Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata i u 7:10 . Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna, od 20. do 26. prosinca 2021. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremao je i kazivao fra Danko Perutina, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije, gvardijan u samostanu sv. Petra i Pavla u Mostaru. Ako ste ih propustili u našem programu, donosimo ih i ovdje na našoj web stranici.
Duhovni poticaj Živo vrelo 25. prosinca 2021.
Isus se rodio, došao među nas
Na dobro Vam došao Božić i sveto porođenje Isusovo!
Ivanovo evanđelje, pravo književno umjetničko djelo, izniklo iz Ivanova pera i srca, pomaže nam da otajstvu Božića pristupimo s manje slikovitog stajališta, manje emocionalnog utjecaja, ali svakako neusporedivo veće teološke dubine. Pa tako Ivan kaže: «U ovome se očitovala ljubav Božja u nama: Bog Sina svoga jedinorođenoga posla u svijet da živimo po njemu. U ovome je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego – On je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše. ” (1 Iv 4,9-10). Evanđelist Ivan ovim riječima sažima razloge za Božić, odnosno otajstvo utjelovljenja Boga u malom Djetetu. Nema drugog mogućeg razloga zašto se Bog utjelovio osim povlaštene i bezuvjetne ljubavi prema čovjeku. Izražajno obilježje ljubavi je briga prema drugome, pažnja prema voljenoj osobi i spremnost na žrtvu i darivanje. Samo oni koji su iskreni mogu prepoznati stvarne potrebe drugih, žrtvujući se za njih. Božja ljubav prema čovjeku je upravo ljubav brižnog Oca koji iz ljubavi prema čovječanstvu daje sve od sebe jer je prepoznao stvarnu potrebu u kojoj se njegova djeca nalaze.
Bogu je jasno da čovjeku koji šepa nije dovoljno pružiti štake, već je potrebno s njim hodati rame uz rame pridržavajući ga, a ne naučiti šepati kao i on. Dakle, Bog je bio prvi koji je preuzeo inicijativu da sam postane čovjek kako bi preuzeo stanje siromaštva i bijede koje nas obilježava i postao nam sličan u svemu osim u grijehu i to kako bi nas sve poveo prema spasenju, kako piše sveti Lav Veliki: “Gospodin Isus Krist je došao da otkloni naša zarazna zla, ne da ih trpi, niti da podlegne našim porocima, nego da ih izliječi. On je došao izliječiti svaku vrstu slabosti, pokvarenosti i sve unakažene rane naše duše…” U svom djelu spasenja, Utjelovljena Riječ je stoga Pastir koji, ostajući takav kakav jest, ide u korak s ovcama, ulazeći se u njihovu sredinu kako bi hodao istim neplodnim i neobrađenim tlom s mnogim izazovima i grubostima, suočavajući se i svladavajući iste poteškoće. Sveti Augustin uzvikuje: “Probudi se čovječe, jer Bog je postao čovjekom da bismo mi postali kao bogovi…”, poučavajući nas da pred rođenjem božanskog Djeteta u Betlehemu, trebamo napustiti opijenost u kojoj se valjamo, naše bijede, poroke, požude i ponos koji stvara sumnju i zlobu.
Pretjerana ljubav prema novcu korijen je svih zala čitamo u 1 Timotevoj poslanici. U ime profita i ekonomskog uspjeha jedni se bogate na račun drugih, širi se provalija između siromašnih i bogatih, između razvijenih i nerazvijenih zemalja. Nedopuštena i neobuzdana dobit uvijek stvara mržnju, nasilje i ogorčenost. Sebičnost i ravnodušnost dovode do zlostavljanja drugih, rađaju se sumnje i nesuglasice koje se pretvaraju u sve vrste nepravde i nepoštenja. U svetoj noći koja je tek prošla, kada je mrak prekrio zemlju, Isus se rodio, došao među nas. Na ovaj Božić, kao što je cijela ova godina bila posebna, dolazi Bog. Isus je ušao u u noć čovjeka i svijeta. Rođen je u našoj noći. Da, među našim strahovima, tjeskobama, zbunjenošću trenutka dolazi Isus. I mi smo poput betlehemskih pastira pohrlili u špilju da otkrijemo događaj najavljen pjesmom anđela. Ušavši, ostali smo zadivljeni slikom koja nam se ukazala pred očima: mladi par, dijete u jaslama, neke životinje. Ništa ne može biti jednostavnije i siromašnije.
