Na pitanja o Halloweenu, dušama u čistilištu, grijesima predaka, te plaćanju misa u emisiji ‘Pitajte svećeniika’ Radiopostaje Mir Međugorje odgovarao je fra Ivan Slišković, svećenik Hercegovačke franjevačke provincije i župni vikar u Župi Krista Kralja u Čitluku.
Halloween vs. Svi sveti? Što slavimo?
Pa mislim da je inače u životu važno pitati se i dovesti u pitanje i naša razmišljanja, stavove, a pogotovo ponašanje. Tako i kod Halloweena, mislim da prva stvar koju čovjek treba učiniti je postaviti pitanje „Zašto ja to slavim, otkuda to i čemu to meni služi?“ Mislim da je to početak uopće govora o Halloweenu. Ako mi gledamo Halloween, on zapravo kako se to tumači, nastaje od keltskog jednoga običaja ili keltskog blagdana Samhain koji je bio vezan uz duše mrtvih da u taj dan, odnosno tu noć, duše mrtvih dolaze na zemlju. I kasnije je to ostalo prisutno, nitko ne zna točno kako se to pomiješalo s kršćanskim blagdanom odnosno svetkovinom Svih svetih i spomendanom svih vjernih mrtvih koji je odmah dan nakon, ali bilo je možda i prirodno da će se pomiješati budući da su sva ta tri dana vezana uz zagrobni život. Ono što je isto važno, sama riječ Halloween dolazi od riječi hallow i eve ili even na škotskom što bi značilo noć svetih. Dakle, dan danas se kaže za Sve svete na engleskom jeziku All Hallows’, dakle riječ hallow je stara riječ za svetost. Ta sama riječ Halloween nam ukazuje da je ono povezano za sam dan, svetkovinu Svih svetih i mi kao kršćani trebamo se zapitati koji je pravi Halloween za nas. Je li to Halloween poganski ili Halloween koji je zapravo stvoren u neku ruku zbog propagande i zbog novca te mi možda nemamo neke direktne veze s nekim Keltima i njihovim poganskim shvaćanjima ali imamo puno više veze s modernim poganstvom ili u neku ruku novcem i propagandom koju gura taj materijalizam te se iz toga zapitati koji je naš identitet i želim li ja slaviti Sve svete i želim li ja slaviti svetost i želim li ja u tome naći svoj uzor. Jer mi možemo se zabaviti i fino družiti i proslaviti na različite načine, mislim da Halloween tu kršćanima sa svim svojim obilježjima i sa svojom baštinom nije baš potreban.
Zašto molimo za duše u čistilištu?
Duše u čistilištu, zašto za njih molimo? Pa mislim da u tradiciji Crkve i ako mi gledamo već i Stari zavjet, gledamo i biblijska svjedočanstva, već u Starom zavjetu imamo u drugoj knjizi o Makabejcima primjer kada je Juda Makabej prinio žrtvu za one vojnike koji su pali i koji su pali zbog svoga grijeha. On prinosi žrtve pokajnice za njih i sveti pisac koji je pisao tu knjigu nadodaje da je učinio lijepo i pobožno djelo da bi se njihovi grijesi očistili i to je ušlo i u vjerovanje Crkve i onda imamo isto tako primjer svete Monike koja moli svoje sinove, jedan od njih je bio sveti Augustin, prije svoje smrti da se sjećaju nje i mole za nju prilikom slavlja svete mise, da se sjećaju nje na oltaru. I Crkva vjeruje da su potrebne molitve dušama koje nisu potpuno očišćene. O čemu se tu radi? Imamo u Svetom pismu, u knjizi Otkrivenja da ništa nečisto, nitko nečist neće ući u Kraljevstvo Božje. Dakle, i mi sada kada zamislimo ako mi umiremo, mi možda i jesmo ispovjeđeni ali jesmo li mi potpuno slobodni od grijeha? Postoje i te navezanosti na grijeh i posljedice koje grijeh ostavlja na mojoj duši. Jesmo li mi potpuno čisti? A znamo da je Bog onaj koji je potpuno, apsolutno čist i apsolutno svet i znamo da mi kada dolazimo u Njegovu blizinu postajemo Njemu slični, ali da bismo postali Njemu slični moramo proći kroz čišćenje i to mislim da najbolje se opisuje riječima koje su mnogi mistici i sveci koristili, ne trpljenje, ne muka, nego vatra ljubavi. To Bog čini da nas očisti iz ljubavi da budemo slični Njemu. I zato ako je ostalo nekih grijeha koji nisu otpušteni, tu se naravno radi o lakšim grijesima, ne težima, ako je ostalo određenih posljedica zbog grijeha koji su se činili ili određenih navezanosti na grijehe, na svijet, na određene mane ili poroke, mi molimo. Mi to ne možemo znati ali naša je dužnost, dužnost je Crkve da molimo za našu braću i sestre koji su otišli prije nas u nadi da će se oni očistiti i da dođu što prije čisti pred lice Božje.
Grijesi predaka vs. Sakramenti?
