Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna, od 19. do 24. listopada 2026. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremala je i kazivala sestra Monika Ćorić, školska sestra franjevka Provincije Svete Obitelji u Hercegovini, koja trenutno djeluje u samostanu Svete Obitelji u Mostaru. Njezina duhovna promišljanja dostupna su i na našoj web stranici.
Duhovni poticaj Živo vrelo 24. listopada 2026.
Što činimo sa životom koji nam je Bog darovao?
Nije najvažnije koliko dugo živimo, nego što činimo sa životom koji nam je Bog darovao. Ponekad čekamo neki veliki trenutak da se promijenimo, da oprostimo, da se pomirimo s nekim ili da se ponovno približimo Bogu. A vrijeme prolazi i mi odgađamo ono što nam srce već odavno govori.
Isus nam pokazuje da Bog ne odustaje od nas. Poput strpljivog vinogradara, daje nam novu priliku, čeka da u našem srcu nikne nešto dobro. Ali njegova strpljivost nije poziv da promjenu odgađamo, nego da je započnemo danas. Zato je toliko snažna slika smokve koja ne donosi plod. Vinogradar je ne želi odmah posjeći. Traži još jednu priliku, spreman je obraditi zemlju oko nje i učiniti sve što može kako bi ponovno rodila. U toj slici prepoznajemo Božju strpljivost prema nama. On vidi i ono dobro koje se u nama još nije uspjelo pokazati. Ne odustaje od nas ni onda kada smo sami od sebe već odustali.
Ali strpljivost je i poziv na promjenu. Nije dovoljno samo željeti biti bolji, ako uvijek ostajemo isti. Ljubav mora postati vidljiva u našim postupcima, oprost u našim odnosima, a vjera u načinu na koji živimo.
U tome nam je Marija, naša Gospa, divan primjer. Ona nije odgađala Božji poziv, nego je svojim jednostavnim i poniznim „da” otvorila srce Božjoj volji. Neka nas ona nauči da i mi kažemo Bogu svoje „da” – kroz oprost, dobrotu, molitvu i ljubav prema bližnjima.
Ne moramo promijeniti sve odjednom. Dovoljno je da danas napravimo jedan iskren korak prema Bogu. Jer možda upravo danas Bog čeka da naše srce ponovno procvjeta.
Duhovni poticaj Živo vrelo 23. listopada 2026.
Vjera nas poziva da budemo iskreni prema sebi
Lako nam je prepoznati što se događa oko nas. Po oblacima znamo hoće li padati kiša, a po tuđim riječima i postupcima brzo zaključujemo kakvi su ljudi. Ali kada treba pogledati u vlastito srce, priznati svoje pogreške i promijeniti nešto u sebi, tada nam to već ide mnogo teže.
Često dobro znamo što nije u redu s drugima, tko nas je povrijedio i tko bi se trebao promijeniti. Ali rijetko se zapitamo jesmo li i sami nekoga povrijedili, jesmo li bili nepravedni ili smo nekome uskratili oprost. Lakše je primijetiti tuđe slabosti nego iskreno priznati vlastite.
Vjera nas poziva da budemo iskreni prema sebi. Nije dovoljno govoriti o ljubavi ako u srcu čuvamo ljutnju, zavist i nepraštanje. Možemo moliti i ići na misu, ali ako ne dopuštamo Bogu da mijenja naše ponašanje, onda još nismo otvorili svoje srce onako kako bismo trebali.
Ponekad čekamo da se drugi prvi ispriča, da prizna pogrešku ili napravi korak prema pomirenju. A dok čekamo, u nama raste gorčina. Ne možemo uvijek promijeniti druge, ali možemo odlučiti da nećemo dopustiti da nas povrijeđenost udalji od Boga i ljudi.
Najteže je prepoznati istinu onda kada od nas traži da promijenimo sami sebe. Ali upravo tu počinje prava promjena. Bog nam pokazuje naše slabosti ne zato da bi nas osudio, nego da bi nam pomogao postati bolji.
Zato nemojmo odgađati ono što možemo učiniti danas. Ako trebamo nekome oprostiti, učinimo taj korak. Ako smo pogriješili, imajmo hrabrosti to priznati. Jer pravi mir ne počinje onda kada se svi oko nas promijene, nego onda kada dopustimo Bogu da najprije promijeni naše srce.