Bog se rađa u nelagodi da nam kaže da se ne zaustavlja pred našim nelagodama, nego ulazi u njih. Danas, na ovom našem svijetu obilježenom smrću, kao nekad na poniženim judejskim planinama, konačno odjekuje najava trajne radosti.
Zdravo Marijo…
Duhovni poticaj Živo vrelo 24. prosinca 2021.
Pravom Božiću prijeti lažni Božić
Danas na jutarnjim misama slušamo hvalospjev Zaharije, oca Ivana Krstitelja. Slušamo ga i molimo s njim za radost Božića u našem srcu. Bog je pohodio i otkupio narod svoj i vjeran svojim obećanjima donio moćno spasenje. Sjetio se svog saveza, svoje zakletve da će nas osloboditi iz ruku neprijatelja. Zatim nam dopušta da vidimo Mlado Sunce koje silazi s visine da obasja one koji su u tami i sjeni smrtnoj. Ivanovo poslanje usko je povezano s Isusovim.
Ivan je preteča a Isus je onaj koji donsi spasenje svemu svijetu. Himan Blagoslovljen je pjesma otkupljenja i postala je vječna pjesma otkupljenih. Zapravo, svaki dan je crkva moli sa svima onima koji ujutru mole božansku službu hvale. S jedne strane Ivan je bio pozvan pripremiti ljude da dočekaju Spasitelja imajući svijest o vlastitim grijesima i raspoloživost za oproštenje. S druge strane Isus je onaj koji se približava čovjeku da mu navijesti, kao što to čini izlazeće sunce, da je noć prošla i da počinje novi dan, dan bez zalaska sunca, bez mraka. S Isusom sviće novo vrijeme, vrijeme Božjeg milosrđa koje ograničava noć zla i najavljuje početak kraljevstva kojemu neće biti kraja, jer ljubav Božja kraljuje zauvijek. Slušajući ovo zapitajmo se: kakva je naša vjera? Je li to radosna vjera ili je to vjera koja je uvijek ista, “ravnodušna” vjera? Imam li osjećaj čuđenja, kada vidim djela Gospodnja, kada čujem za evangelizaciju ili život nekog sveca, ili kad vidim toliko dobrih ljudi: osjećam li milost iznutra, ili se ništa ne događa u mome srcu?
Zaharija koji je bio nijem devet mjeseci, imao je vremena za razmišljanje, izliječen je od sumnje i sada sa sinom u naručju može dopustiti da se zahvalnost iz njegova srca prelije u hvalu Svevišnjemu. I on, kao što se dogodilo Mariji, u svojoj zahvali iščitava ne samo događaj koji ga je osobno dotaknuo, već cijelu povijest spasenja. Stigli smo na uočnicu Božića: tko zna jesmo li uspjeli na putu Došašća stvoriti u sebi onu tišinu koja nam omogućuje razmišljanje o ovom događaju. Tko zna hoće li nam „trka“ ovih dana, reklame koje iskaču iz svakog medija, slatka sentimentalnost koja često okružuje božićno vrijeme, omogućiti da u potpunosti shvatimo smisao maloga Boga-Božića. Ali ako večeras i sutra, možda za vrijeme euharistijske žrtve, budemo znali baciti pogled na to Djetešce u jaslicama koje nam je darovano, u njemu ćemo prepoznati Onoga koji daje smisao cijelom našem postojanju, možda će tada i naša srca moći pjevati kao što kliče stari, ali još uvijek duhom mladi Zaharija.
Teško nam je što moramo to priznati ali pravom Božiću prijeti lažni Božić, koji nas nadmoćno napada i potkopava i opija do te mjere da više ne vidimo i ne čujemo zov pravog Božića. Ulice i izlozi su prepuni različitog svjetla. Ali znaju li ljudi da si ti Isuse pravo Svjetlo? A ako ljudi ostanu unutra u mraku, kakva je korist od ukrašavanja noći raznobojnim svjetlima? Nije li to ruglo? Nije li to izdaja Božića? Šaljemo li mi kršćani svjetlo ovom svijetu svojim životom? Podsjećaju li doista naše obitelji i župe na Betlehem? Jesu li naši životi nastanjeni i preobraženi Tvojom Prisutnošću? Ova pitanja, dragi Isuse, izviru iz našeg srca i postaju snažan poziv na obraćenje.
