U našoj videorubrici ”Pitajte svećenika” gostovao je fra Nikola Jurišić. Odgovarao je na pitanja ispovijedi, a pojasnio je i što su laki, a što teški grijesi. Prilog su pripremili Antonija Bubalo i Luka Rupčić.
Što je laki, a što teški grijeh?
Teški grijeh obilježavaju tri stvari. To je teški prijestup neke Božje zapovijedi koji je bio svjestan i slobodan. Ako nešto od ta tri uvjeta nedostaje, radi se o lakom grijehu, pa makar bio i smrtan.
Nadalje, teški grijeh u nama rusi sve odnose s Bogom i s drugima, narušava Božju ljubav u nama, dok laki grijeh nema toliku snagu. On narušava, možda, u nama stvara neki nered u duši, ali nema toliko jaki utjecaj na naše duhovno raspoloženje, ne narušava naše odnose tako snažno kao što to čini teži, odnosno, smrtni grijeh. Zato se u ispovijedi svi teži, odnosno smrtni grijesi nabrajaju po vrsti i po broju. Npr. ako sam učinio tešku bogo-psovku, moram reci otprilike, barem 5,6 puta, 10 ili manji broj puta, otprilike, koliko se puta dogodilo. Ako ne znam točno, barem otprilike. Tek takva cjelovita ispovijed teških grijeha ubraja se, odnosno biva valjana ispovijed, odnosno biva uvjet za valjanu ispovijed, kad se grijesi navedu po vrsti i po broju.
Često se zna dogoditi da ljudi koji imaju skrupuloznu savjest dođu i ispovijedaju svaku sitnicu, a to u ispovijedi nije potrebno. Ono što je najpotrebnije je ispovjediti teške grijehe, a svaki onaj mali grijeh nije nužno ispovjediti, iako se preporuča. Ali opet, ne biti tako opterećeni malim sitnicama i stvarima, da smo mi glavni krivci za svaki grijeh u svijetu, jer to nismo i ne možemo biti.
Kad ispovijed nije valjana?
Za valjanost svete ispovijedi potrebne su dvije stvari što se tiče svećenika, onoga koji ispovijeda, a to su da svećenik bude valjano zaređen od strane valjano zaređenog biskupa i također da ima ovlast ispovijedanja na određenom području gdje ispovijeda.
Ukoliko nedostaje nešto od toga, svaka ispovijed kod tog svećenika bit ce nevaljana. Također ono što je potrebno sa strane ljudi koji se ispovijedaju, odnosno sa strane penitenta je to da ima namjeru više ne griješiti, da se kaje za svoje grijehe i da u ispovijedi kaže cjelovito svaki grijeh koji je počinio od zadnje ispovijedi ili svoga krštenja. Ukoliko nedostaje bilo želja da se popravi, bilo želja da promijeni svoj način života, jer ispovijed je u sebi uvijek sakrament obraćenja, promjene svoga životnoga puta. Ukoliko to nedostaje, također, ta ispovijed ne može do kraja biti valjana.
Npr. ako netko ustraje stalno u jednom te istom grijehu i ne želi se popraviti, tu se očito radi o osobi koja nije spremna promijeniti svoj život, te samim tim ta ispovijed ne može biti valjana jer čovjek kad iziđe iz ispovjedaonice nastavi živjeti u istome grijehu kojeg je upravo ispovjedio.
Što ako naiđemo na osudu u ispovjedaonici?
Svećenik u ispovjedaonici ima četiri uloge: liječnik, sudac, učitelj i otac. Često je prinuđen biti u situacijama suca, ali nikako nema pravo, osobu, da tako kažem na nasilan način osuditi. Više ima priliku osobu ukoriti, odnosno ukazati na problem, ako misli da treba, ali zadaća nas u ispovjedaonici je da ljudima pokažemo Božje milosrđe, ne u smislu da ga rasipamo kao bisere pred svinje, nego da ga darujemo onima koji ga zatraže.
Nije na meni da nekoga sudim, da nekoga osuđujem, jer ta zadaća je prepuštena samo Milosrdnom sucu kojeg zovemo Bogom. Također imamo i sami primjer u evanđelju kada su mnogi ljudi koji su mislili da su pravedni osudili javnu grešnicu i dovode je pred Isusa, a Isus sam prvi kaže: “Zar te nitko ne osuđuje, ni ja te ne osuđujem,slobodno idi u miru.” I trebamo se voditi upravo takvim razmišljanjem da nas ni Bog ne osuđuje i samim tim ćemo možda lakše prihvatiti i neku grubu riječ koju svećenik kaže u svojoj nemarnosti ili možda u svome umoru ili nečemu sličnom.
Što ako i nakon ispovijedi ne osjećam da mi je grijeh oprošten?
Snaga sakramenta svete ispovijedi ne očituje se kroz to da se čovjek nakon ispovijedi uvijek osjeća lakše, olakšano, ljepše ili sl. Nije bit sakramenta promijeniti čovjekovo raspoloženje, promijeniti čovjekovu osjećajnost, promijeniti stanje njegove duše, nego osloboditi prostor od grijeha za Božju milost, za Božje milosrđe. I upravo smo često tu sami sebi zapreka.
Ako ne vjerujemo u milost Božjeg oprosta, da nam Bog oprašta sve grijehe koje smo učinili, događa se zapreka Božjem milosrđu u naše srce. Također, ukoliko nismo oprostili, bilo sebi, bilo nekom drugom pored sebe koji nas je ranio grijehom također ne možemo primiti oprost od onoga kojeg tako tražimo jer to sami sprječavamo.
Jer kad molimo Oče Naš kažemo, otpusti nama duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim. Ako ne otpuštam svojim dužnicima,nemam pravo licemjerno od Boga tražiti da mi dadne Ono sto dam nisam spreman darovati.
Isto tako, nije dobra stvar, uspoređivati sakrament s nekim osjećajima i ne voditi se time da je ispovijed bila dobra ako se nakon nje osjećam dobro, lijepo i slično.
Ispovijed je djelotvorna ako u nju vjerujem, ako vjerujem u otajstvo Božjega milosrđa koje je uvijek neiscrpno i bezgranično.
