Hvaljen Isus i Marija! Lijep pozdrav slušateljima Radio postaje Mir Međugorje u četvrtom danu devetnice povodom 44. godišnjice Gospinih ukazanja! Danas bih htio progovoriti o vrlo važnim temama, a to su Međugorje i svećenici. Gospa u svojima porukama toliko puta poziva vjernike da mole za svećenike, da mole za svoje pastire. Marija u Međugorju kao žarišnu točku svojih poruka uzima skrb za svećenike, čime nama, vjernicima, otvara oči da shvatimo kolika je važnost svećenika u današnjem svijetu. Vjernici su suviše zaboravili koliko im je svećenik uistinu potreban jer upravo on u ovaj svijet donosi Krista. Svećenik dijeli svete sakramente, ispovijeda; svećenik slavi svetu misu, svećenik je zapravo služitelj koji donosi živoga Krista ovome svijetu. Sveti arški župnik Ivan Maria Vianney je rekao: „Ako jedna župa izgubi svećenika i ako se tu ne slavi sveta misa, župa će postati tamna, a ljudi će se početi klanjati zvijerima.“ Gdje nema svećenika, nastupa kaos. Zato je vrlo važno moliti za svećenike, važno je moliti za nova duhovna zvanja. Svećeničko zvanje u Zapadnoj Europi lagano izumire, nestaju velike provincije. U Njemačkoj, Nizozemskoj, Belgiji, pa i u Francuskoj i Španjolskoj jednostavno više nema novih duhovnih zvanja. Ljudi u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, a pogotovo u Bosni, još mogu biti sretni jer tamo se još bude duhovna zvanja, mada ih je i ondje sve manje. Kad sam otišao u sjemenište u Visokom, u školskoj 2003./04. godini, učionice su bile pune učenika, a danas, u 2025. godini, to isto sjemenište je skoro zatvoreno jer nema sjemeništaraca, nema kandidata koji će kroz sjemenište ići putem prema svećeništvu. Zato Gospa poziva: „Molite za duhovna zvanja, molite za nove i sadašnje svećenike koji djeluju u svijetu!“ Gospa također poziva vjernike da mole za svećenike koji djeluju u župi Međugorje. Ako želiš slijediti međugorsku duhovnost, i ti moraš moliti za svećenike.
Međugorje je postalo škola za svećenike. Zašto? Tu dolaze svećenici iz cijeloga svijeta. Još se sjećam priče koju sam kao sjemeništarac čuo u Međugorju. Naime, ondašnji međugorski župnik fra Branko Radoš je nama, sjemeništarcima, koji smo došli u Međugorje na izlet iz Visokog, na platou ispred župne crkve, ispričao priču o engleskom svećeniku koji je želio napustiti svećenički poziv. Taj engleski svećenik najednom nije vidio svrhu svoga poziva jer ljudi nisu više dolazili u crkvu. Stoga u njegovoj župi više nije bilo klanjanja ni ispovijedi. Njegov je poziv izgubio svoj smisao, no njegova obitelj nije htjela da on napusti svoj poziv, nego se trebao boriti da sačuva svoj poziv i poslanje pa mu je jedan član obitelji kupio avionsku kartu za Međugorje da ondje obnovi svoje svećeništvo. Premda taj svećenik nije ništa znao o Međugorju, zbog ljubavi prema svojoj obitelji ipak je odlučio otići onamo. Došavši u Međugorje, svećenik se šokirao kad je shvatio da se ondje misa slavi srcem. Budući da je došao za vrijeme Mladifesta, zatekao je oltar pun svećenikâ. Kad je vidio da se mase ljudi ondje ispovijedaju, i sâm je pristupio tom svetom sakramentu, čime je obnovio svoj svećenički poziv, a zatim je počeo moliti Gospinu krunicu te redovno dolaziti na večernji molitveni program. Išao je i na klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom. Tijekom sedmodnevnog boravka u Međugorju ovaj je svećenik obnovio svoj poziv rekavši odlučno: „Ja želim biti svećenik! Želio sam napustiti svećeništvo jer sam mislio da sam beskoristan, ali sam ovdje, u Međugorju, ponovno otkrio važnost svoga poziva. Obnovio sam želju za pozivom, jer sam shvatio da mogu pomoći ljudima.“ Međugorje je postalo škola svećeništva. Dolazeći u Međugorje, mnogi su svećenici upravo ondje dobili poziv. I ja to mogu potvrditi: moj svećenički poziv rodio se u Međugorju, tu sam stasao i duhovno rastao. Kad sam god osjetio teškoće u životu, Međugorje je na mene djelovalo terapeutski. Ako je ikad moje svećeništvo bilo ranjeno, Međugorje ga je izliječilo. Svaki odlazak na Podbrdo, na Križevac, svaki euharistijski susret, ali posebno odlazak na Podbrdo i slavljenje euharistije, mene su istinski liječili. Također sam upoznao i puno svećenika koji su u Međugorju liječili svoje rane, obnavljali i liječili svoj poziv.
