Večernjom svetom misom u crkvi sv. Jakova u Međugorju u ponedjeljak, 27. veljače počela je XV. generalna skupština Unije Manje braće Europe – UFME (Unio Fratrum Minorum Europae). Ova skupština trajat će do 3. ožujka 2023. godine.
Svetu misu predslavio je aktualni predsjednik UFME dr. fra Miljenko Šteko, a njegovu propovijed prenosimo u cijelosti:
Misna čitanja: Lev 19, 1-2. 11-18; Mt 25, 31-46
Draga braćo i sestre,
unutar crkvene ili liturgijske godine Crkva je ustanovila dva „jaka“ razdoblja ili vremena (to su došašće i korizma) u kojima poziva vjernike na snažnije življenje vjere i intenzivnije vršenje pokore i činjenje djela milosrđa. Sve to čini da naše slavljenje Boga u liturgiji bude savršenije, da bogatije surađujemo s Bogom u svome spasenju i da vjerodostojnije objavljujemo svijetu Krista i Crkvu. Upravo smo započeli korizmu. Potrudimo se da u ovom vremenu praksom potvrdimo da je liturgija vrhunac kojemu teži sva djelatnost Crkve i izvor iz kojega dolazi Crkvi sva snaga, kojom može prolaziti i kroz najteža vremena, podnositi i najteže progone te proći i kroz svoj Veliki petak sve do uskrsnuća. (usp. SC 9 i 10)
Već smo primanjem prvih triju sakramenata naučili da mi u svakome euharistijskom slavlju imamo dva bogato prostrta dva stola s kojih se hranimo. To su stol Božje riječi i stol Gospodinova tijela i krvi. Božja riječ nas oblikuje u ljude po Božjoj mjeri, a tijelo Gospodinovo nas učvršćuje u tom oblikovanju i osnažuje za životnu borbu. (usp. SC 48) Zato nas Crkva, brinući se za naše spasenje, poziva dolaziti u crkvu kako bismo se nahranili s tih dvaju stolova Gospodnjih, inače ćemo kao vjernici duhovno izgladnjeti i doći na rub duhovne smrti.
Evo, došli smo i večeras da čujemo kojim nas riječima Svetoga pisma želi Gospodin oblikovati, koje crte svoga lika želi na nas prenijeti i učvrstiti sv. Euharistijom. Vjerojatno smo zapazili da smo današnje Evanđelje čuli više puta, neki čak mnogo puta. Netko bi mogao pomisliti: A to sam već čuo, to već znam, nema tu za me ništa novoga! Ali to je velika zamka! Voda nekog nepresušnog izvora ne može se nikada ispiti. Prebogati sadržaj Evanđelja ne može se nikada dokraja iščitati ili iščuti. Kad god ga čovjek čita ili sluša, može u njemu otkriti nešto što prije nije mogao ni naslutiti.
Tako je to i u ovome evanđeoskom odlomku o Posljednjem sudu koji smo čuli malo prije. Pred nama je ozbiljan i zahtjevan tekst. Ne radi se o nekoj malenkosti, nego o najozbiljnijim, konačnim posljedicama našega činjenja ili naših propusta u zemaljskome životu. Nema u tom tekstu nepoznatih riječi, nema nejasnih rečenica, nema zagonetnih stvari. Sve nam je poznato. No, valja se ipak upitati: znamo li pravo značenje svega toga, znamo li poruku koja se tiče nas? Jedan poznati pisac (Mark Twain) piše: „Većina ljudi ima poteškoća s biblijskim mjestima (tekstovima) koje ne razumiju. Ja moram za sebe priznati da me uznemiruju upravo ona biblijska mjesta koja razumijem.“ Je li tako i s nama? Čuli smo u ovom tekstu kako nepogrješivi sudac, Isus, razlučuje ljude na Posljednjem sudu u dva tabora. I jednima i drugima kaže: bio sam gladan, žedan, gol, bos… pa ste mi dali jesti, piti, obukli me, zaodjenuli me… odnosno niste mi dali ni jesti, ni piti, niti ste me zaodjenuli ili obuli… Na te riječi i jedni i drugi mu postavljaju isto pitanje: kad su ga to vidjeli!? Što nam kaže ta činjenica da dva različita tabora ljudi, koji zapravo predstavljaju sve ljude, postavljaju isto pitanje?
