Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna, od 25. do 30. kolovoza 2025. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremala je i kazivala sestra Dijana Mlinarić, članica Družbe karmelićanki Božanskog Srca Isusova. Njezina duhovna promišljanja donosimo i na našoj web stranici.
Duhovni poticaj Živo vrelo 30. kolovoza 2025.
Biti Božji suradnik
Svi mi kršćani želimo Gospodina nasljedovati i biti Njegovi suradnici, ali biti suradnik na neizvjesnu putu ostvarenja Božjeg plana spasenja za čovjeka donosi svakome od nas jako puno pitanja i sumnji. Ponekad pred nepoznatim i nesigurnim u sebi možemo prepoznati i strah. I Bog nas ne ostavlja u tim situacijama, On uvijek progovara čovjeku da ga ohrabri, a ne da u njega unosi strah i nemir. Bog rasvjetljuje naše putove i u njih unosi mir. Isusove riječi „Ne boj se“ odnose se i na svakoga od nas. Svaki dan On nam govori: ne boj se zakoračiti na put ljubavi prema Bogu i čovjeku, ne boj se usaditi svoj život u brazdu darivanja na Božjoj njivi života, ne boj se dopustiti da i po tebi Bog bude blizak i prisutan, da bude Emanuel – S nama Bog!
Ona koja je svojim životom dala bezrezervni pristanak i spremnost na izgaranje je bila Marija. Umrijeti sebi da bismo živjeli Bogu korak je koji nije ludost, ali traži puno hrabrosti, a iznad svega povjerenja, vjere u Onoga koji na takav korak poziva. Iskoračimo s Marijom i danas na put koji odzvanja radošću Radošću koju samo život i hod s Bogom može do kraja ispuniti naša srca.
Duhovni poticaj Živo vrelo 29. kolovoza 2025.
Veličina u malenosti
Što znači biti zreo i odrastao čovjek? Vjernik pronalazi svoj uzor u punom smislu riječi upravo u osobi Isusa Krista koji je išao do kraja i bio spreman za svoje ideale i vrijednosti dati život. To znači biti odgovoran prema sebi, prema drugima i prema Bogu. Biti odrastao čovjek znači biti čovjek koji živi za druge. Odraslost uključuje odgovornost i mudrost koja se stiče kroz brojna iskustva, ali ne isključuje dijete koje svatko nosi u sebi.
Iako se mentalitet odraslih u svijetu itekako opire svemu što je povezano sa pojmom dijete, u duhovnom je svijetu upravo obrnuto. Sam Isus je rekao: «Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko» (Mt 18,3). Odrasli su često opterećeni s time tko je veći i važniji, tko ima više i tko je drugima gospodar, dok Isus traži služenje ljudima. Stavljajući dijete u sredinu ukazuje na nužnu promjenu ljestvice životnih vrijednosti jer želi čovjeka povesti putem slobode i prave zrelosti. Nije lako u današnjem svijetu materijalizma i pretjeranog racionalizma krenuti putem pouzdanja u Božju providnost. Nije lako priznati se slabim te potrebnim pomoći i ljubavi. Djetetu to nije problem, ali odrasloj osobi jest. Dijete je iskreno, neposredno i slobodno, iako ovisno o svojim roditeljima. Ta ovisnost nije shvaćena kao ropstvo, već kao oslonac. A odrastao čovjek silno želi sve sam. I praveći se jakim, samostalnim i poduzetnim misli da je slobodan. Obično kratko traju ti prividni trenuci, nakon kojih se uviđa realnost pokidanih veza sa Izvorom. I to boli. No, u odnosu s Bogom nema zatvorenih vrata s Njegove strane.
Bog svakom pruža novu šansu, za svakog se brine i svakog čovjeka voli kao svoje dijete. I jedino tako, sa stavom djeteta treba doći pred Boga, jer biti dijete u duhovnom smislu znači postati malen, otvoren i jednostavan, te tako moći ući u onaj prostor u kojemu je moguće otkriti evanđelje, iznova i spremnije prihvatiti njegova obećanja, a ponajprije poziv na obraćenje. Djeca su zaista pravi učitelji…
Duhovni poticaj Živo vrelo 28. kolovoza 2025.