Od 1996. godine u Međugorju se redovno održavaju međunarodni seminari za svećenike. I sâm sam prisustvovao tim seminarima. Jedan takav seminar, koji je vodio fra Ante Vučković, bio je uistinu divno iskustvo. Svećenici iz cijeloga svijeta tada su zajedno molili na raznim jezicima, zajedno smo razgovarali o istim problemima, o istim radostima. Svećenike koji slušaju ovaj govor pozivam da dođu u Međugorje. Ako je, svećeniče, tvoj poziv poljuljan ili uspavan, ako ti je potrebna snaga za obnovu poziva, dođi k Majci, a Majka te vodi k Isusu – našem Učitelju! To je predivna slika o Međugorju kao školi za svećenike. Osim toga, svećenici se u Međugorju susreću i sa milošću, a to je milost Duha Svetoga, koja je ujedno i Gospin dar. Gospa nas privlači k svome Srcu i nema ništa ljepše za svećenika nego se približiti Blaženoj Djevici Mariji. Poznajem i mnoge svećenike koji su se u Međugorju posvetili Bezgrešnom Srcu Marijinu. Svećenik uistinu i pripada Mariji. Kad pastir odluta od Marije, odluta i od svog poziva. Ako svećenik ode od Marije, postaje ranjiv, lakše ga je raniti, pa čak i zloupotrijebiti i iskoristiti. Svećenikovo srce je najsigurnije u Gospinu Srcu. Zato, dragi svećeniče, podaj svoje srce Mariji. Dođi, stoga u Međugorje i daruj svoje srce Mariji!
Poznajem jednog ukrajinskog svećenika koji je imao probleme sa svojim svećeničkim pozivom. Došavši na Podbrdo bos, predao se Mariji dajući joj svoje srce i govoreći ponizno: „Marijo, tvom Bezgrešnom Srcu u potpunosti predajem svoje srce!“ Neka ovaj primjer bude poziv i svim svećenicima da svoje srce i svoj život predaju Majci na brigu, jer ga ona neće raniti, ona će ga čuvati. Predajem ti svoje srce, predajem ti svoje misli, svoje riječi i svoja djela. Raspolaži sa mnom, o Blažena Djevice Marijo! Kardinal Christoph Schönborn je toliko puta javno kazao da se poziv brojnih svećenika koji žive i djeluju u njegovoj Bečkoj biskupiji rodio baš u Međugorju. On je zboga toga u više navrata došao u ovo hercegovačko mjesto zahvaliti Gospi na tom predivnom daru i velikoj milosti. Velika snaga u životu svakog prezbitera krije se u ispovijedi, a oni to nauče cijeniti bez velikog spektakla, pogotovo tijekom vlastite ispovijedi, ali i dok u ispovjedaonicama marljivo ispovijedaju svoj narod. Ispovijedajući druge, mnogi svećenici su svjedočili da su i sami zavoljeli taj sveti sakrament. Nije stoga uzalud u neposrednoj blizini crkve svetog Jakova postavljen i kip svetog Leopolda Bogdana Mandića, jer tu se svećenici uče ispovijedati. Govoreći o ispovijedi, moram spomenuti i velike ispovjednike koji godinama svakodnevno u Međugorju revno u Kristovo ime ispovijedaju, a to su fra Tomislav Pervan, fra Ivan Dugandžić te svi međugorski, ali i drugi svećenici koji su djelovali u međugorskoj župi, kao i oni koji dolaze iz drugih župa.
Posebno bih istaknuo dojmljivo svjedočanstvo moga meštra iz sjemeništa fra Josipa Ikića, koji je kazao da je i on jednog dana slučajno ispovijedajući jednu osobu, istinski zavolio sakrament svete ispovijedi i shvatio važnost duhovnog praćenja koje se događa u tom sakramentu u Međugorju. Dolazeći u Međugorje, svećenici tu osjete ljubav prema sposobnostima koje Bog ulijeva u njihovo srce zahvaljujući sakramentu svetog reda. Nalazimo se u mjesecu lipnju u kojem se za vrijeme blagdana svetih Petra i Pavla zaređuju novi svećenici. Riječima: „Žetva je velika, a radnika malo. Molite Gospodara žetve da pošalje svoje radnike!“ i Isus poziva kršćane da mole za svećenike i nova duhovna zvanja. Na to i Gospa neumorno poziva od 1981. godine. Kad bih se god susreo sa vidiocima, naročito sa Ivanom vidiocem, on bi na ukazanjima blago i lijepo ukazao na važnost postojanja svećenika. To nije činio kako bi im davao prednost ili privilegij, već kako bi ukazao na važnost i potrebu postojanja svetog reda. Ivan bi svaki put tijekom ukazanja molio svećenike da predmole molitvu Gospine krunice i blagoslove prisutan narod. Na njegovim se ukazanjima uvijek mogla osjetiti ljubav i blizina prema svećenicima, čime je želio podsjetiti svećenika da je on važna karika, odnosno most između Boga i ljudi. Neka zato Međugorje uvijek po svojoj čudesnoj snazi djeluje na način da se svećenik i sveti red po Marijinom zagovoru iznova sve više obnavljaju.
fra Goran Azinović
