Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Ovog tjedna, od 14. do 19. rujna 2026. godine ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremao je i kazivao brat Marinko Klaić.
Rođen je 1980. u Vojvodini gdje je završio osnovnu i dio srednje škole. U postulaturu Franjevačkog Reda stupio je 2003. u Samoboru, a doživotne zavjete polažio u Vukovaru 2009. kao brat laik (ne svećenik). Završio je Institut za teološku kulturu pri KBF-u u Zagrebu.
Kroz različite službe do sada je boravio u samostanu u Požegi i Trsatu, Palestrini (Rim) te u Pazinu. Jedan je od sudionika u projektu e-duhovnih vježbi od samog početka tog evangelizacijskog djela na internetu. Od kolovoza 2021. svoj put posvećenja nastavlja kao biskupijski pustinjak na području Gospićko-senjske biskupije
“Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj.” (Ps 37,7)
Ako ste njegove duhovne poticaje propustili u našem programu, donosimo ih i ovdje, na našem portalu.
Duhovni poticaj Živo vrelo 19. rujna 2026.
Inteligencija srca
Kako se u posljednje vrijeme puno govori o umjetnoj inteligenciji, pa se i sam Sveti Otac Papa Lav XIV u svojoj enciklici posvetio toj temi, sve češće mi dođe pitanje, što bi Isus rekao na tu temu. Stručnjaci ipak upozoravaju da ovo što mi danas zovemo umjetnom inteligencijom još uvijek ne zaslužuje to ime. Riječ je više o boljem sustavu prikupljanja i generiranja dostupnih informacija. Kad promatramo neke Isusove pouke, na primjer, o praštanju do sedamdeset puta sedam ili pružanju drugog obraza kada te udare i sl, rekla bi današnja mladež da ovakvom Isusovom logikom i umjetna inteligencija ‘završava na aparatima’. Isus u brojkama ne vidi granice, za njega su sedam uvreda na dan jednake jednoj uvredi na koju svakako treba odgovoriti praštanjem, ali ne bezuvjetno, s obzirom na to da je potrebna i isprika. Isus traži stav srca, a ne mjerenje i statistiku. Učenici pak mole za umnoženje vjere, jer tko bi to mogao u nedogled praštati bez dovoljno vjere? Vjera daje snagu ne brojiti, ne mjeriti, ne računati, već ljubiti i djelovati. Isus opet i to malo vjere koliko apostoli imaju gotovo uvredljivo uspoređuje s gorušičinim zrnom, najmanjim od svih njima poznatih sjemenja. Ali, i to malo, poput gorušice, u stanju je donositi velike promjene. Ne traži Isus praštanje u nedogled bez očekivanja rezultata. Dapače, budemo li imali vjere koliko je zrno gorušice, premještat ćemo duboko ukorijenjene i često iskrivljene ljudske savjesti. Važno je ne stavljati dobro proračunate granice i ne uzdati se u brojke koje nas samo žele zaustaviti i reći nam da je sada dosta. Dosta je onima koji su izgubili vjeru i ne dopuštaju Isusu da je umnoži.
Umnoži nam vjeru, Gospodine, jer teško je ovo shvatiti! Ili, riječima vapaja padavičareva oca: Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri! (Mk 9,24) Isusova logika teško prolazi računice i algoritme umjetne inteligencije, ali inteligenciju srca, što je svojstveno samo čovjeku od krvi i mesa, dakako može i treba osvojiti. Bog se utjelovio u lik čovjeka, najbolji mogući sustav za život i tu svaka naša računica ima prednost pred bilo kojim algorit+mom bez srca i Duha.
Duhovni poticaj Živo vrelo 18. rujna 2026.
Ozdravljenje gubavaca
I danas mi dolazi na pamet jedan primjer duhovnosti usput, onaj o ozdravljenju deset gubavaca. Isus je podalje od Jeruzalema i u nekom trenutku čuje vapaj skupine gubavaca koji su ga očito prepoznali, čuli su ponešto o njemu. Dijalog se ostvaruje na distanci, kako propisuje Zakon oboljelima od gube. Nema tu dugog razgovora. Isus ih šalje da se pokažu svećenicima, što je zapravo nemoguć put: kako zbog udaljenosti od Jeruzalema, tako i zbog zdravstvenog stanja u kojem se nalaze. Ali oni ipak kreću na taj put. Isus im nije rekao da su ozdravili, već samo da se idu pokazati nadležnima. I tu je razlika između ovog i drugih ozdravljenja u evanđeljima. Isus ih šalje na put, a oni tek na putu dolaze do spoznaje da su čisti, odnosno na putu se ozdravljenje i događa.