Ne možemo, ne želimo, ne smijemo izbjeći ova pitanja ako želimo doživjeti autentičan Božić. Kako bi bilo lijepo da na Božić, umjesto da punimo kuće beskorisnim stvarima, ispraznimo ih te ih podijelimo s onima koji nemaju, da doživimo prekrasan doživljaj dara, da proživimo Božić s tobom Isuse. Ovo bi bio božićni poklon! U ovom trenutku ti želim, od sveg srca, sretan rođendan Isuse!
Zdravo Marijo…
Duhovni poticaj Živo vrelo 23. prosinca 2021.
Gospa je učiteljica šutnje
Nalazimo se u najradosnijem tjednu u godini i par dana nas djeli od Božića. U evanđeoskom ulomku koji se danas čita na sv. misi, u središtu su veliki svećenik Zaharija i njegov sin Ivan. Zaharija je zanijemio jer nije vjerovao Bogu da će kao starac dobiti sina. Tražio je od anđela Gabrijela neki znak da je to istina. Unatoč prvoj nevjerici poslušao je i prihvatio Božju poruku, progovorio je i hvalio Boga. Šutnja, na koju je Zaharija osuđen zbog svoje nevjere, simbolično sažima svu nemogućnost vjerovanja drevnog naroda Izraela, uosobljenog u ovom svećeniku, ali također sažima svu nevjeru kršćana našeg vremena, uključujući i našu nevjeru. Šutnju neki smatraju negativnom, međutim, šutnja ima svoj duboki i pozitvini karakter. Šutnja nije samo materijalna šutnja, već stav srca neophodan za slušanje Božje riječi i svraćanje pažnje na ljude koje susrećemo i s kojima živimo. Šutnja, nije ponosna i agresivna, već je to potpuna spremnost za dobrodošlicu božanskoj Riječi u poniznu prihvaćanju drugih onakvima kakvi jesu. Čak je i sveti Franjo često podsjećao braću da nađu vremena za povlačenje kako bi mogli doživjeti pustinjaštvo i tišinu. U tišini postoji sila pročišćavanja, pojašnjenja i razumijevanja bitnog.
Zato je šutnja plodonosna. Nitko danas ne želi biti sam, ni društveno ni psihički. Kao da smo isključili tišinu i prepuštamo se svakojakoj zabavi kako bismo pobjegli od svoje nutrine; ali koliko bi dobro bilo malo zastati u prisjećanju, kako bi se sagledala situacija i pokušalo doći do središta svog bića, bez straha da budemo sa samim sobom, u samoći srca. Pustinjski oci su šutnju učinili jednim od glavnih stupova pustinjačkog i asketskog života. Šutnja nije moderna, možda i zato što se bojimo ostati sami, razmišljati o svom postojanju i smislu života. Razgovor nam omogućuje komunikaciju s drugima, ali nam također omogućuje da se lakše sakrijemo u gomili. Evo, možda, zašto s vremena na vrijeme osjećamo duboku potrebu da tražimo trenutke i razdoblja mira i tišine, koje može istinski ispuniti samo Onaj koji je u stanju ispuniti oblik praznine koja je u našem srcu, a to je mali Isus koji dolazi na ovaj svijet.
Nemir naših misli može se usporediti s olujom koja je pogodila čamac učenika na Galilejskom jezeru dok je Isus spavao. Poput njih, možemo se osjećati bespomoćno, puni tjeskobe i nesposobni se smiriti. Ali Krist nam može priskočiti u pomoć. Kako vjetar i more zastaju i “bilo je veliko zatišje”, on može i našem srcu dati mir kada je uznemireno od straha i briga od budućnosti. Kad riječi i misli prestanu, Bog se slavi u tišini strahopoštovanja i divljenja. Prekrasan je odlomak o proroku Iliji (1 Kr 19) koji je, tražeći Boga, mislio da ga može pronaći u vatri, u grmljavini i u oluji, ali Gospodin nije bio ni u jednoj od tih moćnih prirodnih pojava. Kada je sva buka završila, Ilija je čuo “žamor laganog vjetra” i Bog mu se obratio.