Duhovni poticaj Živo vrelo 22. listopada 2026.
Vjera mora zapaliti naše srce
Ponekad mislimo da će vjera u Boga donijeti mir u svaku situaciju, da će se odnosi popraviti i da će nas ljudi bolje razumjeti ako nastojimo živjeti pošteno i činiti dobro. Ali život nas često iznenadi upravo suprotnim. Dogodi se da zbog svojih uvjerenja budemo neshvaćeni, da se udaljimo od nekih ljudi ili da nastanu nesuglasice ondje gdje smo najviše željeli mir.
Nije uvijek lako ostati vjeran onome što vjerujemo, osobito kada se to ne sviđa ljudima koje volimo. Ponekad je lakše prešutjeti istinu, pristati na nešto što nije ispravno ili se odreći vlastitih vrijednosti samo da bismo izbjegli sukob. Ali vjera nije samo utjeha koju tražimo kada nam je teško. Ona je i odluka da ostanemo uz dobro onda kada nas to nešto košta.
Isusove riječi o razdjeljenju ne znače da trebamo unositi svađu među ljude ili se udaljavati od onih koji misle drukčije. One nam pokazuju da istina i dobrota ne nailaze uvijek na razumijevanje. Kada netko odluči živjeti pošteno, oprostiti umjesto osvetiti se ili pomoći onome koga drugi odbacuju, neće svi to prihvatiti. Ponekad će upravo naši najbliži teško razumjeti naše odluke.
Zato je važno naučiti razlikovati mir od šutnje pod svaku cijenu. Nije svaki mir pravi mir ako ga čuvamo tako što prešućujemo nepravdu ili pristajemo na ono što nije dobro. Ali jednako tako, nije svaka borba vrijedna našeg odgovora. Svoju istinu možemo braniti bez mržnje, ostati čvrsti bez vrijeđanja i ne slagati se s nekim, a ipak ga poštovati.
Vjera koja je živa mora najprije zapaliti naše srce, promijeniti nas iznutra i potaknuti nas da živimo drukčije. Da budemo iskreniji, hrabriji, strpljiviji i spremniji ljubiti čak i onda kada ljubav nije uzvraćena.
Možda ne možemo promijeniti svačije mišljenje niti izbjeći svako nerazumijevanje. Ali možemo paziti da zbog tuđih postupaka ne izgubimo vlastitu dobrotu. Jer nije cilj pobijediti u svakoj raspravi, nego ostati vjeran Bogu i onda kada nije lako. A pravi mir ne nastaje tako što svi moraju misliti jednako, nego tako što i usred neslaganja čuvamo srce od mržnje i biramo ljubav.
Duhovni poticaj Živo vrelo 21. listopada 2026.
Dijeliti ljubav koju nam je Bog povjerio
Bog ne dijeli ljude na one koji su vrijedni njegove ljubavi i one koji to nisu. Njegova je ljubav veća od naših podjela, predrasuda i granica koje često sami postavljamo. Svatko je pozvan biti dio njegove blizine, bez obzira na to odakle dolazi, kakva mu je prošlost i koliko se razlikuje od nas.
Sveti Pavao to je dobro razumio. I sam je bio svjestan svojih slabosti, a ipak mu je Bog povjerio veliku zadaću: naviještati Kristovu ljubav svima, bez iznimke. Nije se oslanjao na vlastitu veličinu, nego na Božju milost. To nam pokazuje da Bog ne traži savršene ljude, nego one koji su spremni dopustiti da kroz njih djeluje njegova ljubav.
Mi, međutim, često lakše prihvaćamo one koji su nam slični, koji razmišljaju kao mi i s kojima se dobro razumijemo. Teže nam je otvoriti srce onima koji su nas povrijedili, koji imaju drukčije mišljenje ili čiji način života ne razumijemo. Ali Božja ljubav ne poznaje takve granice. Ako smo i sami primili njegovo milosrđe, onda smo pozvani pružiti ga i drugima.