Oni važniji rezultati u životu dolaze na vidjelo samo ako se korača naprijed, ako se ne zaustavljamo očekujući posebne efekte, znakove, čudesa i sl. Bolest ili bilo koja nedaća nisu razlog za zaustavljanje u vremenu i prostoru. Pritom ne kažemo da su čudesa, znakovi ili posebne milosti i osobni rezultati nebitni u duhovnom životu, ali svakako nisu važniji od samog puta na koji smo pozvani i ne smiju nas zaustaviti. Sveti Ignacije nas u duhovnim vježbama upravo upozorava na to da nas vidljivi znaci, čudesa i milosni trenuci mogu zaustaviti u napredovanju jer se predugo zadržavamo na njima. Zato, što god da te snađe, ne zaustavljaj se. Koračaj, zazivaj Isusa u svakoj prilici i njeguj zahvalnost poput onog jedinog zahvalnog gubavca. Hod, molitva i zahvalnost uvijek će te dovesti pred Isusa, a za ostalo se lako dogovorite. I prvo ime Isusovih nasljedovatelja nakon pedesetnice bio je Put. Krćanin nije pozvan stajati u mjestu čekajući spasenje. Ono se događa u pokretu, u suradnji, u koraku, u svetom nemiru.
Duhovni poticaj Živo vrelo 17. rujna 2026.
Duhovnost usput
Slušali ste puno puta u evanđeljima prispodobu o bolesnoj ženi, koja se godinama borila s krvarenjem. Čuli ste i prispodobu o ženi poganki koja se raspravljala s Isusom zahtijevajući ‘mrvice sa stola’ poradi ozdravljenja kćeri. Čuli ste prispodobu o slijepcu iz Jerihona i mnoge druge u kojima Isus prolazi, gotovo pa ‘slučajno’ i donosi potrebitima promjenu života i spasenje. Ti susreti često pokazuju dinamiku života i ne ostavljaju ni čitatelju, kao ni samim sudionicima, vremena ni prostora da dobro sagledaju što se dogodilo. Sve se događa sada, ovdje; ne kasnije, ne s pripremama i bez najave, usput. Jedna bi bezazlena minuta zadržavanja bilo gdje drugdje mogla lako doprinijeti da do susreta i ne dođe.
Volim „duhovnost usput“, razgovor sa Samaritankom na Jakovljevu zdencu, prispodobu o mrvicama sa stola gospodara i slijepcu od rođenja koji negdje tamo u gužvi uporno viče za Isusom i slično.
Isus time pokazuje da spasenje nije za spremne, već za otvorene; nije za upućene, već za budne; nije za one koji nešto planiraju, već za one koji se trajno nadaju.
Znaš li kada je tvoje vrijeme za susret? Sada i, evo ga, već prolazi. Pruži ruku, ne skrivaj pogled, svoju sramotu i nečistoću. Osobito ako osjećaš da Isus u tvom životu uvijek ima više posla za nekog drugog. Ne ostavljaj ništa za trenutak poslije, za molitvu nakon ispovijedi, za korizmu ili došašće kao pogodnije vrijeme milosti. Važna su i milosna ta vremena, ali i evo baš sada Isus prolazi tu negdje između i pored nas. Svaki je nutarnji poticaj prilika, svaka je muka i tjeskoba prilika, svaki je dan i neprospavana noć jedna dobra prilika. Isus je uvijek tu negdje usput.
Duhovni poticaj Živo vrelo 16. rujna 2026.
Odmor i odgovornost
Prije potresa u Zagrebu i Banovini, na svodu Bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj ulici, stajale su iznad glavnog oltara Isusove riječi: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ (Mt 11,28) Nema u Svetom pismu tako sugestivne, snažne i utješne rečenice kao što je ova i vjerujem da nema praktičnog kršćanina koji se s vremena na vrijeme tom rečenicom nije ohrabrio i pronašao snagu za novi početak. Činili smo to mnogi ulazeći u baziliku, čiju potpunu obnovu uskoro iščekujemo, i pronalazili dodatni poticaj za dobru ispovijed. No Isus nas u tom evanđeoskom odlomku uči da nije dovoljno samo doći i nasloniti svoju glavu na Njegovo rame poput mladog apostola Ivana i odmoriti se. Ivan je bio učenik i sve je vrijeme hrabro koračao za Isusom sve do križa. Isto se traži od onih koji žele pronaći utjehu i rasterećenje u Isusovim riječima.
Isus veli: „Učite se od mene i budite ponizni, i pronaći ćete mir za kojim žudite.“ Poniznost je, među ostalim, i onaj nutarnji stav slobodnog čovjeka, duboko svjesnog da sve što ima i što jest pripada Bogu i dolazi od Njega. Suprotno je od poniznosti ono kada ti grč nemira, nepraštanja, prisvajanja, nezadovoljstva, srdžbe i tko zna čega svega ne, ne dopušta da i na samim Isusovim grudima umiriš svoj duh.
