao svoje učenike da se odmore. Znamo da je i Isus imao puno obveza i kako su Isusu i njegovim učenicima stalno dolazili mnogi ljudi očekujući pomoć. Ali kad ga mnogi traže on tada prekida odmor.
Povlačenje u samoću i odmor nisu samo sebi svrha. Oni su samo sredstvo koje čovjeku pomaže da održi zdravu ravnotežu i omogući mu slijediti smjer svog življenja. U nasljedovanju Isusova života mi izrastamo u zrelu ličnost sazrijevajući u odanosti prema Bogu i zauzetosti za ljude.
Današnja prezaposlenost i užurbanost često poprimaju sebično usmjerenje pa gubimo iz vida ljude koji s nama i oko nas žive. Mnogima je potrebno naše razumijevanje i naša pomoć. Ako u tom zatajimo, onda ne ostajemo samo dužnici ugroženim pojedincima, nego sakatimo sebe gušeći u sebi najbolji i najvredniji dio svoga bića. Tako sami povećavamo opću nevolju svijeta.
Riječi, danas tako česte, “nemam vremena” ne bi za nas vjernike smjele postojati. Vrijeme, svaki trenutak vremena, za nas je uvijek ispunjen nekom Božjom ponudom. Svaki trenutak je Božji zov na koji se sa zahvalnošću treba spremno odazvati u istinskoj dobroti i čovjekoljublju.
Duhovni poticaj Živo vrelo 9. srpnja 2024.
Zahvalimo Bogu za novu šansu…
Nitko od ljudi nije sposoban ostvariti potpuni red i potpunu pravdu u ovom svijetu. Čim se podignemo da budemo suci dobra i zla, uništavajući zlo mi satiremo i dobro, čupajući kukolj pogazimo i pšenicu. Što treba činiti? Isus ne kaže: prekrižite ruke i pustite da stvari idu „kao šteta niz vodu“, nego kaže treba vjerovati da će prosudbu izvršiti Bog.
Oružje kojim se mi ljudi možemo boriti protiv zla može, biti različito, ali ono najmoćnije sastoji se u našoj strpljivosti i pouzdanju da, dok sami nastojimo biti dobri i činiti dobro, ne prestajemo misliti na svoje osobne propuste, zastranjenja i pomanjkanja, na zlo koje ostaje u nama i koje može provaliti i učiniti da pogazimo dobre. Pomislimo kako se ispričavamo, bilo nam u interesu pa smo slagali, na druge smo se obazirali pa se nismo Bogu pomolili…?
Kako god bilo veliko i plemenito naše srce, ono je takvo da se lako uznemiri, ponestane mu snage dobra, pa se okrene i sije nemir, osude i razdor. Ostati u dobru možemo samo u onoj mjeri u kojoj budemo svjesni svoje nepostojanosti i potrebe podvrgavanja Božjem sudu, a najviše njegovu smilovanju.
Kršćani su uvijek patili od pojave zlih u Crkvi i pitali se kakav smisao ima naše djelovanje ako ne možemo biti sveta Crkva Kristova. Isusovi sljedbenici trebaju ustrajno zasađivati kraljevstvo Božje u njivu koja je cijeli svijet, makar i opažali zlo u tom svijetu ili u vlastitim redovima. Isus nas uči da nikoga ne osuđujumo.
Spremni da nasljedujemo Božju strpljivost prema bližnjima, svim ljudima, mi danas prihvaćamo odgovornost za osobni rast u kraljevstvu Božjem i zalaganje za rast Božje stvari u svijetu. Danas zahvalimo Bogu što nama daje novu šansu da zadobijemo vječni život.
Duhovni poticaj Živo vrelo 8. srpnja 2024.
Isus od vjernika očekuje odanost
Gospodin Isus Krist pozvao je nas kršćane da ga nasljedujemo. Od nas vjernika Isus traži i očekuje odanost prema Bogu kao svom Ocu onako kako je to on činio. Traži od nas da gajimo čovjekoljublje, da ljubimo svoje neprijatelje kako je to on činio, da nastojimo pomagati ljudima u nevolji, bolesnim, siromašnim, odbačenim, prezrenim. Kako se ovom pozivu odazovemo tako ćemo na kraju biti suđeni.
Usporedimo li svoje stanje i shvaćanje, svoje raspoloženje i svoju zauzetost prema onom što su pokazivali prvi kršćani, onda bismo se morali osjetiti postiđenim. U nama je prilično zamrla ta kršćanska svijest i savjest. Namijenjeno nam je da budemo svjetlo svijeta, sol zemlje, da budemo ljudi prožeti Isusovim svijetlom istine i čovjekoljublja. Ponekad se čini kao da mi pod teretom osjećaja manje vrijednosti, sagibamo glavu. Navikli smo se i suživjeli sa svojim mrtvilom, sa svojom tamom, pa se bojimo pogledati u svjetlo kao da bismo mogli oslijepiti! Radije bismo pogasili svjetlo nego sebe prisilili da se naviknemo gledati pri svjetlu!
Ako bismo taj otpor u nama današnjim kršćanima malo dublje željeli promotriti, uvjerili bismo se da je posrijedi naša ograničenost shvaćanja i ujedno naša nesloboda. Mi zapravo premalo poznajemo naše kršćanstvo, premalo su nam poznate temeljne postavke kršćanstva, premalo nam je poznata njegova povijest i uopće uloga u ljudskom životu.
Svi smo mi za ono što je bolje, svi smo za istinu, za pravdu, za Boga i vječnost. Ipak, ponekad nam ponestane snage kad treba nešto pretrpjeti, nečega se odreći. Stoga mi vjernici, trebamo se iznova okretati samom sebi i svakodnevno razmišljati o pozivu koji nam je Isus uputio. Jesmo li spremni odgovoriti sebi: što još možemo učiniti za Božju stvar? U čemu trebamo bolje i više posvjedočiti svoje kršćanstvo?