Vjera nije nešto što čuvamo samo za sebe. Ona se vidi u načinu na koji gledamo ljude, u našoj spremnosti da saslušamo, prihvatimo i oprostimo. Ne moramo uvijek imati prave riječi niti znati riješiti tuđe probleme. Dovoljno je da čovjek uz nas osjeti da nije odbačen i da vrijedi.
Bog nam je povjerio svoju ljubav da bismo je dijelili, a ne da bismo odlučivali tko je zaslužuje. I upravo onda kada uspijemo otvoriti srce čovjeku kojega bismo inače zaobišli, naše svjedočanstvo vjere postaje najiskrenije.
Duhovni poticaj Živo vrelo 20. listopada 2026.
Prepoznati Boga u svakodnevici
Često živimo kao da uvijek imamo još vremena. Govorimo sebi da ćemo sutra biti bolji, da ćemo se pomiriti, više moliti, oprostiti i pokazati ljubav kada nam život bude malo mirniji. A dani prolaze i ne primjećujemo kako nam upravo u tom odgađanju izmiče ono najvažnije.
Biti budan ne znači živjeti u strahu, nego otvorena srca prepoznati Boga u svakodnevici. On nam često dolazi kroz čovjeka kojemu treba naša pomoć, kroz riječ utjehe ili priliku da nekome oprostimo. Samo, jesmo li dovoljno otvoreni da ga prepoznamo?
Nije teško vjerovati kada je sve dobro. Ali prava se vjera pokazuje onda kada smo umorni, opterećeni brigama i kada ne razumijemo zašto nam se nešto događa. Upravo tada trebamo sačuvati plamen nade i vjerovati da nas Bog ne napušta ni onda kada nam je najteže.
Zato nemojmo čekati neko bolje vrijeme da bismo činili dobro. Ne odgađajmo pomirenje, ne štedimo lijepe riječi i ne zaboravimo pokazati ljubav ljudima koji su nam darovani.
Nitko od nas ne zna koliko mu je vremena darovano. Zato je važno da svaki dan živimo tako da u našem srcu bude mjesta za Boga i za čovjeka. Neka nas Gospa nauči budnosti srca, strpljivosti i vjernosti u malim stvarima.
Jer biti spreman za Gospodina ne znači bojati se njegova dolaska, nego živjeti tako da ga svakoga dana prepoznajemo u ljubavi koju darujemo drugima.
Duhovni poticaj Živo vrelo 19. listopada 2026.
Biti bogat pred Bogom
Ponekad se toliko trudimo nešto steći, zaraditi i sačuvati da zaboravimo živjeti. Stalno mislimo kako nam još nešto nedostaje da bismo bili mirni i sretni. A kad to dobijemo, već se pojavi neka nova briga. I tako, ne primjećujući, možemo provesti život brinući se za ono što imamo, a zaboraviti ono što je uistinu važno.
Nije problem u tome što čovjek želi nešto stvoriti i svojoj obitelji osigurati lijep život. Problem nastaje kada zbog novca zaboravimo jedni na druge, kada nam imovina postane važnija od mira u obitelji i kada zbog prolaznih stvari izgubimo ono što se teško ponovno gradi – ljubav i povjerenje.
Zato se ponekad trebamo zaustaviti i iskreno se zapitati: što mi vrijedi sve što imam ako nemam mira u srcu? Što mi vrijedi puna kuća ako u njoj nema razumijevanja, topline i oprosta? Na kraju života nećemo ponijeti ništa od onoga što smo stekli. Ostat će samo ljubav koju smo darovali i dobro koje smo učinili.
Biti bogat pred Bogom ne znači imati mnogo, nego znati zahvaliti za ono što imamo, podijeliti s onim tko nema i pronaći vremena za ljude koje volimo. Gospa nas svojim životom uči upravo toj jednostavnosti, poniznosti i povjerenju u Boga.
Zato nemojmo čekati da imamo više kako bismo bili bolji jedni prema drugima. Možda nekome danas više od našeg novca treba naša riječ, naš zagrljaj ili iskreno oproštenje. Jer na kraju, najveće bogatstvo nije ono što ostavljamo iza sebe, nego ljubav koju ostavljamo u ljudskim srcima.
