Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Emisije priređuju svećenici i časne sestre u tjednim ciklusima.
Ovog tjedna, od 16. do 21. veljače 2026. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ priprema i kazuje sestra Dijana Mlinarić, članica Družbe karmelićanki Božanskog Srca Isusova. Njezina duhovna promišljanja donosimo i na našoj web stranici.
Duhovni poticaj Živo vrelo 16. veljače 2026.
Biti kakav jesam pred Bogom
Postoji jedna tiha čežnja u srcu svakog čovjeka: biti prihvaćen takav kakav jesam. Ne zbog onoga što činim, nego zbog onoga što jesam. Ta čežnja posebno se budi u odnosu s Bogom. Jer pred Njim maske ne donose mir.
Koliko često se umorimo pokušavajući ispuniti tuđa očekivanja, a da nismo ni svjesni. Očekivanja obitelji, društva, Crkve, pa čak i vlastita očekivanja o tome kakvi bismo „trebali“ biti. I dok se trudimo, negdje se putem može izgubiti radost. Ona jednostavna, dječja radost da smijem biti svoja.
Marija nas uči nečemu sasvim drukčijem. Ona ne glumi pred Bogom. Ne skriva strah, ne skriva zbunjenost. Na anđelovu poruku ne odgovara sigurnošću, nego pitanjem: „Kako će to biti?“ U toj iskrenosti rađa se prostor da Bog djeluje. Marija nije znala sve odgovore, ali je bila istinita. I upravo zato je mogla reći: „Neka mi bude.“
Autentičnost pred Bogom znači doći Mu onakva kakva jesam danas. Ne onakva kakva bih trebala biti sutra. Ne bolja, ne pobožnija, ne jača. Samo stvarna. Sa svojim nemirom, s pitanjima, s radošću, ali i s umorom.
Radost u odnosu s Bogom ne dolazi iz savršenstva, nego iz blizine. A blizina se rađa u istini. Kad prestanem dokazivati i počnem se povjeravati. Kad prestanem glumiti i dopustim Bogu da me vidi.
Marija je Majka tišine i istine. Ona nas i u Međugorju neprestano poziva da se vratimo srcu, da budemo jednostavni, da molimo srcem. Jer molitva srcem nije savršena molitva – to je iskrena molitva.
Možda danas i ti i ja možemo učiniti mali korak: stati pred Boga bez riječi, bez objašnjenja, bez opravdavanja. Samo reći: „Gospodine, ovo sam ja. Ti me poznaješ. Učini me slobodnom da budem Tvoja.“
I vjerujem da se upravo tu rađa prava radost. Ne glasna, ne savršena, nego duboka i mirna. Radost da sam viđena. Radost da sam ljubljena. Radost da smijem biti svoja pred Bogom koji me poznaje do kraja. I u toj predanosti, kao i kod Marije, rađa se tiha, ali duboka radost. Radost da nisam sama. Radost da me Bog ljubi upravo ovakvu. Radost autentičnog života pred Njim.
