Veselko Tenžera, genijalni pisac i najbolji hrvatski novinar po kojem se čak zvala i nagrada HND-a za novinara godine zapisao je na otvaranju svoje zbirke feljtona En Passant (1978. godine) kako ''danas kad su i novine preplavljene nostalgičnim feljtonima ili opisima priprema za budućnost pisanje o sadašnjosti pretvorilo se u posve osamljenu poziciju''.
-Kraljevstvo duha kao da je bez ostatka podijeljeno između nostalgičara i futurologa, koji više gotovo ništa ne sklanjaju u prezentu, jedinom vremenu koje je naše tijelo ikada živjelo. Namjerno kažem tijelo, misleći na otkucaje srca sada i ovdje, dok pogled upiremo u jedini krajolik naših života. Naći se nasukan sa svojim pisaćim strojem na tom uskom sprudu, s kojega se većina ljudi utječe velikim mjerilima prošlog i budućeg, znači puno više od puke ljubavi za sadašnjost ili puke osuđenosti na nju. To je pokušaj da se prodre u raspored svijeta, s mjerom koja ne isključuje našu osobnost, kao što ni ta osobnost nije granica života, ali bez nje ga ne bi bilo, objašnjava Tenžera dalekih sedamdesetih. Uz genijalan stil, Tenžerina genijalnost ogleda se i u tome da se pola stoljeća kasnije ništa nije promijenilo pa i ovaj osvrt koji kritizira bavljenje prošlošću, apsurdno, počinje upravo prošlošću. Tenžera bi me, da je živ, sigurno kritizirao…
I dok se mi bavimo prošlošću, vrijeme leti. Život je danas takav da ljudi uglavnom sjede i žale se na brz način života. Teško mnogi hvataju korak s vremenom. Prenijet ćemo, u budućnost, sljedećim generacijama običaje naših starih, koje smo očuvali. I to je dobro, ali što im ostavljamo kao svoje nasljeđe? Koji su naši običaji? Hoće li se itko time dičiti? Ponosimo li se mi sada njima? Imamo li uopće svoje običaje? Svoju glazbu? Za sto, dvjesto… godina što će povijest pisati o nama? Što će istražiti? Kako smo doprinijeli čovječanstvu? Svome narodu? Novim generacijama? Sebi? Što će novi naraštaju misliti o svojim precima – nama?
Nekad me strah i pomisliti što im ostavljamo u nasljeđe. Ako sport na ovim prostorima bude lošiji možda će se netko sjetiti medalja, pehara, naslova… naših sportaša, osvojenih u naše vrijeme. Ako se i sjete to opet nije naše, iako se često volimo kolektivizirati uz sportaše. Znamo da ovima koji osvajaju medalje nismo pomogli, da je to njihov uspjeh, ali nismo ponudili ni sustav (obrazovni, financijski…) mladima, novim sportašima, iako znamo da je itekako potreban. Nismo mi ništa… Ali zato kada krene priča o prošlosti, svi znamo sve. Iako je svijet na rubu trećeg, kod nas još ni Drugi svjetski rat nije završio, a ustaša, partizan, četnik ili domobran već ima više od devedeset godina.
Isto tako sve znamo i o budućnosti, samo spomenite tu temu. Mikročipovi, električni automobili, kriptovalute… O svemu tome imamo mišljenje! Kao i o tome što trebamo činiti u budućnosti, ali ništa ne činimo u sadašnjosti. Vrijeme će nam opet proći, a mi ćemo i dalje sjediti i žaliti se na brz životni tempo, ali da je stvarno tako brz valjda bi nas pokrenuo da na iskustvu prošlosti, u sadašnjosti, napravimo nešto za budućnost.