„Što imaš da nisi primio?“ pita nas Pavao (1Kor 4,7). Ništa, Gospodine, bio bi iskreni odgovor. I sve ono što imam i posjedujem, smetalo bi mi da se naslonim na Tvoje rame. A na tom ramenu imam sve.
Duhovni poticaj Živo vrelo 15. rujna 2026.
Marijina stalnost
Jučer smo slavili blagdan Uzvišenja Svetoga Križa i promatrali križ kao čudesno sredstvo spasenja, a danas molitvom, uz Mariju, ostajemo pod križem. Nije pošteno govoriti o križu ako se ne znamo pod njime zaustaviti, ponijeti ga za sebe i bližnje ili u njemu gledati smisao patnje u perspektivi vječnosti. Marija nas tu sigurnim putem uči, kako se križ prihvaća, kako ga se nosi, kako se pod njime stoji i strpljivo čeka da sve prođe. To, čekati da sve prođe, znak je čvrste vjere u Isusovo obećanje, da će na koncu i uskrsnuti. Ne sumnjivo je Marija i tu Isusovu riječ pohranjivala u svom srcu.
Kršćanska je molitvena tradicija prepoznala sedam žalosti Blažene Djevice Marije, četrnaest postaja njezinog koračanja za Isusom na Križnom putu. U starini su križni putevi znali brojati i po četrdeset postaja. U Jeruzalemu i danas taj put nosi naslov Via Dolorosa, put žalosti, Marijine žalosti. A Marija u svoj toj kršćanskoj tradiciji koja voli produbljivati izvore, tražiti više dokaza, slika, primjera, biblijskih redaka, stoji nepomično i prepušta križu da učini svoje. Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. (Iv 19,25) Prisutnost bližnjega u patnji i stajanje pod nečijim križem, gesta je ne samo ljubavi, empatije, sažaljenja već i znak vjere, čvrste i ustrajne vjere da patnja i križ nemaju posljednju riječ. Zato mi kršćani volimo i moramo biti prisutni u trenucima smrti naših bližnjih, ali i onih nepoznatih, anonimnih. Na put se ispraćaju oni za koje se zna kamo idu i koji je smisao njihova života i putovanja. Možda je i ovo prilika upitati se zašto danas naši bližnji ne umiru u našoj prisutnosti već tamo negdje u neka nepoznata četiri zida nekog doma.
Marija nas uči biti i ostati, stajati i ne napuštati, čuvati i čekati. A u onome ‘čekati’ krije se vjera u uskrsnuće i radost uskrsnog jutra, koje je ona, smijem vjerovati, prva osjetila.
Duhovni poticaj Živo vrelo 14. rujna 2026.
Promatraj križ s druge strane
Danas će se dosta govoriti o križu. Dok promatramo križ, dok mu se klanjamo, dok ga prije svake molitve, rada ili obroka stavljamo na sebe, promatramo li doista u njemu ono što on po sebi jeste. Znak muke i patnje, znak spasenja i stvarnost života bez koje nam nema neba.
Previše promatramo ovaj život zemaljski, ne računajući da iza svega dolazi uskrsnuće, da slijedimo Isusa koji nije dobro prošao na ovoj zemlji, ali ta zemlja nije imala i nema posljednju riječ. Mi volimo križ na lančiću, probodeno Isusovo Srce na naljepnici, trnovu krunu na tetovaži, mističnu Posljednju večeru na zidu, ali ne daj, Bože, da se istine koje ti simboli nose u sebi na bilo koji način utjelove u našim životima. A zašto ne bi? Na koji bi ti način htio da te Bog spasi i koji je križ po tvojoj ili mojoj mjeri? Volimo bit glasni poput Petra koji je Isusu htio uskratiti muku križa: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!« Isus se okrene i reče Petru: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« (Mt 16,22-23) Poput Petra čovjek voli skraćivati križeve, one vlastite kao i križeve bližnjih. Kad netko čudesno ozdravi ili riješi nerješivi problem, sve ono što bi smo mogli nazvati životnim križem, nikada Bog nikome nije obećao da nakon tog neće doći neki novi drugi križ.
Bog ne traži od nas da skratimo bilo čiji križ, a još manje da ga uklonimo, ali svakako traži da ispod križa ostanemo poput Ivana i Marije, da ga ponesemo poput Šimuna i da s njega ne bježimo poput desnog razbojnika. Pozvani smo ublažavati patnju koju uzrokuju križevi, olakšati koračanje ispod njih, pridržati, ponijeti ga koji korak, ali ne i skratiti ga. Nekakav nas križ mora pridružiti Kristovu križu i patnji, spasiti i dovesti do Isusa uskrsnulog. Uzvišenje svetog križa, promatranje je muke i stvarnosti života s one strane vječnosti, iz perspektive Trojedinog Boga.