Gospa je učiteljica šutnje jer nije nikomu kazala tajnu djevičanskog utjelovljenja. “Ako je Marija sposobna šutjeti i ne priopćiti nikomu ništa, potpuno sama noseći teret tako goleme tajne, znači da se nalazimo pred „stvarnom gospodaricom same sebe”(…) Zadivljenoj ženi kao što je Marija nisu važna osobna pitanja niti je ona pokreću. Jedino što ima vrijednost jest Božja volja, Božje stvari.” Ovdje u Međugorju Gospa nas stalno poziva na zajedništvo s Bogom riječima: “…dječice, u tišini srca ostanite s Isusom, da vas on svojom ljubavlju mijenja i preobrazi. Ovo je, dječice, za vas vrijeme milosti. Iskoristite ga za svoje osobno obraćenje, jer kad imate Boga, imate sve.”
Zdravo Marijo…
Duhovni poticaj Živo vrelo 22. prosinca 2021.
Ako želimo biti sretni moramo staviti Boga na prvo mjesto
Nalazimo se na pragu Božića! Vrijeme prolazi približavajući nas spasonosnom događaju cijeloga čovječanstva. Isus koji preuzima naše obličje, postaje stvorenje poput nas, u svemu jednak osim u grijehu, uzvisuje naše postojanje. I sukladno tome liturgija u ovim posljednjim danima došašća, našu duhovnu pozornost usmjerava na Marijin lik, koji tako postaje najuzvišeniji model neposredne priprave za veliki događaj. Današnji evanđeoski ulomak nam donosi Marijinu pjesmu radosti, Magnificat, ushićenje njezine duše pred Božjim planom; njezino veselje zbog slike nebeskog kraljevstva, s budućim rođenjem Jedinorođenca, u njezinoj blagoslovljenoj utrobi. Evanđelje kaže: „Čim je Elizabeta čula Marijin pozdrav, dijete zaigra u njezinoj utrobi“ (Lk 1,41). Evo znaka prisutnosti Gospodnje u stvorenjima: Ivan, još u utrobi svoje majke koja prepoznaje Isusovu majku, prepoznaje Isusa kome će biti svjedok i preteča. Elizabeta, puna Duha Svetoga, blagoslivlja Gospodina u prisutnosti Marije, koja nam u svojoj radosnoj pjesmi predstavlja Kraljevstvo Božje i kaže:
Veliča * duša moja Gospodinai klikće duh moj *u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: *odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.Jer velika mi djela učini Svesilni, *sveto je ime njegovo.Od koljena do koljena dobrota je njegova *nad onima što se njega boje.Iskaza snagu mišice svoje, *rasprši oholice umišljene.Silne zbaci s prijestolja, *a uzvisi neznatne.Gladne napuni dobrima, *a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, *kako obeća ocima našim:spomenuti se dobrote svoje *prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka. S Marijinih usana slušamo kakvo je Isusovo Kraljevstvo, u kojem su u glavnim ulogama siromašni i potlačeni, maleni i ponizni. Marija nam pokazuje put. Ako želimo u životu biti sretni moramo staviti Boga na prvo mjesto. Ako je Bog na prvom mjestu onda je sve na svom mjestu, ako Bog nije na prvom mjestu onda ništa nije na svom mjestu. Koliko puta su nam na prvom mjestu bile sporedne stvari: predrasude, osuđivanja, suparništva, zavisti, zlopamćenja, mišljenja drugih…
To nam je dobro poznato. Gospa nas danas poziva da dignemo pogled prema «velikim stvarima» koje je Gospodin učini u njoj. Ako smo otvoreni Duhu Božjemu i u nama Gospodin čini velike stvari. Osim što je važno znati odvojiti bitno od nebitnoga, važno je tražiti i moliti za velike stvari, za Božje stvari, inače se gubimo u mnogim sitnicama. Gospa, kad se ukazuje izabire one koji su maleni, neznatni, siromašni i uglavnom bira djecu, jer su ponizna i čista. Tako je bilo u većini ukazanja do sada pa i u Međugorju. Djeca su ovisna o drugima, uvijek im nešto treba, lako traže pomoć od drugih jer su neopterećeni. Bog Otac se objavljuje u Isusu kao ljubav i dobrota upravo prema onim najmanjima. Prihvatimo danas poziv poput istinske Gospine djece što nam ga, u svome tumačenju teksta hvalospjeva Veliča, upućuje sveti Ambrozije: “Neka u svakome bude duša Marijina da veliča Gospodina, neka u svakome bude duh Marijin da uzvisuje Boga; iako je, po tijelu, samo jedna majka Kristova, po vjeri sve duše rađaju Krista; svatko doista prima u sebe Riječ Božju…
Duša Marijina veliča Gospodina i klikće duh njezin u Bogu, jer, posvećena dušom i duhom Ocu i Sinu, ona se pobožnom ljubavlju klanja jedinome Bogu, od kojega sve potječe, i jedinome Gospodinu, po kojemu sve postoji”. Zdravo Marijo…
Duhovni poticaj Živo vrelo 21. prosinca 2021.