Krenuti od onog što imam
U Svetom Pismu možemo uočiti kako se oko Isusa često okupljalo puno ljudi. On je teško pronalazio trenutke osame ili prilike da bude sam sa svojim učenicima. Zato je i Njemu a i učenicima svaki trenutak bio dragocjena prilika za poučavanje i usmjeravanje njihovih pogleda na ono važno i na poruku koju im želi prenijeti. Isus je s učenicima dijelio svoju suosjećajnost prema ljudima u potrebi. Jednostavno nije mogao i nije želio reći da njihova glad, njihova bolest nije njegova briga. Osjećao se odgovornim za ljude koji su uz njega. Želio je i svoje učenike potaknuti na razmišljanje, promišljanje, ali i akciju. I učenici i Isus postavljali su pitanja. Dok su naša pitanja puna čuđenja, razmišljanja i tisuću upitnika, a ponekad i izraz nemoći, Isus, koji u prvi mah zvuči kao da ne odgovara na njihovo pitanje, u sebi nosi akciju i zapravo nosi odgovor na problem. Sjetimo se samo one situacije gdje je bilo par tisuća ljudi a samo nekoliko kruhova. Isus je baš u toj situaciji sve nas poučio da treba krenuti od onog što imamo, a ne od onog što nedostaje. Mi smo puni velikih pitanja, globalnih problema, velikih rasprava, traženja odgovora u ljudima koji su „odgovorni“ ili „zaduženi“, a zapravo se time lukavo udaljavamo od sebe. Valja nam krenuti s malim pitanjima, sa sobom i sa svojih pet kruhova koji uz Isusov blagoslov mogu učiniti svijet drugačijim.
Duhovni poticaj Živo vrelo 27. kolovoza 2025.
Sve sa srcem
Kao redovnica prolazeći kroz grad vidim uvijek reakcije ljudi – pozdrav, pogled, zamolbu za molitvu ili nemir, ljutnju, pitanje…svjesna sam da to nije zbog mene osobno već zbog Onoga koji me pozvao. Kad promatramo Isusa, kad o Njemu danas govorimo vidimo kako On uvijek privlači. Razlozi su različiti, ali uvijek na kraju osobni. U razlog unosimo cijelu svoju osobu. Mi smo skloni preispitivati sve. Istina, manje sebe, a više druge.
Često se pitamo zašto Isus neke stvari dopušta, zašto se odmiče od ustaljenog i tradicije? Zato što ustaljeno i tradicija nemaju u sebi prave vrijednosti ako u sebi ne nose život. Tradicija, običaji i ustaljeni načini pomažu lakše oblikovati život, usmjeriti ga, povezati ga s korijenima, ali nemaju svrhu u samima sebi. Svi mi poštujemo zapovijedi, ispunjavamo norme, ponavljamo geste i riječi, vršimo obrednu rutinu. Mi živimo ono što smo naslijedili u doslovnosti i zapravo sve nam je u vršenju, a ne u življenju, sve nam je u riječima, a ne u srcu. I tu se lako sapletemo u logiku vlastitog apsurda. Sve za Boga i zbog Boga, a Boga nigdje. Gurnuli smo sebe na mjesto koje nije naše, a Boga izgurali sa svih pozornica naše nutrine. Mnoštvo izgovorenih praznih riječi bez srca i ljubavi, mnoštvo molitava bez vjere i duše, mnoštvo obreda u rutini i stalnom krugu.
Neka od danas naš korak bude drugačiji, rutina neka nas samo vodi i ništa više, a srce neka gori i voli, neka se približi k Onome koji nas je prvi zavolio, koji se nama prvi dao, koji je prvi ljubav živio.
Duhovni poticaj Živo vrelo 26. kolovoza 2025.
Nađena ovca
Ponekad se uhvatim sa upitnikom kakav je moj odnos s Gospodinom? Što je važno za taj odnos? Gledajući s one ljudske strane imam potrebu što god mogu napraviti kako bi Bogu pokazala da mi je važan i da iz dana u dan želim odnos s Njim. No, nedavno sam po ne znam koji put pročitala tako poznatu prispodobu o izgubljenoj ovci koja mi je rekla jednu važnu stvar za moj život kao i za moj odnos s Bogom. Na početku sam mislila – pa što ću to opet čitati kad mi je već sve poznato? Ali znajući u srcu kako je Božja Riječ živa i uvijek nova ipak sam sjela, pomolila se Duhu Svetomu i započela. I baš tada Gospodin mi je na neočekivan način opet iznova dao tako dubok odgovor na moja pitanja koja stoje na početku ovog mog promišljanja. Taj odgovor me dotaknuo do najdubljih stvarnosti mog života u kojima sam najranjivija – a to su one situacije kad sam nemoćna i izgubljena.