Imaju poteškoća sa shvaćanjem i prihvaćanjem Isusovog zahtjeva da u svakome čovjeku trebaju uvijek, to jest u svakodnevlju, gledati nikoga manjega nego Njega samoga i to potvrđivati svojim djelima.
Čega nam nedostaje da bismo mogli postupati po tom Isusovom zahtjevu? Čini mi se nedvojbenim da moramo provjeriti svoju vjeru i svoju ljubav.
Prvo, ljubav o kojoj govori i koju živi Isus. Nismo spremni onako kao što se Isus razlomio i podijelio nama za hranu – razlomiti sebe, svoje vrijeme, svoja materijalna dobra, svoje sposobnosti i podijeliti ih ljudima u kojima Krist gladuje, žeđa ili oskudijeva na neki drugi način.
Drugo, nemamo takvu vjeru kojom bismo vjerovali da možemo to učiniti… Sveci nemaju problema s razlamanjem i dijeljenjem sebe drugome. Spomenut ću samo jedan od tih divnih primjera: Kada je sv. papa Ivan Pavao II. prije 20 godina proglasio svetom svoju zemljakinju Ursulu Ledóchowsku, citirao je iz njezinih spisa ove riječi: „Moram ljubiti svoga bližnjega kako je Isus ljubio mene. Uzmite i jedite … Jedite moje snage, one vam stoje na raspolaganju .. Uzmite i jedite moje sposobnosti, moj talent … moje srce, da ono svojom ljubavlju ogrije i rasvijetli vaše biće … Uzmite i jedite moje vrijeme, ono pripada vama … Ja sam vaša kao što je Isus u hostiji moj.“ Nakon tog citata Papa je dodao: „Zar se u ovim riječima ne čuje jeka predanja kojim se Krist u dvorani Posljednje večere prinio učenicima svih vremena“?
Isus u današnjem Evanđelju spominje samo gladne, žedne, gole, bose… odnosno spominje samo neke potrebe naših bližnjih, kojima smo dužni pomoći kako bismo pomogli Kristu. Što je s ostalima? Je li se Isus zaustavio na tome da opskrbi ljude hranom, pićem, odjećom…? Naravno da nije! On je ljudima darivao smisao života!
Braćo i sestre, kad opskrbimo sve gladne, žedne, gole i bose svijeta hranom, pićem, odjećom i obućom, kad iskorijenimo i sve bolesti u svijetu, još uvijek smo učinili vrlo malo. Tek smo na početku. Pun je svijet ljudi, koji su izgubili smisao i žive na rubu između „živjeti“ ili „oduzeti sebi život“. Pun je svijet ljudi, koji ne znaju što je radost. Mnogo je onih, koji hodaju okolo mrkog lica, na kojem godinama nije viđen osmijeh. Što je s njima?
Nama Sveto pismo naređuje na mnogo mjesta „Radujte se!“, a već u početku čovječanstva Bog pita Kaina: Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno. Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš.“ (Post 4, 6-7)
Mnogi hodočasnici koji su dolazili i dolaze ovdje u Međugorje, doživjeli su vlastitu preobrazbu. Preobrazbu vlastita srca. Osjetili su toplinu majčinskoga krila i dogodila se radost u njihovim životima. Ovdje su se omekšala mnoga ljudska srca, koja su prije toga bila gotovo nepristupačna za sve što je sveto. Ovdje su sakramentom ispovijedi saprani i otišli u nepovrat milijuni ljudskih grijeha. Ovdje su milijuni duša proplakali pred nečim što ih nadilazi kao ljude.
Gospina crkvica – Porcijunkula bila je sv. Franji prevažna. O tome Toma Čelanski veli: „Kad ju je svetac ugledao… bio je ganut ljubavlju; budući da je upravo izgarao od pobožnosti prema predobroj Majci…“ (1Čel 9, 21).
I mi franjevci večeras počinjemo naše zborovanje ovdje u Gospinu okrilju. Kod Marije, Kraljice mira. Njezin nebeski zagovor trebamo za život usred izazovâ našega svijeta. Usred brigâ i tjeskobâ današnje Europe i Svijeta. Došli smo svojoj Majci Mariji, za koju kažemo da je posrednica svih milosti!
Uz Marijin zagovor postajemo osobito svjesni da nas Crkva treba u svome poslanju, ali ne bilo kakve. Treba nas kao svete. „Sveti budite, jer svet sam ja“ (Lev 19, 2), govori Gospodin. A sa svetošću dolazi i radost života! Preporučamo se, dragi vjernici, i u vaše molitve.
Amen.