Gospa nas kao majka želi uzeti za ruku i dovesti Isusu
Čovjek je biće susreta koji su bitni i izgrađujući. Susreti nas potiču na rast i spoznaju. Evanđelje Marijina pohoda Elizabeti, koje slušamo danas na misama, priprema nas da ispravno doživimo Božić, prenoseći nam dinamiku susreta, vjere i ljubavi. To djelovanje je djelo Duha Svetoga: Duha ljubavi koji je osjenio Marijinu djevičansku utrobu i koji ju je potaknuo da pohiti pomoći svojoj starijoj rođakinji. To djelovanje je bilo puno radosti, što se vidi u susretu dviju majki, a sažeto je u himnu radosnog klicanja u Gospodinu, koji ostvaruje velike stvari s malenima koji se uzdaju u njega. Od Marije i Elizabete mi učimo umijeće susreta: Marijin dolazak dočekan je blagoslovom. Vjetar blagoslova trebao bi prožimati svaki dijalog koji želi biti kreativan. Marijin i Elizabetin susret, njihov međusobni pozdrav od kojeg igra nutrina osoba, primjer je susreta srdaca. I zato ćemo danas onima koji s nama dijele vrijeme, put i dom, onima koji nam donose otajstvo, onima koji nam donose radost, onima koji su sam dali toliko toga u životu, ponoviti Elizabetine riječi: neka si blagoslovljen, blagoslovljena, Bog me blagoslivlja tvojom prisutnošću, neka i tebe Bog blagoslovi mojom prisutnošću. Susret Marije i Elizabete bio je prvi susret ljudi koji se dogodio zbog Krista. Svaki susret bez Krista je besmislen, a s Kristom dobiva pravu radost i pravi smisao. Istinski se mogu radovati oni koji traže Boga, koji žele vršiti njegovu volju, i živjeti u Božjoj blizini. Marija je blagoslovljena jer je vjerovala. Svaki susret s Bogom plod je vjere. Zaharija, koji je sumnjao i nije vjerovao, ostao je gluh i nijem. Ali i on raste u vjeri tijekom duge šutnje: bez vjere se neizbježno ostaje gluh na Božji utješni glas. Mi često ostajemo nesposobni izgovoriti riječi utjehe i nade za našu braću i sestre. I vidimo to svaki dan: ljudi koji nemaju vjere ili imaju vrlo malo vjere, kada se moraju približiti osobi koja pati, izgovaraju riječi ali ne mogu doprijeti do srca jer nemaju snage, jer su prazne. Nema snage jer nema vjere, a ako nema vjere, riječi koje bi trebale doprijeti do do srca drugih ne dolaze. Evanđelist pripovijeda kako je Marija ustala i pošla u žurbi Elizabeti, pohiti u gorje: u žurbi, ne u tjeskobi, nego u žurbi, u miru. Ustala je i pošla, to je gesta puna ljubavi. Mogla je ostati kod kuće kako bi se pripremila za rođenje svog djeteta, ali više brine za druge nego za sebe, dokazujući zapravo da je već učenica onoga Gospodina kojeg nosi u utrobi. Događaj Isusova rođenja započeo je jednostavnom gestom milosrđa; uostalom, autentično milosrđe je uvijek plod Božje ljubavi. Svaki naš susret trebao bi za cilj imati donijeti drugima Krista i susresti ga u drugome. Susret Marije i Elizabete nas potiče na ljubav i spremnost pomoći drugima, ali i spremnost staviti se Bogu na raspolaganje.
Prije 2000. godina Gospa pohiti u Judejsko gorje, prije 40 godina Gospa također pohiti u gorje, u Među-gorje, pohiti k nama svojoj djeci. Želi nas kao majka uzeti za ruku i dovesti svome sinu Isusu. Ona zna da jedino u Isusu možemo naći istinski mir, pravu radost i duboku ljubav, upravo ono za čim čezne naše srce. Milijuni su ovdje u Međugorju prepoznali njezinu ljubav i odazvali se pozivu na molitvu, praštanje, obraćenje te sudjelovanje u slavljenju sakramenata gdje su susreli živoga Boga. Zajedno s njima i mi te želimo zamoliti Gospe: uzmi nas za ruku i vodi nas svaki dan iznova Isusu.