Znam da nitko pametan po ljudskoj logici zapravo ne bi bio spreman ostaviti devedeset i devet ovaca u planinama, uz rizik da ih sve izgubi i ići u potragu za jednom za koju uopće ne zna kojim je putem krenula?
Ali Božja se logika ne podudara uvijek s logikom ljudi: Gospodinu je važna baš svaka osoba. I kad sam u pitanju ja koja znam pasti, pogriješiti, izgubiti se – toliko me dira kad uvijek iznova čujem da me On uvijek traži.
Kad Isus govori o pastiru – On govori o sebi i otkriva svoju brižnost pastira koji odlazi u potragu za ovcom koja je zalutala i vodi je natrag u tor. I baš mu je svaka bitna. Ističe u svetom Pismu kako je pastir koja zavija rane i liječi bolesne, ali i brine se oko debelih i jakih.
Dobri pastir, odnosno Bog, ne čeka da se ovca vrati, nego slijedi njezin trag, vođen isključivo svojom ljubavlju.
Gospodin mi je i ovog puta kroz traganje za ovom izgubljenom ovčicom ukazao kako voli baš svakoga pa i mene. I baš zbog te ljubavi – Njegova je radost velika kad me pronađe.
Ova se prispodoba tiče svih nas osobno jer je to i naša povijest. Ponekad smo izgubljena ovca, drugi put Gospodin i kroz nas traži izgubljenu ovcu u našoj sredini među bližnjima s kojima se susrećemo.
Ako prepoznaješ u svom životu da si se negdje pogubio, predaj to Gospodinu kako bi te poput ovčice pronašao, dotaknuo i preobrazio.
Duhovni poticaj Živo vrelo 25. kolovoza 2025.
Hod s Bogom
Hvaljen Isus i Marija dragi brate, draga sestro. I danas je novi dan, novi tjedan kad možemo nastaviti svoje hodočašće u nutrinu, taj sveti prostor susreta s Bogom. Ako još nisi krenuo, nije kasno – kreni s nama danas. Ako si rastresen nemoj odustati. Samo kreni.
Sigurno svatko od nas ima iskustvo hodanja raznim putevima – ravnim, širokim, uskim, ali i krivudavim. Znamo kako je cilj svakog puta stići na odredište, ali i znamo kako put ponekad zna biti zahtjevan, osobito kad je nepredvidljiv i krivudav.
No, nema straha jer tijekom životnog hoda i situacija koje prolazimo nikad nismo prepušteni sami sebi. Isus je uvijek tu. U Svetom Pismu možemo vidjeti kako On iznenađuje, pa i šokira ljude svog vremena svojim pristupom i pomaganjem potrebnom čovjeku. Na samom početku zapitajmo se – kad i gdje je to i mene Gospodin u životu iznenadio na mojem životnom putu? I vjerujem da svatko od nas može pronaći i manje i veće situacije u kojima Božja pomoć nije izostala. To puni srce zahvalnošću i vjerom pogotovo kad je teško.
Svatko od nas treba pomoć u svom životu i Isus to zna. Zapnemo, padnemo, izgubimo se, slabi smo, ranjeni…Isus to vidi. I On nam uvijek dolazi u susret nudeći svoju blizinu, pomoć i iscjeljenje. Ne bira, ne odbacuje, ne kalkulira nego ljubi, baš svakog. Tebe i mene.
Evanđelja nam svjedoče kako Isus susreće ljude s ruba koji su temeljem svoje sudbine, svoje krivnje i grijeha, pa i na temelju društvenih predrasuda bili obilježeni, odbačeni…
U tim susretima i svojim postupcima Isus je želio vratiti čovjeku njegovo izvorno dostojanstvo koje svatko kao čovjek, kao Božje stvorenje, ima. Isus kao utjelovljenje Očeve ljubavi ne može ne ljubiti i s jedne strane njegovi postupci tjeraju protivnike u ludilo, a s druge su pak strane sreća i radost bolesnima i grješnicima.
Prepoznajmo se danas kao oni koji Isusa trebaju, kao grešnici, kao djeca…prepoznajmo Njegove otvorene Ruke i otvorimo Mu svoje srce jer baš sve uvijek počinje u nutrini, u čovjekovu srcu.
