Festival mladih u Međugorju i dolazak nadbiskupa Henryka Hosera, Svjetsko nogometno prvenstvo, Wimbledon, US Open, izbori i izborna kampanja u BiH, dočeci srebrnih nogometaša u Zagrebu, pa zatim i diljem Hrvatske i BiH… Sve to i još puno toga moglo je biti tema ovih kolumni od kada me nije bilo, a nešto bi sigurno i bilo tema. Da, tu je i tjeranje (ili odlazak, svejedno) Nikole Kalinića iz hrvatske nogometne reprezentacije. To smo i svi već uglavnom zaboravili.
Nitko od nas nije opravdao Kalinića, niti je osuđivao Dalića. Iz onih šturih reakcija mogli smo zaključiti kako mu je ego bio veći od minutaže, pa se pobunio i otišao.
”I neka je”, tako smo uglavnom svi reagirali objašnjavajući kako ničiji ego ne smije biti ispred kolektivnog interesa – interesa nacije i reprezentacije s kojom smo se ovog ljeta svi poistovjećivali. I dobro smo mi to objasnili, još samo da se zapitamo koliko puta smo svoj ego stavili ispred zajedničkog interesa. Ako kažete da niste nikada, neću napisati da lažete, ublažit ću i reći da ne govorite istinu, jer jesmo svi. Bar jednom.
Cogito, ergo sum (Mislim, dakle postojim), izreka je francuskoga filozofa Renéa Descartesa koju je objavio 1637. u djelu Rasprava o metodi. Tako da moj naslov (Mislim, dakle ja) nije potpuno originalan. Nije potpuno originalan bio ni Descartes, jer je prije njega nešto slično Sveti Augustin objavio u svom djelu De civitate Dei u obliku Si enim fallor, sum (Ako se varam, postojim).
Ako svaki put kada mislimo, mislimo prvo na sebe to je egoizam – ili možda čak, da ga tako nazovemo, klinički egoizam. Stavljati sebe u prvi plan ispred društva, zajednice, radnih kolega, obitelji… Znamo da toga itekako ima.
Ego je najteže skriti u kolektivnom sportu. Tu jako brzo iziđe na vidjelo, pa ekipa ignorira egoistu, a ubrzo ga i navijači ‘uzmu na zub’. Imali smo priliku tome svjedočiti na prvenstvu u Rusiji.
Stoga da nas ne bi dočekao neuspjeh i zaborav kakav je ovo ljeto imao Nikola Kalinić, maknimo svoj ego u stranu na korist društva, zajednice, radnih kolega, obitelji… S ono malo latinskog što sam (na)učio u školi, mogao bih preporučiti Cogito, ergo nos, iliti u slobodnom prijevodu: Mislim, dakle mi. I moje ja, često mi ‘zapara uši’, pa kako je tek u tim trenucima mojim sugovornicima. Nakon zaruka često sam se osjećao neugodno i još uvijek sam (ali čovjek uči dok je živ) jer bih umjesto prvog lica množine rekao prvo lice jednine. I taj ja – uz to što stvarno zna biti velik problem – jako ružno i zvuči. Pratite sugovornike ili sebe. Uvjerit ćete se kako je teško razgovarati s onima čije rečenice počinju s JA, pa makar bili i najpametniji na svijetu.
Ako uspije kolektiv i mi imamo zasluge, ako kolektiv ne uspije, ili uspije unatoč našem egu, izgubit ćemo i ego, i mjesto u kolektivu. Opet malo o nesretnom ‘slučaju Kalinić’. Da je imao još samo malo strpljenja, ako ne u Rusiji, onda bi nakon prvenstva sigurno postao i prvi napadač hrvatske reprezentacije, a imao bi i srebrnu medalju. Sigurno i bolju poziciju u klubu, ali sada samo znamo da ima velik ego.
Primijetili ste da nisam pisao o hrvatskoj Davis cup reprezentaciji i tenisačima, meni možda i najdražoj temi. Mate Pavić je dokazao točnost one Augustinove Ako se varam, postojim. Svjetan da se prevario (pogriješio), pokajao se, ispričao ili samo porazgovarao s izbornikom, i danas opet postoji. Itekako postoji. Za razliku od Kalinića, igrat će upravo protiv Francuske u finalu onoga što je za nogometaše svjetsko prvenstvo – Davis cup. I upisat će se u povijest. O našim tenisačima ćemo opširnije na ovom mjestu pisati krajem godine nakon što zadnjeg vikenda u studenom osvoje Davis cup.