Zdravo Marijo…
Duhovni poticaj Živo vrelo 20. prosinca 2021.
S Marijom ćeš ostati na pravom putu
Ulomak Lukina evanđelja koji se danas čita na svetim misama govori o Isusovu navještenju, Marijinu pristanku i anđelovim riječima i svima nam je dobro poznat. Anđeo, glasnik, poslan je od Boga da navijesti rođenje Sina Božjega, snagom Duha Svetoga. Anđeo Gabrijel je došavši Mariji, navijestio da je ona određena da rodi Sina Božjega, Isusa. Marija pita anđela kako će to biti, kada ona „muža ne poznaje“. Anđeo odgovara da će se to dogoditi snagom Duha Svetoga. Sveti Bernard, komentirajući Navještenje, lijepo izražava ovaj jedinstveni trenutak kada, okrećući se Gospi, kaže: “…Cijeli svijet čeka, klečeći pred tvojim nogama; ne bez razloga, jer ti si utjeha unesrećenih, otkupljenje zarobljenika, oslobođenje osuđenih, spasenje sve djece Adamove, cijele tvoje loze. Ako ti pristaneš, odmah smo otkupljeni. Jedna jedina tvoja riječ i mi ćemo oživjeti.Požuri, Djevice, da odgovoriš “… Nato Marija mirno i s potpunim predanjem kaže: „Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po riječi tvojoj!“Ovaj je susret bio od životne važnosti za Mariju, jer je promijenio cijeli njezin život. Gospa je bila hrabra i odvažna.
To je poziv da svatko od nas odvažno prihvati Božju volju i da u nama zasja naše istinsko biće, naša sloboda i ljubav Božja prema svemu stvorenomu. Ako nas svaki dan zvono s naših crkava tri puta poziva da izmolimoAnđeo Gospodnji,onda je to još jedan poticaj da se zamislimo, što je to značilo i što znači taj konačni silazak s Neba na Zemlju u slanju Božjega Sina. Bog je jednom zauvijek odlučio okrenuti čovjekovu povijest i pruža nam ruku. Na nama je da je zahvalno je prihvatimo. Bog je taj koji uvijek preuzima inicijativu, potpuno slobodno i besplatno, za dobrobit čovjeka, kako bi on mogao odgovoriti Božjim planovima u svakodnevnoj vjernosti. Marija se sa svojim DA, potpuno predala i prepustila Bogu. Cijelo Sveto pismo je prožeto Božjom naklonošću prema malenima, slabima, siromašnima, onima koji znaju da sami ne mogu ništa, a ipak se u radosti predaju u potpunosti Bogu i njegovom djelovanju. Na prvom mjestu stoji Gospa. Njezina vjera je ta koja otvara vrata neba. Vjera i molitva su međusobno isprepletene. Tko puno moli taj puno i vjeruje. Gospa nas često poziva da molimo krunicu, pogotovo u obiteljima. Ponekad mladi a još češće djeca, kažu: joj dosadno mi je moliti krunicu, samo se ponavljaju Zdravomarije…
To se čini na prvi pogled, ali ako malo razmislimo uočit ćemo da kad nekoga volimo, nikad se ne umorimo od ponavljanja istih riječi uvijek iznova: “Volim te! Drag si mi, draga si mi”. Tako je i s krunicom. Dok moliš Zdravo Mariju srcem, Gospa te obavija i grli svojom majčinskom ljubavlju. Dok se moliš, ona ti djeluje na dušu. Ako si umoran, ona će ti vratiti snagu. Ako se bojiš, Ona ti daje hrabrost. Ako se osjećaš sam, Ona čini da osjećaš njezinu blizinu. Ako si ranjen u tijelu ili duši, Ona izlijeva ulje nježnosti na tvoje rane. Sveta krunica je zagrljaj s Majkom. Stoga odmaraj na njenom Srcu i grij se njenom ljubavlju. S njom nastavi svoj životni put slijedeći Isusa, siguran da ćeš ostati na pravom putu, jer Isus kaže: «ja sam put, istina i život.» Zdravo Marijo…
