U prvim danima 2026. godine među hrvatskim vjernicima u Sjedinjenim Američkim Državama šapatom se proširila vijest o preminuću omiljenog franjevca, čovjeka koji je cijeli svoj svećenički i redovnički život, punih gotovo sedam desetljeća, posvetio hrvatskim iseljenicima u ovoj velikoj zemlji. U svetim božićnim danima, dok našim crkvama odjekuje pjesma U ponoć se Bog rodi, nebo zemlju prosvijetli, u pola noći, u rađanje dana 3. siječnja, 2026., okrijepljen svetim sakramentima i praćen molitvama i ljubavlju mnogih, umro je fra Pavo Maslać. U 64. godini svećeništva i 70. godini redovništva ususret Gospodinu pošao je fratar koji je postao simbol hrvatskog iseljenika i njegovog svećenika u Sjevernoj Americi. Umro je onaj koji je u mnogočemu bio ponajbolji među nama. Umro je naš otac i naš brat.
Osjećaji u trenutcima preminuća fra Pave Maslaća za fratre, ali i za tolike vjernike, mogu se opisati riječima kojima je brat Ilija obznanio smrt svetoga našega oca Franje Asiškoga u trenutcima svečeve smrti godine 1226.: „Prije nego započnem govoriti, uzdišem, i s pravom: kao voda se moji razlijevaju krici, jer obistinjuje se moje strahovanje, obistinjuje se i vaše, snalazi me evo čega se bojah.“ Iako svjesni da se fra Pavin život bližio kraju i da je sestrica smrt kucala na njegova vrata, oproštaj s fra Pavom težak je i bolan svima nama koji smo u sjeni njegovog svećeništva i redovništva stasavali i koji smo od njega učili kako ljubiti Boga iznad svega i svoga bližnjega i više nego sama sebe.
Fra Pavo Maslać je ostavio duboki trag u zajednici hrvatskih franjevaca u Sjevernoj Americi. Ostavio je duboki trag u župama na kojima je služio i u srcima vjernika kojima je bio poslan. Kao svećenik služio je na ukupno šest hrvatskih župa u SAD-u. Bio je gvardijan samostana sv. Ante u Chicagu, upravitelj franjevačke rezidencije Kraljice Mira u Beaver Falls-u, ravnatelj Hrvatske franjevačke tiskare, urednik franjevačkih izdanja u Chicagu, duhovnik Hrvatske katoličke zajednice, a čak četiri puta je biran za poglavara hrvatskih franjevaca u Americi i Kanadi. Iznad svega toga, fra Pavo je bio svećenik, mentor, duhovni otac, supatnik i suputnik generacijama naših ljudi u iseljeništvu. Uvijek i u svemu bio je prvi: najvjerniji, najodaniji, najpredaniji, najzabavniji, najbliži mladima i starima, najjednostavniji.
U sebi je utjelovio priču hrvatskog iseljenika. Rođen godine 1937., uoči velikoga rata, fra Pavina je sudbina otpočetka bila izbjeglička. Taj Drugi svjetski rat odvojio ga je od njegove obitelji i njegova su obitelj postali fratri. S fratrima je stasao, živio, molio i od njih je učio. Siromašni habit Franje iz Asiza kao dječaka ga je osvojio i odlučio je postati svećenik. Sudbina ga je odvela iz napaćene Domovine, preko izbjegličkih kampova u Austriji do Italije i na koncu do Amerike. U Americi je izučavao franjevačke škole i tu je zaređen za svećenika godine 1962. Obitelj je o njegovom svećeničkom ređenju čula preko hrvatskog programa na radiju Vatikan. Tek godine 1968., više od dva desetljeća nakon što su se rastali, susreo je svojega oca i majku, Josipa i Stanu, svoje sestre, Danicu i Janju i po prvi put je upoznao svoju braću Ivu i Stojana koji su rođeni poslije velikoga rata.
Često sam se pitao otkud fra Pavi snaga i otkud mu taj veliki autoritet koji je uživao među vjernicima u Chicagu i na drugim mjestima na kojima je služio. Jednim dijelom to svakako treba pripisati njegovoj razigranoj naravi, njegovoj blizini s vjernicima i neobičnom šarmu kojim je i najteže situacije okretao u svoju korist, ali taj autoritet iznad svega je bio autoritet suputnika i supatnika. Fra Pavo je mogao snažno progovarati svojim vjernicima, voditi ih i upućivati jer je dijelio njihovu sudbinu, sudbinu hrvatskog iseljenika. Bio je prognanik među prognanicima, neprijatelj režima među neprijateljima istoga totalitarizma. Njihove priče bile su dio njegove priče. Njega su morile iste more, boljele su ga iste boli, snivao je iste snove, patio jednake patnje, nadao se ispunjenju istih čežnji. Želja sa slobodom vlastitog naroda u vlastitoj domovini bila je jedna od njegovih unutarnjih pokretača i njegovi su vjernici to znali, osjećali, cijenili i k ostvarenju iste želje s njim zajedno koračali.
