U Međugorju je u tijeku XV. generalna skupština Unije Manje braće Europe – UFME (Unio Fratrum Minorum Europae). Ova skupština trajat će do 3. ožujka 2023. godine, a večeras na kraju drugog dana ove skupštine svetu misu predslavio je biskup Biskupije Castellaneta mons. Sabino Iannuzzi, franjevac koji je 2015. godine bio predsjednik UFME. Njegovu propovijed prenosimo u cijelosti:
Bratski pozdravljam Njegovu Ekscelenciju mons. Aldu Cavallija, našeg generalnog ministra fra Massima Fusarellija s generalnom upravom Reda Manje braće, fra Miljenka Šteke, predsjednika Unije Manje braće Europe, subraću provincijale i kustose različitih provincija i kustodija i sve one koje su ujedinjeni s nama u ovom euharistijskom slavlju.
“Tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah. (Iz 55,11).
Ovim izrazima, koristeći sliku nekih, vrlo uobičajenih prirodnih pojava, poput dažda i snijega, prorok Izaija naviješta da je Božja Riječ “živa i djelotvorna” i, kao što potvrđuje autor poslanice Hebrejima, “oštrija je od svakoga dvosjekla mača… te prosuđuje nakane i misli srca”. (Heb 4,12)
Ono što prorok želi naglasiti je ljepota plodnosti i životnosti ove Riječi, u usporedbi s tipičnim prirodnim procesom kiše. Kao što zemlja pati zbog nedostatka vode, tako se i ljudsko postojanje, bez onoga što izlazi iz Božjih usta, pretvara u neplodnu pustinju.
U ovome danu u kojemu se analizirala povijest i život Unije Manje braće Europe, kao i njezina budućnost i budućnost Reda u Europi, Izaijine riječi nam postavljaju duboko pitanje.
Mi svakako živimo plodove sekularizacije i u određenim segmentima dekristijanizacije u zapadnom svijetu; još uvijek trpimo plodove pandemije koja nas je tako dugo sprječavala u obavljanju naših uobičajenih evangelizacijskih aktivnosti; još uvijek smo svjedoci plodova sukoba u Ukrajini, koji je u Europu ponovno donio smrt, patnju, podjele, i zbog toga s ovog mjesta uzdižemo molitveni vapaj za mir i “zaustavite uporabu oružja”… Ali današnja nas liturgija podsjeća, da Riječ Gospodnja ne djeluje u nama bez plodova i zato se uvijek moramo uskladiti s njom, jedinim jamstvom za plodonosan rad, za istinski djelotvorno poslanje.
Nadalje, prorok Izaija nas poziva da preduhitrimo Gospodinove želje, da više slušamo Njegove želje u molitvi, u zazivima: Neka bude volja Tvoja! Da to više slušamo, nego svoje strahove i napore, jer Bog dovršava ono što želi i oslobađa nas od svih tjeskoba
Isus nam u evanđelju govori da u molitvi ne smijemo blebetati puno riječi, kao pogani koji vjeruju da će biti uslišani s mnoštvom riječi.
Obratiti se Ocu s malo riječi ne znači živjeti svoj sinovski odnos u odvojenosti, nego naučiti ostati ponizni pred otajstvom Njegove volje, svjesni da On zna što nam je potrebno, u iščekivanju da uskoro to postane i naša volja, s povjerenjem da će naše želje i naši planovi biti uslišani, ne zbog mnoštva riječi, nego zbog nade i vjere koja u njima živi i podupire ih.
„Ne blebećite!“ Možemo li možda to isto reći za naš život?
Povijest nas, sa svojim brojnim promjenama potiče da se odvažimo, djelujemo, pouzdajući se u ljubav i providnost Boga koji je Otac.
Susrećući se s Crkvenom koordinacijom za 800. obljetnicu smrti svetoga Franje, papa Franjo je rekao da: „oni koji slijede svetoga Franju, moraju naučiti biti postojani i hodati: postojani u razmatranju, u molitvi; a onda ići naprijed, hodati u svjedočenju, svjedočenju Krista.“
Postojani i hodati... Izgleda paradoksalno, ali to će trebati biti i naš stav ubuduće, što god budemo pokušavali postići u suživotu naših različitosti i ostati franjevci, manja braća.
I na današnji dan, kada nam liturgija daje molitvu Oče naš koju Isus poučava učenike na gori, utirući put blaženstava, želim vam povjeriti ono što je sveti Franjo zatražio u svome Tumačenju:
„Budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji: da te svim srcem ljubimo, uvijek o tebi razmišljamo, svom dušom uvijek tebe žudimo; svim svojim umom sve svoje želje tebi upravljamo, tvoju slavu u svemu tražimo i svom svojom snagom, sve svoje sile i nagnuća duše i tijela trošimo kao prinos tvojoj ljubavi i ničemu drugome; i da bližnje svoje ljubimo kao same sebe privlačeći ih sve svom snagom tvojoj ljubavi, radujući se zbog dobra drugih kao zbog svoga, a u zlu pateći u zlu s njima i nikome ne nanoseći nikakve uvrede“ (TumOč5). Amen!
