3.4 C
Međugorje
18.10.2121.

Don Filip Lukas konačno je pronašao pokoj u Hrvatskoj

U sklopu obilježavanja 150. obljetnice rođenja don Filipa Lukasa, prije sedam dana upriličen je prijenos njegovih zemnih ostataka iz Rima u Kaštel Stari, na groblje sv. Nikole. Molitvu i obred ukopa predvodio je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić uz nazočnost dr. don Josipa Dukića, profesora na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu i glavnog inicijatora cijeloga projekta, gradonačelnika Kaštela Denisa Ivanovića, don Franka Prnjaka, župnika u Kaštel Starom, don Mate Škaričića, župnika u Radunu i nekolicine Kaštelana.

Ovo je vijest koju je napisala Silvana Burilović Crnov i objavljena je na portalu Splitsko-makarske nadbiskupije, a prenijeli su je IKA, naše novine Slobodna Dalmacija te još nekoliko internetskih stranica, no u ostalim tzv. mainstream medijima nije ugledala svjetlo dana.

“Don Filip Lukas odlikovao se čovjekoljubljem, domoljubljem, etičnošću i demokratičnošću. Volio bih da ove kvalitete odišu u ljudima današnjega doba”, kazao je tijekom obreda nadbiskup Barišić. I dodao: “Na blagdan Uzvišenja svetog Križa stigli su iz Rima njegovi zemni ostaci, a danas na blagdan Blažene Djevice Marije Žalosne polažemo ih u njegova Kaštela uvažavajući njegovu želju izraženu u testamentu. On se na svoj način već vratio u domovinu kad je Osnovna škola u Kaštel Starom dobila ime po njemu. Hrvatsku je ljubio i u zgodno i u nezgodno vrijeme. Vjerujemo da će ga Gospodin nagraditi za sve ono dobro koje je činio kao čovjek i kao domoljub.”

Spomenimo da u svojoj oporuci don Filip, među ostalim, piše: “Ako bi umro izvan domovine Hrvatske, u koju ubrajam i Dalmaciju gdje je prva sredovječna Hrvatska osnovana, moja je želja da se moj tjelesni prah prenese pa da ondje počiva, gdje sam ga i primio.”

Don Filip Lukas, profesor, zemljopisac i povjesničar, rođen je 29. travnja 1871. u Kaštel Starom, a preminuo je 26. veljače 1958. u Rimu. Bio je svećenik Splitsko-makarske biskupije i Zadarske nadbiskupije. Završio je gimnaziju u Splitu i bogosloviju u Zadru, a studij zemljopisa i povijesti u Grazu i Beču. Kao profesor radio je na više mjesta i bio je predsjednik Matice hrvatske od 1928. do 1945. godine.

Izrečena mu je smrtna presuda Okružnog narodnog suda za grad Zagreb 21. studenoga 1945., a poništenje presude Županijskog suda u Zagrebu uslijedilo je 18. srpnja 2017. na inicijativu Matice hrvatske i udruge “U ime obitelji”.

Pri koncu Drugog svjetskog rata emigrirao je u Austriju, a od 1949. do smrti živio je u Zavodu sv. Jeronima te je pokopan u Zavodskoj grobnici na rimskom groblju Campo Verano. Autor je brojnih znanstvenih i stručnih radova. Don Filip Lukas spada među četiri najveća intelektualca svoga vremena.

Obilježavanje 150. obljetnice njegova rođenja zamišljeno je kroz nekoliko projekata, među ostalim na rivi u Kaštel Starom postavljanje biste don Filipu Lukasu i predstavljanje Zbornika njemu u čast. U tim su projektima uključeni kao organizatori: Splitsko-makarska nadbiskupija, Grad Kaštela, Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu, Hrvatski studij Sveučilišta u Zagrebu, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu, katedra Crkvene povijesti, Matica hrvatska i OŠ prof. Filipa Lukasa u Kaštel Starom.

Iako vijest nisu objavili, neki su se potrudili kako bi dezavuirali prijenos Lukasovih zemnih ostataka u domovinu, gdje je konačno našao svoj pokoj. Tako ga predstavljaju kao “jednog od najvećih apologeta NDH i Ante Pavelića”. A na osnovi čega?! Jednoga govora koji je kao predsjednik Matice hrvatske 1941. godine izrekao kad je pohvalio Pavelića radi osnutka NDH. I to je cijeli Lukasov krimen. Na sličan način na montiranom sudskom procesu bio je osuđen blaženi Alojzije Stepinac koji je izrekao znamenite riječi da bi “bio ništarija da nije osjetio bilo hrvatskog naroda za stvaranje svoje države”. Poslije toga je Stepinac izrekao više javnih osuda protiv ustaškog režima.

“I don Filip Lukas se u svibnju 1941., kad je Pavelić potpisao Rimske ugovore i među inim predao Dalmaciju Talijanima, ogradio od takve politike”, ističe dr. don Josip Dukić. “Moje je mišljenje da se radi o čovjeku, svećeniku i profesoru čiji život najbolje ilustrira nemirno vrijeme koje smo prolazili od kraja 19. pa sve do 60-ih godina 20. stoljeća. Njegova uloga u to vrijeme je svakako poticajna uza sve osobne uspone i padove, kao i hrvatske uspone i padove, te ga možemo uzeti kao primjer osobe koja u svim vremenima ostaje vjerna idealima.”

Devedesetih prošlog stoljeća radio sam za “Slobodnu” jedan okrugli stol o pomirenju na kojem su s jedne strane bili Vinko Nikolić i Benedikta Zelić Bučan, u sredini don Ivan Grubišić, a s druge strane Silvije Bombardelli i Ante Jelaska (od svih njih mislim da je samo on živ). Još pamtim kako je Vinko Nikolić, dugogodišnji politički emigrant, kazao suprotstavljenoj strani kako je bitna razlika među njima što su se oni borili za slobodnu Hrvatsku, a ovi drugi za Jugoslaviju. Uz to je apostrofirao da se hrvatska inteligencija nakon Rimskih ugovora razočarala u Pavelića.

Evo još Nikolićevih riječi koje je jednom zgodom izgovorio o Lukasu: “Lukasovo hrvatstvo je autentično hrvatsko, ono je s najčišćih izvora, iz kolijevke hrvatstva; ono je rasplamsala, neugasiva baklja, prije tisuću i više godina upaljena na žalima našeg plavog Jadrana.”

Piše Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

Youtube kanal

Instagram

Kolumne