Rujan je mjesec u kojemu se dosta priča u spašavanju gladne djece iz Hercegovine koja su vlakovima poslana u Slavoniju. Obilježili smo stotinu godina od tog pothvata. Mnogi su isticali velike fra Didakove zasluge za spašavanje djece, prehranjivanje i opismenjavanje puka hercegovačkog…
Fra Didakova je akcija trajala od ljeta 1917. do 1919. godine. Prema procjenama u tim godinama smrti od gladi je otrgnuto oko 20.000 djece. Samo iz Bosne i Hercegovine prema službenim podacima u Hrvatskoj je zbrinuto 12.270 djece, od kojih se svojim kućama vratilo 9.451. I to je Didakova zasluga. Velika. Možda i najveća. Kući se vratilo 9.451 dijete, odnosno oko osamdeset posto.
Ne zovu fra Didaka uzalud hercegovačkim Mojsijem. Nakon što je djecu poslao u Slavoniju da ih od gladi spasi, on ih je nakon toga i vratio u obećanu zemlju – Hercegovinu. Hercegovinu za koju je govorio kako ''nema plodnije i od Boga blagoslovljenije zemlje i ako je malo ima'', objašnjavajući kako su ''produkti koje može dati Hercegovina upravo divni i prvorazredni''.
Danas je u Hercegovini problem novi val iseljavanja. Nije on ništa manji nego u Bosni ili Hrvatskoj, ali imamo li viziju kako nakon nekoliko godina vratiti one koji danas odlaze. Oduvijek se na privremeni rad iz Hercegovine odlazilo i njoj se vraćalo, ako sada ne bude povratka neće imati tko iseljavati u novom valu, a fra Diadakova djeca išla su na privremeni rad. Baš privremeni. Znao je i kako ih vratiti kada padnu kiše i natope hercegovačku zemlju. Kada ona, kako je govorio, dadne svoje produkte. Znamo li mi danas? Znali su i oni koji su otišli biti ponosni na Hercegovinu, a o njihovoj časti i poštenju još se govori. Govorio je nedavno o tome i provincijal franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Ilija Vrdoljak. Naježi se hercegovački čovjek kada fra Ilija u Mostaru zahvaljuje na tim Hercegovcima koji su ostali u Slavoniji. Zahvaljuje ''za tu divnu djecu koja su odrasla u čestite ljude prisutne u kulturi i u tkivu našega naroda''.
Teško nam je to priznati, ali rijetko kada se u Hercegovini živjelo dobro kao u današnje vrijeme. Međutim, ne govorimo ''nismo gladni'', kao djeca koja su otišla prije sto godina. Oni koji ostaju moraju imati na umu fra Didakove riječi kako od Hercegovine nema ''plodnije i od Boga blagoslovljenije zemlje''. S tim u mislima moraju biti i oni koji odlaze, kako bi se vratili kada ova 'suša prođe'. Kamo god da odlaze, moraju opravdati i svoje korijene uz misli fra Ilije Vrdoljaka, kako su ta ''divna djeca odrasla u čestite ljude''. Sebe ne raseli, a druge naseli, desetljećima se govori za Hercegovine. Međutim, prvi dio ove misli već je pomalo upitan. Upitan zbog pesimizma u narodu. Pesimizma možda čak i većeg nego u onim godinama rata, suše, gladi… kada je djelovao fra Didak. Tada, čini se, možda uopće nije bilo pesimizma. Zabrinutost, zebnja, strah… bili su, naravno, prisutni. Pesimizam nije.
''Znate me, ja tiho radim, ja ne volim duge riječi'', govorio je fra Didak dočekujući djecu u Mostaru i šaljući ih u Sarajevu. Danas je jako malo tihog rada, a puno dugih riječi.
U tim 'dugim' i 'velikim' riječima najavljuju se, i na našim prostorima, novi ratovi. Stalno se prijeti. Svijet je neprestano u sukobima. Možda smo na rubu još jednog hladnog rata. I bit će dobro ako bude samo hladni.
A Gospa nas već gotovo četiri desetljeća poziva na mir. Na molitvu za mir. Za mir u srcima, mir među ljudima, mir među narodima… Često možemo čuti kako nam Gospa godinama ne govori ništa novo. Možda će nam reći kada počnemo konstantno moliti za mir. Uz mir u srcima neće biti ni tolikog pesimizma.
