Veljača je u Hercegovini je posebno tužna. Srce puca dok se prisjećamo od komunističkog zločina ubijenih franjevaca u Širokom Brijegu, Mostaru i drugim stratištima kako bi zatrlo sve hrvatsko i katoličko.
Osnivanje škola, fakulteta, tiskara, muzeja… bilo je ono čime su se bavili franjevci u Hercegovini koji su uz duhovnu skrb za narod morali voditi brigu i o njegovom opismenjavanju. I tako od svoga dolaska u 14. stoljeću u Hercegovinu. Ako su preživjeli turski zulum, trebali su ”osloboditelji” znati da će ovaj narod preživjeti i komunistički.
U Drugom svjetskom ratu i poraću na području Jugoslavije partizani su ubili više od 600 katoličkih svećenika, časnih sestara, bogoslova, sjemeništaraca… Od toga u BiH 160, a u Hercegovini 66 franjevaca uz 14 dijecezanskih svećenika.
Godine 1949. Hercegovačka franjevačka provincija imala je 59 svećenika na slobodi. Ostali su bili pobijeni, u zatvoru, ili su morali bježati preko granice. S ubojstvima se donekle stalo, ali s progonom se nastavilo. U tim desetljećima nakon rata uhićeno je 78 fratara, koji su ukupno osuđeni na 275 godina zatvora.
Podaci su to od kojih se ledi krv u žilama, ali i podaci koji su mnoge natjerali na razmišljanje: ”Mi ćemo nastaviti tamo gdje ste vi zaustavljeni”.
Sukladno tom razmišljanju, ni tri desetljeća kasnije već 1977. godine Hercegovačka franjevačka provincija imala je 278 fratara. Bilo bi ih i više da su mogli sve primiti, a nisu ih mogli slati ni braći u Bosnu jer su i njihovi kapaciteti bili puni pa su slani u druge zajednice.
Krv mučenika, rekao je Tertulijan, sjeme je novih kršćana, a za Hercegovinu u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata bi se moglo reći kako je ta krv mučenika bila sjeme novih duhovnih zvanja. To potvrđuju i, gore navedene, brojke u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata. No, više od svih tih brojki, uvijek više impresioniraju ljudi, impresionira čovjek… U ovom slučaju posebno impresioniraju dva čovjeka, dva franjevca, dva svećenika – fra Ante Ivanković i fra Viktor Kosir.
Oni su se kao i deseci drugih mladića pridružili franjevcima i jako dobro su znali gdje idu. Bili su spremni ići u smrt. Kao njihova braća. Ne samo braća franjevci, nego rođena braća. Njihova rođena braća su kao bogoslovi Hercegovačke franjevačke provincije ubijeni 1945. godine. Uz njih dvojicu, bilo je brojnih mladića čiji su rođaci, susjedi ili prijatelji ubijeni kao fratri, a da su oni nastavili njihovim putem svjesni kakva ih teška budućnost čeka.
U Hercegovini nije bilo mjesta iz kojeg svećenici svojom krvlju nisu natapali ovo tlo i ovaj kamen, ali nisu se dali s njega. Ni oni, ni narod koji ih je slijedio u tim velikim kušnjama, spreman opet tlo krvlju natapati… Imali su ideale. Imali su vjeru. Živjeli su za to i bili spremni za to i umrijeti. Mnogi i jesu!
Posao je o tome i Ivan Raos u svom romanu ‘Prosjaci i sinovi’: ”Samo je puk hrvatski u toj prokletinji stoljećima ginuo i svaki kamen krvlju omastio, bio stoljećima pljačkan i mrcvaren, ubijan i zatiran, od osvajača bacan ovamo i onamo, treskan o mletačke hridine i turske planine, na kolac nabijan, na galije prikivan, na trgovima prodavan… Nu, kamo ga god kovitlali i zakovitlali, ma na kakve muke udarali, korijenili i iskorjenjivali, ne mogahu ga iskorijeniti, jerbo je uvijek i svuda sa sobom nosio svoju golemu suzu i kamen života u toj suzi utopljen.”
Uz malo prkosa kod naših predaka, bilo je tu, naravno, i puno više vjere. Vjere je valjda uvijek bilo više u velikim kušnjama. Danas nam svijet, pa i ovi naši prostori, izgledaju kao da je u njima manje vjere, nego prije samo nekoliko desetljeća, a jedan od razloga je i blagostanje u kojem živimo, odnosno blage kušnje koje smo dočekali. Jaka kušnja stvara jake vjernike, a slaba kušnja slabe vjernike.
Velimir Begić