Grijeh predaka, važno je reći da je to jedan izraz koji se koristi tek zadnjih desetljeća i da je on došao nekad u drugoj polovici 20.stoljeća općenito u katoličku Crkvu, ponajviše preko karizmatskog pokreta ali došao je iz protestantizma. Što se tiče grijeha predaka, svaki grijeh, definicija grijeha je da je učinjen osobno. Dakle, ja ne mogu biti odgovoran, ne mogu snositi krivnju za tuđi grijeh. Bez obzira bio to meni netko najbliži ili bio to moj otac, moja majka, moj djed, moja baka itd. Što je tu sad važno? Može li biti nekih utjecaja, zlih utjecaja na mene kao što je bilo na mog oca ili na moju majku ili slično? Nitko ne kaže da ne može. Dakle, mogu li ja imati određene napasti, mogu li ja imati loše navike? Pa i sama psihologija, pogotovo kad se gleda obiteljski, reći će da se mogu određene stvari prenositi. Može li određena navika, zla navika ili određeni demonski utjecaj se ponavljati kao što je bio kod nekoga prije, da bude i kod mene? Može. Ali je li potrebno sad stavljati toliki naglasak na to? Ne. Mi kada gledamo, evo recimo primjer, fra Ivana Matića koji je u kući Tabor i koji se stalno susreće s time i on sam govori i to je ono što mi ne smijemo zaboraviti da je Bog nama dao sakramente i da su sakramenti Božje prvotno djelo spasenja i sredstva spasenja. Dakle, krštenjem se brišu svi moji grijesi, briše se i istočni grijeh i ja odgovaram za sebe. Sveta misa je žrtva koju je Bog, koju je Krist dao za mene. On je tu prinio samoga sebe za mene i to je žrtva koja mene čisti od grijeha. Ispovijeđu meni se opraštaju grijesi i on sam kaže, evo čovjek iz prakse, da kada njemu ljudi dolaze vrlo često traže odgovornost prebaciti na nekoga drugoga, netko je prije nešto zgriješio itd. Potrebno je preuzeti svoju odgovornost i boriti se. Svatko od nas ima loše sklonosti, svatko od nas ima i napasti i slično i staviti naglasak stvarno na Božju ljubav, a ne svugdje tražiti zlo, svugdje tražiti krivnju, svugdje tražiti napast,… Evo sada će se ovdje iza nekog drveta pojaviti zloduh neki, neki demon i slično. Mi ako uzmemo svece to ne vidimo. Ne vidimo paranoju, ne vidimo prvo gledanje na grijeh, prvo gledanje na zlo i zle utjecaje. Je li njih ima? Ima. Ali kako se borimo protiv zla i kako se borimo protiv bilo kakvih zlih sklonosti? Borimo se prvenstveno povjerenjem u Božju ljubav.
Zašto plaćamo mise za pokojne?
Dakle, sveta misa i prilog, dar koji se daje svećeniku uz slavlje svete mise. Dakle, mi znamo da sve što svećenik radi zahtijeva određeni trošak i znamo i kada se slavi sveta misa da tu bit će trošak svjetla, bit će trošak struje, bit će trošak grijanja i sl. Znamo da je jedna od crkvenih zapovijedi pomagati Crkvu i crkvene službenike. I kao što kaže Isus vrijedan je radnik plaće svoje. Znamo da su i svećenici u Starom zavjetu živjeli od darova sa žrtvenika koji su se davali uz žrtvenik. Ono što je tu važno znati je da se radi o daru, ne radi se o nečemu što se treba platiti. Dakle, da bi se to pojednostavilo negdje su se ustanovili određeni iznosi, negdje je možda u nekoj državi 10 eura, ovdje će možda biti 20 maraka. Moram li ja toliko dati, moram li išta dati? Ne moram. Dakle, pogotovo oni koji su siromasi, oni ne moraju dati nešto. Misa se ne može platiti kao što je rekao Papa i to je jako važno razumjeti. Dakle, misa je žrtva koju je Krist prinio za nas i ja tu ne mogu ničim pridonijeti. Ja dajem isključivo dar svećeniku koji tu snosi određeni trošak i ja trebam sebe shvatiti kao dio Crkve kao što je i svećenik dio moje zajednice župne i svećenik je tu pozvan služiti narodu. Ja dajem određeni dar od sebe i ne smijemo tu biti uvjetovani i ono što i Papa potiče je dakle da se razvija kod ljudi osjećaj u neku ruku spontanosti i u neku ruku toga velikodušja. Dakle, da ja shvaćam zašto ja dajem, a i onda da svećenici da shvaćaju zašto oni primaju određeni prilog. To je danas novac i onda se tu može stvoriti možda određena sablazan. Prije je to bilo u prirodnim dobrima i sl. pa je možda bilo jednostavnije ali eto važno je to shvatiti i uvijek ići u bit stvari. Radi se o svetoj misi koja se ne može platiti. Svećenik je tu koji je radi naroda, koji služi narodu i uvijek se tu određeni troškovi snose i ja dajem svoj dar, dajem svoj prilog. Nigdje nisam obvezan dati toliko i toliko, ali je logično da ako sam ja dio Crkve da ću ja pridonositi dobru Crkve kao što je svatko drugi svećenik pozvan pridonositi i biskup i Papa i svaki redovnik i svaki čovjek pozvan pridonositi Crkvi koja je moja obitelj i koja meni daje od sebe i ja dajem njoj od sebe.
Ako i vi imate neka pitanja, dvojbe i nejasnoće iz područja vjere, duhovnosti… javite nam se porukom (SMS, Viber, WhatsApp) na broj mobitela 00387 63 455 655 ili e-mailom na adresu: radio-mir@nullmedjugorje.hr.
Rubrika ‘Pitajte svećenika’ u programu Radiopostaje Mir Međugorje je ponedjeljkom od 8 sati i 20 minuta, te u reprizi ponedjeljkom navečer u 20 sati. U njoj na pitanja slušatelja odgovaraju svećenici, suradnici Radiopostaje Mir Međugorje.