Ipak, iznad svega, fra Pavo je među svojim vjernicima bio svećenik i fratar. Dok su mnogi posustajali u borbi s nemilosrdnim totalitarizmom koji je stajao pred njima i padali u običnim i malim ljudskim iskušenjima, fra Pavo je ostao tvrdoglavo odan idealima svojega svećeništva i redovništva. Krist i Gospa su uvijek bili u središtu njegove poruke. Uvijek je tražio načina kako ljude dovesti bliže Kristu. Često bi vjernike poticao da ne zaborave da je njihov odnos s Gospodinom temelj svega drugoga. Činio je to na jedan neobično topao franjevački način. Znao se nasmijati svojoj slabosti i slabostima drugih, našaliti točno na mjeru, progovoriti blagošću djeda, ali i snagom oca koji upravlja i opominje. Osobito je lijepo bilo vidjeti fra Pavu okruženog mladima. Mladi su uvijek bili oko njega i on je uvijek bio s njima. Rušio je stereotipe o pastoralu mladih pokazujući da i fratar od gotovo 90 godina ima što kazati i progovoriti srcima tolikih mladića i djevojaka. Dirljivo je bilo gledati i čitati tolike poruke mladih hrvatskih katolika iz Chicaga kojima su posvjedočili koliko im je u životu značio fra Pavo Maslać, ili Father Paul kako su ga oni zvali.
Mladim fratrima koji su u Chicago dolazili na studij ili na pastoralni rad, od kojih sam ja bio prvi, fra Pavo je bio oslonac, utjeha, prijatelj i brat. Posvjedočio sam javno na njegovu sprovodu snagu njegove prisutnosti među nama. Od fra Pave smo učili kako se služi, okuplja, štiti i nadasve ljubi. Umjesto u zabavama koje su prikladnije mladim generacijama, mi smo tolike dane, tjedne, mjesece i godine radije provodili s njime. Tolike večeri proveli smo s njim na trijemu našeg samostana u Chicagu i upijali sve ono što je on imao reći. Učili smo razumijevati našeg vjernika, učili smo se postavljati prava pitanja, učili smo se zajedništvu, kako se živi i putuje franjevački.
Posljednjih godina fra Pavo mi je često znao kazati da mu u njegovoj starosti nedostaje ono što je u djetinjstvu izgubio, da mu nedostaje majčinska ljubav i blizina. Često je promišljao o svojoj materi Stani i boli koju je ona proživljavala tijekom dugih godina njihove razdvojenosti. On je tu bol do te mjere počeo osjećati tek u svojoj starosti. Zato se ovih posljednjih godina još i tješnje zbližio s Gospom. U svojim čestim posjetima Domovini želio je vrijeme provoditi ponajviše u Međugorju. Ondje se osjećao dobro i često je znao govoriti da ondje osjeća majčinsku ljubav kao rijetko gdje drugdje. Ipak, ova čežnja za majkom nikada nije bila do kraja utažena. Nerijetko bi mu se znalo dogoditi da u snu čuje majku kako ga doziva njegovim krsnim imenom Nikola. Nekoliko dana prije njegove smrti sjetio sam se ovih njegovih riječi dok sam u molitvi sjedio pored njegove postelje. Pokušavao sam ga dozvati oda sna i zvao sam ga fra Pavo, fra Pavo, ali nije mi odgovarao. Tek bi nakratko otvorio oči i odmah ih zatvorio. Tada sam ga malo glasnije pozvao njegovim krsnim imenom Nikola. On se trznuo i po prvi put nakon nekoliko dana me bistrim pogledom pogledao i nasmijao se. Moja je molitva i nada da je fra Pavo sada u zajedništvu ljubavi sa svojom majkom i ocem i sa svima koji su mu bili bliski i dragi.
Na posljednjem ispraćaju fra Pave Maslaća, u srijedu 7. siječnja u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Chicagu bilo je više od tisuću vjernika iz svih župa na kojima je kao svećenik služio. Svetu misu predslavio je provincijal fra Jozo Grbeš, a s njim su suslavili svi hrvatski franjevci na službi u Sjevernoj Americi. Među vjernicima bilo je i nekoliko starijih župljana iz svetoga Jeronima koji su fra Pavu poznavali od 1951. kada je kao franjevački sjemeništarac pristigao u Ameriku. Bila su tu i djeca i mladi iz naše zajednice koji s fra Pavom putovahu ovih posljednjih godina. Sve skupa, 75 godina ljubavi i vjernosti. Mnoštvo suza, pregršt osjećaja, molitava i zahvalnosti.
U ovoj godini u kojoj Franjevački Red obilježava 800. godišnjicu smrti svetog našeg oca Franje Asiškoga, kao voda naši se razlijevaju krici zbog smrti fra Pave Maslaća koji je za mnoge od nas Franjo naših dana, prijatelj, suputnik, supatnik, brat i otac. Žalosni smo zbog njegova odlaska između nas. Žalosti nas da pred nama odlazi cijela jedna generacija fratara koji su Bogu, Crkvi i svojem narodu ostali odani i vjerni i u najtežim trenutcima i u najgorim iskušenjima. Tješi nas da Gospodinu nisu otišli praznih ruku, nego su pred njegovo božansko prijestolje donijeli toliko ljubavi i vjere, tolike duše i tolika vjernička srca. I dok se glas o fra Pavinoj smrti šapatom širio među našim vjernicima, još će dugo našim životima glasno prepričavati priče i svjedočanstva o njegovoj veličini u malenosti, snazi u krhkosti i ljubavi u predanju. U 64. godini svećeništva i 70. godini redovništva umro je onaj koji je u mnogočemu bio ponajbolji među nama. Nakon štoga ga pohodila sestrica smrt, ususret Božjoj vječnosti pošao je naš otac i naš brat fra Pavo. Počivao u miru Božjem!
Fra Antonio Musa
